Od petka do petka: Zineta Horozović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 29. augusta do 4. septembra 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše Zineta Horozović, izvršna direktorica Centra za edukaciju i istraživanje Nahla u Bihaću.

Evo, posljednji dan se ponovo vraćam na sami početak pisanja kako bih sumirala ovu sedmicu. Ovo je, zapravo, bila sedmica početaka koje sam osvijestila tokom njenog trajanja, početaka u duhovnom, privatnom i profesionalnom smislu. U dva pokušaja da se oduprem ovoj rubrici, prvom, da ima puno boljih kandidata u Božijoj bašči, i drugom, da me bolest ophrvala početne dane, nisu mi bile dovoljan izgovor da se povučem. Prepustih se tada sudbini da ova sedmica ostane zapisana. Prepustih se onome što je planirano i još više onome što teče, iako naizgled bliskom i isplaniranom sedmicom, opet dovoljno dalekom da bude neovisna o našoj volji i stalna potvrda Božijeg bdijenja nad njom.

Petak, 29. augusta 2025.

Pod dojmom sam obilježavanja 30. drugog masakra na Markalama i još uvijek osjećam gorak ukus u ustima od bijesa s kojim se, najčešće iza ekrana, od davne 1992. godine, kada sam bila djevojčica, pa do danas, kao zrela žena, nosim bespomoćno i frustrirano. Slušajući, i ovaj put, svjedoke na Haškom tribunalu u dokumentarcu od sinoć, kako ostaju potpuno smireni i dostojanstveni dok iznose ionako prejasne i očite argumente, dokazujući da je mlijeko bijelo, da se to zaista tu desilo i da ta tijela nisu donesena, kako je u svojoj negaciji tvrdio zločinac Karadžić. Pitam se odakle tolika snaga i strpljenje našim ljudima da se tako dostojanstveno nose s odgovorima, s jedne strane, i odakle potiče tolika količina drskosti i neljudskosti, s druge strane, kojoj i dalje svjedočimo nakon tolikih godina. Kako je moguće da ta ista politika još uvijek postoji, politika koja negira genocid i masakre, štiti zločince, izvrće istinu i i dalje sije mržnju. Kada bismo mogli prihvatiti lekciju i konačno krenuti u bolju zajedničku budućnost?!

Petak mi je najdraži dan u sedmici zbog duhovne snage koju iz njega crpim, od povlačenja u svoju unutrašnju "pećinu" radi obnove životne energije i preispitivanja, do ponovnog izlaska u društvo s novom snagom i nadom. Zbog virusa koji me savladao ovaj dan sam dosta manjim intenzitetom radila od kuće. Baš na ovaj mubarek dan obradovale su me brojke upisa na naše programe posvećene vjeri i duhovnosti a koji čine jedan manji segment našeg rada. Upisale smo šest grupa Škole Kur’ana što je za čitavu grupu više u odnosu na isti period prošle godine.

Danas smo zabilježili najveći broj prijava na višegodišnji program Ikre, na kojem su polaznice već prešle više od pola Kur’ana s tefsirom. Kroz ovaj program nastojimo potaknuti dublje i kvalitetnije razumijevanje Božije riječi, vjerujući da će promjene kojima svjedočimo kod pojedinki, neminovno ostavljati tragove i na društvo. U Bihaću smo otvorili  i prijave za dvogodišnji program Škole islama, koji Nahla već 25 godina uspješno realizira, nudeći sveobuhvatan pristup vjeri kroz jedanaest islamskih predmeta i prenoseći temeljna znanja za razumijevanje jedne od najvećih religija u svijetu i njenih propisa.

Ovaj je petak u Bosni i Hercegovini obilježen tugom i poštovanjem. Dan žalosti u Tuzli podsjetio nas je na žrtvu policajca Samira Mustafića kojem je, nakon pronalaska njegovog beživotnog tijela, održana komemoracija, a koji je izgubio život pokušavajući spasiti drugoga. Ugušio se spašavajući bjegunca i time nam pokazao koliko su ljudski život i odgovornost prema drugome sveti i koliko je služba zaštite života i reda izložena opasnostima neodgovornih pojedinaca. Takvi životi su stubovi na kojima društvo stoji, tihi heroji koji nas uče da vrijednost zajednice mjerimo požrtvovanošću takvih primjera.

U večernjim satima, svira alarm kao podsjetnik na kampanju "Tišina za Gazu", kao protest na intenzivne vojne napade i tešku humanitarnu krizu, kroz gašenje telefona a time i korištenja društvenih mreža. Pratim kako mi porodica bez izuzetka, bez ijednog pitanja ili davanja prioriteta bilo čemu drugom, gasi telefon. Poruka je jasna, ne samo odraslom časnom čovjeku nego i djeci. Gaza nema alternativu. Bojkot proizvoda je obaveza. Putem pomozi.ba pomoć je naša obaveza jer je više od 63.000 Palestinaca poginulo od početka sukoba, uključujući više od 370 osoba koje su umrle od gladi i neuhranjenosti. Važno je da učinimo sve što smo u mogućnosti.

Subota, 30. augusta 2025.

Ovog jutra je bolest bila glasnija od potreba, pa je početak dana najviše poslužio spoznajama o životu, zdravlju i prioritetima kao što svaki put u bolesnom stanju i bude.

Moj srednji sin se upravo vratio s Nahlinog Teen kampa koji organiziramo tokom dva školska raspusta za tinejdžere. S oduševljenjem je pričao o svom iskustvu na kampu, detaljno nam prepričavajući sve što se događalo tokom trodnevnog boravka u medresi. Bio je posebno zadovoljan raznovrsnim radionicama i zabavnim sadržajem koji su kamp učinili i poučnim i zabavnim.

S radošću je dijelio svaku sitnicu, od aktivnosti i igara, do novih prijateljstava i trenutaka zajedništva, a mi smo kroz njegove riječi mogli osjetiti koliko mu je ovaj program značio i koliko ga je obogatio. Zanimljivo je bilo slušati da je u toku nastave najbolje zapamtio one detalje koji nisu bili ustaljeni koncepti nastave i koliko je danas potrebno da izađemo iz tih tradicionalnih okvira u novi, za njih blizak svijet.

Pored početka radne godine u Nahli, ovo je i početak školske godine za moja dva mlađa sina, pa je kupovina svega što je potrebno za školu bila prioritet. Iako bolesna, dala sam posljednje atome snage da učestvujem u tim radostima. Taj porodični odlazak u kupovinu bio je način da djeca osjete koliko je početak škole poseban i značajan.  Suočavamo se s međugeneracijskim jazom, s dubokom odgovornošću i stalnim borbama protiv osjećaja nemoći u odgoju djece u vremenu u kojem presudan utjecaj ima novi, nama još uvijek nedovoljno poznat, virtualni svijet, s kojim dolaze i brojne pošasti. U takvim okolnostima svaki pomak, svako prisustvo djece u jednom danu izvan ovog svijeta postaje naša mala pobjeda.

Imati istinske prijatelje prava je blagodat. Ovog predvečerja, nakon kupovine, sasvim spontano okupili smo se kod njih, popričali uz kafu, podržali jedni druge i napunili baterije. Subota nam je uvijek rezervisana za prijatelje, bilo da ih mi ugostimo ili oni nas. Kako je moj muž imam, svi naši zajednički trenuci uslovljeni su prilagođavanju namazima. Vjerujemo da će nam to porodično odricanje i prilagođavanje Bog primiti.

U periodu između dva odlaska u džamiju na akšam i jacija-namaz, slušali smo nastavak doživljaja s Teen kampa, uživajući u ambijentu harema ove brekovačke ljepotice i naše duhovne snage.

Nedjelja, 31. augusta 2025.

Vikendom, tradicionalno, ranim jutrom popijem "online kafu" sa svojom mamom, jer živi u Sarajevu te su naše kafe uživo, nažalost, rjeđe. Prošle smo kroz puno teških životnih situacija zajedno, razumijemo se i dišemo na isti način. Zahvaljujući njoj, ja cijeli svoj život nosim odjeću ljubavi. Ona je moja cjeloživotna šnajderica i uvijek meni daje prioritet ispred svojih mušterija, a šivanjem u svaki kutak utka svoju ljubav. Molim Boga da mi je čuva i da joj zdravlje i bereket u svemu. To je ono što svakodnevno molim Boga u svojim dovama. Žao mi je što nisam neke njene karakterne crte primila, iako većinu jesam.

Ovo je posljednja od rijetkih augustovskih nedjelja u kojoj još uvijek nema nastave u Nahli u Bihaću. Dugogodišnje iskustvo pokazuje nam da žene Bihaća u ovo doba uživaju u prirodnim blagodatima grada i posebnom daru, rijeci Uni, ljetnim putovanjima ili porodičnim posjetama. Upravo zbog toga početak naše nastave prilagođavamo njihovim povracima u redovni ritam života i obaveza.

Ovi dani pred septembar idealni su za kvalitetno planiranje cijele radne godine. Pažljivo razvrstavamo raspored po prostorijama kako bismo optimalno iskoristile cijeli Nahlin prostor, uzimajući u obzir specifične potrebe pojedinih programa. Prošle godine, kroz 63 različita programa i usluge, educirale smo i opslužile više od 3.800 osoba u Bihaću i okolici, uz angažman 9 uposlenica i oko 70 saradnika i saradnica. Sada je vrijeme da postavimo ciljeve koji će omogućiti za korak bolje rezultate u novoj radnoj godini.

Ovo je i jedna od rijetkih slobodnih nedjeljnih noći jer već deset godina, svake nedjelje tokom školske godine, svojim džematlijkama organizujem "Halke Kur’ana". Fokus je na učenju i razumijevanju Kur’ana a kao rezultat naše, ako Bog da, plemenite namjere, je naše zajedništvo i nemjerljivi doprinos žena u aktivnostima našeg džemata.

Iskustva nas ponajviše uče životu, posebno ona neželjena. Moj najstariji sin, čekajući početak predavanja na prvoj godini fakulteta u Sarajevu, vozi taksi kako bi sebi zaradio džeparac. Jedan momak kojeg je vozio u ponoć kraćom gradskom relacijom, zamolio ga je da mu unaprijed da kusur od 15 KM na 20 KM koje će mu, kako je tvrdio, dati kada ode uzeti novac od djevojke. Naivno, vjerujući da njeguju iste vrijednosti, sin je predao kusur prije nego što je primio novac, a momak je nestao i više se nije vratio. "Pogriješi rano, pogriješi često, ali uvijek napreduj kroz greške." Ovo je važna poruka koju je izrekao John C. Maxwell, američki autor, govornik i pastor čije je područje djelovanja fokusirano na liderstvo, a kojeg rado nastojim svakodnevno pratiti kroz online program na koji sam pretplaćena i kroz njegove knjige.

Ponedjeljak, 1. septembra 2025.

U našim tišinama često odbolujemo uspomene. Danas, dok moj mlađi sin upisuje peti razred, a srednji osmi, osjetim snažnu poveznicu sa svojim školskim danima u tom periodu.

Peti razred sam upisala pred sami rat, kada su mi daidža i ujna nudili da odem s njima u Njemačku jer će se kod nas "zakuhati", a ja sam, iako kao jedanaestogodišnjakinja, odlučno htjela ostati u ratu uz mamu i nanu s kojima sam živjela. Moj osmi razred je protekao kroz posljednju godinu rata. Tri godine nastave pod granatama, "krmačama" iz aviona, strahovima i nerijetkim traumama, jedan razred u kojem smo imali ukupno osam "najvažnijih predmeta", odlazili na nastavu samo jednaput sedmično vraćajući se s gomilom zadaće koja je trebala nadoknaditi sve dane u sedmici.

Nikad neću zaboraviti udžbenik iz historije, njegovu ratnu, gustu, crno-bijelu štampu, plave jednobojne tanke korice, koji kao da je trebao pokazati težinu historije. Umjesto crtanih filmova, gledala sam dnevnike putem televizije s ekranom veličine deset kvadratnih centimetara, spojenog na kleme auto-akumulatora, jer nismo imali struje tri godine. Posebno interesovanje za dnevnik imala sam u periodu "Bihaćkog džepa", kada smo svake minute, sa spremnim ruksacima, čekali hoće li Bihać "pasti". Hvala Bogu nije pao. Neki gradovi, nažalost, jesu.

Iako kao djeca nismo stajali na prvim borbenim linijama, i tada smo imali svoje velike bitke. Sa strahom smo koračali do škole i nazad i tražili znanje. Svaka nova lekcija bila je naša mala pobjeda u učionicama pod granatama, sa strahom pri svakom dječijem koraku kojem je zauvijek i nenadoknadivo oduzeto djetinjstvo – s velikim posljedicama. Danas gledam svoje sinove kako kroče u svoje prve školske dane, zahvalna Bogu na miru i slobodi, i pitam se, nakon trideset godina od rata, jesmo li dovoljno odgovorni da im pružimo sigurnost dok se nad nama nadvijaju nove prijetnje i politička nesigurnost kroz retoriku poput Dodikove. Naša je obaveza da im omogućimo školu, djetinjstvo i budućnost daleko bolju od naše prošlosti i opravdamo izgubljene živote zbog naše slobode i mira, masakre i genocide.

Ubrzo su krenule radne obaveze u Nahli koje su me otrgle od teških sjećanja. Ovo je prvi dan u sedmici kada su sve uposlenice na okupu. 

Ova radna godina počinje izuzetno kvalitetnom i korisnom a potpuno besplatnom Obukom za rad u administraciji. Umjesto jedne, upisali smo dvije grupe, uz spisak žena na čekanju za treću grupu. Jedna je besplatna zahvaljujući Gradu Bihaća, a druga zahvaljujući podršci Švicarske razvojne agencije kroz projekat Engage. Inspire. Empower – Women in Business, čiji je cilj osnažiti više od 5.000 žena u BiH kroz edukacije, mentorstva i karijerno savjetovanje. Priče polaznica potvrđuju da ulaganje u žene donosi stvarne i trajne rezultate.

Ne znam ni sama koliko smo se puta ove noći muž i ja zahvalili Allahu na blagoslovljenoj kiši i uživali u posebnoj osvježavajućoj klimi i ambijentu harema naše džamije nakon jacija-namaza.

Utorak, 2. septembra 2025.

Danas sam razgovarala sa šefom Službe za stručne poslove općinskog načelnika i Općinskog vijeća, opću upravu i društvene djelatnosti Općine Ključ te smo dodatno, na već ranije dogovorene saradnje s općinskim načelnikom, dogovorili naredne korake za realizaciju obuka i kurseva u ovom gradu.

Prošle godine smo nabavili mobilnu učionicu s laptopima, omogućavajući ženama iz Cazina, u saradnji s CKT Cazin, da pohađaju naše programe. Pored Cazina, s našim programima smo došli i u Bosansku Krupu i Veliku Kladušu, a od ove radne godine i u Ključ. Ovaj razvoj nas ispunjava posebnim entuzijazmom i srećo jer ulazimo u novu godinu s proširenim kapacitetima i dodatnim resursima za podršku ženama u našoj široj zajednici. Zahvaljujući podršci Općine Ključ, Vlade USK i Švicarske razvojne agencije, žene će u Ključu uskoro imati priliku pohađati Nahline programe profesionalnog i karijernog razvoja.

Danas smo upisali i posljednju grupu žena na edukaciju o ženskim i socijalnim pravima i time ostvarili indikatore i preko očekivanog. Projekat "Od osnaživanja do promjene – ambasadorice i ambasadori ženskih prava u Bosni i Hercegovini" koji finanasira Evropska unija traje tri godine.

Današnja poruka koja se čula jače od ostalih bila je opet Maxwellova: "Niko nije ostvario svoj puni potencijal radeći na svojim slabostima." Upravo to nam govori da se trebamo usmjeriti na naše snage, jer, svima je Allah nešto kao snagu dao, kako bi naše slabosti imale manji uticaj na nas i na društvo u cjelini, a naša prva i neizostavna snaga je, svakako, Allah. Hvala Mu neizmjerna što osjećamo da smo dio Njegovog užeta i da nikad nismo ostavljeni sami da plivamo kroz neizvjesni život.

Danas me kontaktirao moj najmlađi sin i zamolio da kupim tortu, da obilježe rođendan svom kolegi iz razreda kojem je majka, zbog karcinoma, preselila prošle godine. Pitajući ga da li će obilježiti rođendan, rekao im je da ima veće prioritete u životu u koje treba uložiti novac. Oduševila me sinova empatija i posebna briga oko svih detalja na torti. Naša je obaveza njegovati empatiju za potrebite kod naše djece, ako želimo budućnost čestitih nasljednika.

Kako je nutricionizam moja najveća strast, nastojim ovu notu stalno njegovati. Nakon posla uzela sam uzorak za test intolerancije na hranu djevojčici koja ima teže zdravstvene probleme. Svjedočila sam tom stanju, s jedne, a izuzetno imućnom stanju porodice, s druge strane, i pomislila ponovo u ovoj sedmici da je zdravlje daleko dragocjenije od svega materijalnog što imamo ili težimo da imamo.

Srijeda, 3. septembra 2025.

Ovo je jedno od onih rijetkih jutara kada smo porodično budni u 5.00 i naš je cijeli svijet. Noć prije sam isplanirala da ću vrijeme poslije sabaha iskoristiti za neke svoje obaveze, ali se plan promijenio vidjevši da svi članovi porodice nakon sabah-namaza odlučuju da ostanu budni i pridružuju mi se u dnevnom boravku.

Ovo je bio jedan od onih razgovora koje ne volimo ali daju dobre rezultate. Imali smo bučne, ali konstruktivne rasprave o našim ponašanjima u porodici. To je taj bereket za koji je Poslanik, s. a. v. s., molio, a mi ga inače prespavamo. "Vrijednosti su, uglavnom, skrivene u poteškoćama: gore, naviše, uzbrdo. Za uzbrdo vam treba snaga, a nizbrdo se kotrlja i plastična flaša, ali završi u mulju", kazao je naš vrli muftija rahmetli Muamer Zukorlić.

Čovjeka čini sve ono što stane u jedan dan, u ličnom i profesionalnom životu, i to je, zaista, neodvojivo i zbog toga mi je važno da postignem balans koliko je to moguće. Žurim na posao.

Posebno me raduje što smo kao kolektiv već od početka augusta uveli zdrave prehrambene navike, koje zajedno njegujemo i međusobno podržavamo, kako na poslu tako i nakon radnog vremena. Ova praksa ne utiče samo na naše fizičko zdravlje, već doprinosi i boljoj produktivnosti i opštem osjećaju zadovoljstva unutar tima. Taj zajednički timski duh, uz dosta humora, prožima sve segmente našeg rada, od svakodnevnih zadataka do organizacije programa. Osim toga, uz predivan ambijent našeg centra, od izuzetnog značaja je i taj osjećaj zajedništva, kolektivne podrške i međusobnog motiviranja, koji čini da svaki izazov lakše prevaziđemo i svaki uspjeh slavimo zajedno. S druge strane, Nahla kroz programe ličnog razvoja gradi zdrave životne stilove kod žena pa je neophodno, u prvom redu, da su uspolenice najbolji primjer drugima.

Naš tim je obogaćen novom uposlenicom na privremenom radu. Kao i kod svakog novog radnog mjesta, potrebno je posvetiti dodatno vrijeme kako bismo joj na pravi način prenijele zadatke, procedure i specifičnosti našeg rada.

Naš sistem je složen, programi raznovrsni, administarcija obimna i zahtijeva prilagodbu. Zbog toga je važno omogućiti dovoljno vremena da se nova kolegica upozna sa svim aspektima rada i da se cijeli sistem prirodno uhodava. Ovaj proces nije samo prenošenje informacija nego i prilika da se izgradi međusobno povjerenje, da nova članica osjeti podršku tima i da se uspješno uklopi u naš kolektivni duh koji je ključan za kvalitetnu i efikasnu realizaciju svih naših zadataka. Naravno, i sami karakter uposlenice znatno utiče na rezultat svih tih nastojanja. Danas svjedočimo novim pristupima poslu mladih generacija i vjerujem da će, iako za nas koji smo se oblikovali u drugačijem društvenom ambijentu teško shvatljive, pronaći načine djelovanja koji će biti dovoljno produktivni i koji će davati dobre rezultate u vođenju novog društva.

Imati uposlenice koje kvalitetno pristupaju svakom zadatku, ekspeditivne, one koje razumiju i napisane redove i između redova, koje osjete bilo unutar centra, su prava blagodat kojoj svjedočimo svakodnevno u Nahli, a znamo da je Gospodar iznad svakog rješenja pa je i posao prilika da Mu zahvaljujemo.

Kako je ovo sedmica početaka, u duhovnom smislu večeras je počelo obilježavanje rođenja našeg miljenika Muhammeda, a. s., pa smo muž i ja odlučili da posjetimo centralnu mevludsku svečanost na nivou Muftijstva bihaćkog koja je realizovana u Bužimu. Muhammed je onaj koji je hvaljen (od ljudi) a Ahmed je onaj koji najviše zahvaljuje (Allahu), poučio nas je predavač ove noći i podsjetio još jednom kolika je blagodat imati takvog uzora u svom životu, živjeti u periodu kada smo slobodni da u našim džamijama obilježavamo ovakve svečanosti, za razliku od perioda prije rata kada se morao pisati zahtjev za dozvolu i plaćati kazna za održane nenajavljene džamijske aktivnosti. Molim Boga da sačuvamo našu slobodu vjere.

Kako je supruga hafiza i imama džamije u kojoj se održala centralna svečanost moja najbolja prijateljica još od medrese, iskoristile smo svaku minutu nakon jacije da nadokandimo one izgubljene od prethodnog susreta. Iako je tog vremena uvijek malo, vjerujemo da ćemo sa svojim prijateljima biti na onom svijetu i zato ih pomno i s pažnjom biramo.

Četvrtak, 4. septembra 2025.

Ovaj dan je bio preintenzivan "od jutra do sutra" pa ću izdvojiti samo one dijelove koji nose možda snažniju poruku. Posebno nam je važno da usmjeravamo mlade i držimo ih čvrsto uz univerzalne vrijednosti. Upravo zbog toga u Nahli posebnu pažnju posvećujemo kreiranju programa za njih koji će biti i edukativni i dovoljno primamni toj populaciji. Upravo iz tog razloga nastala je i Škola liderstva za mlade u Bihaću jer svjedočimo da nam najviše fali kvalitetnih lidera. Ovaj program je specifičan i po tome što će okupiti brojne volontere, od onih koji su dio idejnog rješenja programa do onih koji će ga realizovati. Upravo zbog toga sam posvetila svoje vrijeme prvom draftu ovog programa čija realizacija je planirana u oktobru. Ostala sam kao I većinu radnih dana duže od planiranog, ali nekako je srce smirenije kada damo više jer su Božije riječi: "O vjernici, ispunjavajte obaveze (ugovore) svoje!" (5:1)

Nakon posla imala sam probu hora čija sam članica više godina. Hor Iskre pri Odjelu za brak i porodicu Medžlisa IZ Bihać nastupa na ženskim programima i svečanostima, a posebno ga doživljavamo jer sada, u zrelim godinama, svaki stih čitamo i izvodimo dublje, osjetimo ga uz prisustvo srca, pa ima ogromnu iscjeljujuću snagu za nas, a vjerujemo i za našu publiku. Zato smo i davno zaključile da smo mi hor s misijom jer univerzalne poruke prenosimo na ženska srca u malo drugačijoj formi.

Zdravoj domaćoj provjerenoj hrani stalno dajem prioritet ako je iz slobodnog uzgoja, organsko i provjereno. Jedan svršenik medrese se posvetio upravo tome. Iako mi ta adresa nije baš usput, rado sam je odobrala jer me redovno vodi na put mezarja u kojem se nalazi, sada već veliki broj članova moje porodice i meni najmilijih. Najvažniji član je moja nana Zejna, moja najveća duhovna snaga, mudrost i blagoslovljenost. Ako bih morala izabrati kome posvetiti ove retke, u prvom redu bi to bila moja nana.

Imala sam čast da živim sa njom od svoje četvrte do jedanaeste godine života, gubitkom oca i preseljenjem u njenu kuću. To je majka moje mame. Iako joj u to vrijeme nisu dozvolili da ide u školu, savladala je bosančicu i učeći iz knjiga, pred hafizom, išla do momenta kada joj je rekao da joj nema više šta prenijeti od znanja. Poučila me dvjema najvažnijim stvarima, namazu i životu u okrilju Gospodara. Preslušavala me Kur’an. Nebrojeno puno je bilo pouka i poruka iz njenih prepričavanja o njenim prethodnicima koji su birali i borili se za put istine. Nije izostavljala dugi jutarnji i večernji zikr. A posljednji dan svog života rekla mi je kako mi je svo svoje znanje prenijela i da na meni ostaje dalja odgovornost. To su riječi koje me nose u svim mojim životnim izborima. To su riječi s kojima moja kolebanja, želje za odustajanjima i ljutnje prerastaju u strpljenje i kontinuitet. Abdestila se i preselila. Bio je rat, a poseban miris njenog tijela iza nje je trajao devetnaest dana. Brojala sam te dane jer mi je to jedan od najtežih gubitaka, nakon gubitka oca. Danas sva njena djeca padaju na sedždu. Rodila ih je desetoro. Četvero je umrlo ubrzo nakon rođenja. Ogromna je snaga u našim, naizgled krhkim, starim majkama. One nose Bosnu i vjeru jače nego to možemo zamisliti i opisati i zato ovakve retke moramo njima posvetiti.

Na tom mezarju je i moja dajdževka koja je imala nemjerljivu ulogu u mom životu. Dok je većina porodice pred početak rata otišla u Njemačku, njena kuća i naša kuća su bile svjedoci ostajanja. Iako je bila starija od mene osam godina, upravo sam s njom provela puno trenutaka svog života, valjda što sam preskočila djetinjstvo. U jednom periodu života, nakon smrti nane, živjela je sa mnom, U ratu, živo se sjećam jednog popodneva kada smo u termosku napravile “kafu” od ječma i sjele na otvorenu livadu, uprkos neprijatelju, i smijale se do besvijesti. To su oni trenuci zbog kojih smo sretni što smo ih imali prije nego smo najmilije izgubili. Jedno jutro nam je došla na vrata i pitala nas: "Jesam li vam lijepa?" Bila je u jakni do koljena, suknja-hlačama i naninoj pamuri (vrsta tople marame zimi), iako nije bila pokrivena. Otišla je s našeg praga zauvijek naša Samira svome Gospodaru, zbog granate koja je pala na gradski most u Bihaću i odnijela više života.

Ona je otišla, ali su ostale brojne životne vještine kojima me naučila i koje svakodnevno koristim. Ostao je njen tihi glas u mom snažnom sjećanju koji uvijek jednako čujem dok joj učim dove kao da smo se tek rastale. I ne mogu da ne plačem dok ovo pišem. Imala je samo dvadeset i dvije godine, imala je ljubav, planove za život koji su prekinuti udarom agresorske granate. Moj daidža, a njen otac je, također, sada u ovom mezarju, a bio nam je najveća podrška tokom rata. Iako u ratu nismo mogli sebi priuštiti vožnju autom, on je našao načina da me prvi put odveze u medresu. Pridružila im se i ujna, koja je preselila od posljedica Covida-19. U tom mezarju je i moja tetka koja mi je ostavila oporuku da joj učim jer nije imala svoje djece. Zato biram ovaj put do mezarja češće u ovim godinama. Na taj način se u dosta smjerova vraćam izvoru, mojim počecima, oporukama najmilijih, izvornoj hrani i sve nekako uvijek ima smisla i sve je s nekim znakovima, podsjetnicima, upozorenjima, vraćanjima na kolosijek.

Ne spomenuh nijedan dan pripremu obroka za porodicu pa neka ostane zapisano na današnji dan da sam, zbog velike količine obaveza, prilično zakasnila s pripremom večere. Svejedno, slatko smo i zajedno objedovali.

Obavili smo zajedno jacija-namaz u džamiji jer imamo tu privilegiju i čast. Živim uz džamiju u koju su kročili čak i imami Poslanikove džamije. Primila mi se životna želja i dova.

Posljednje minute provodim gledajući informativnu emisiju u kojoj gostuje bivši predsjednik Republike Srbije, Boris Tadić. On je, stajući na stranu studenata, čestitih profesora i građana, govorio o tome da je Vučić najprije srušio politički sistem, a potom i srpsko društvo. Dodao je da bi, da broj žrtava ne raste, Vučić trebao podnijeti ostavku ako ima imalo političke moralnosti. Iako ovo nije naše pitanje, priželjkujem da ishod bude pravda i uspostavljanje istinskog, pravednog i demokratskog društva kod naših komšija.

I da, slušajući ovo, strašno mi nedostaje medij kojim je vihorila istina i koji je izvještavo o stvarnom stanju u Bosni i izvan i o mnogim detaljima koje smo mogli čuti samo na AJB. Ah, ta politika!

Neka nam je svima mubarek novi petak, nova nada i snaga!

(Preporod.info)