Dr. Fatić: Bez morala nema čovjeka, bez morala ljudi prestaju biti ljudi

U razgovoru za Islamske informativne novine Preporod profesor dr. Almir Fatić, šef katedre za tefsir- tumačenje Kur’ana na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, u povodu Mevluda poslanika Muhammeda, alejhis selām, objašnjava zašto je Muhammed a.s. univerzalni uzor, za sva vremena, sve uzraste i sve generacije.

Razgovarao: Mirnes Kovač

PREPOROD: Kako Kur’an govori o Muhammedu, alejhisselām?

Fatić: Kur’an govori o brojnim Božijim poslanicima, a na jedan poseban način o poslaniku Muhammedu, alejhis selām. Naprimjer, možemo uočiti da Kur’an govori o: njegovom saburu, namazu, posebno onom noćnom, njegovoj skrušenosti, skromnosti, blagosti, milostivnosti prema vjernicima, praštanju, dogovaranju, oslanjanju na Svevišnjeg Allaha, poslušnosti Njemu, njegovoj kulturi ponašanja prema nemuslimanima, ispunjavanju obaveza i ugovora... Iz ovoga proističe zaključak da nijedan Božiji poslanik nije opisan onako kako je opisan naš plemeniti resul Muhammed, alejhis selām. Samo čovjek o kome Kur’an govori na taj način mogao je i može biti univerzalni uzor, za sva vremena, sve uzraste i sve generacije.

Model identifikacije

PREPOROD: Na šta biste željeli posebno ukazati upravo u mjesecu u kojem obilježavamo njegovo rođenje?

Fatić: Kao čovjek i poslanik, istovremeno u sebi sublimira najsavršenije moralne osobine najplemenitijih i najčasnijih ljudi koji su ikada hodili ovozemaljskim tlom – Allahovim poslanicima i vjerovjesnicima prije njega. Zato se ona pohvalna i hvale vrijedna svojstva koja Kur’an pripisuje drugim poslanicima odnose i na Muhammeda, alejhis selām, jer on je „na najvišem, najveličanstvenijem stepenu morala, ahlaka“(El-Kalem, 4). Ovaj ajet je najviša pohvala koja je ikada izgovorena, kaže Nūruddīn `Itr. Cilj svoga poslanstva izrazio je svojim poznatim hadisom: „Poslan sam da upotpunim lijep moral, ahlak!’’ Kur’an za Muhammeda, alejhis selām, kaže da je on „usvetun haseneh“odnosno „divni uzor“, i kao da se tim riječima sabiru i sažimaju svi njegovi ljudski, moralni ili duhovni kvaliteti. Riječ usvetun prevodimo kao uzor ili, pak, terminom savremene pedagogije kazano, „model identifikacije“. Muslimanima je poslanik Muhammed, alejhis selām, model identifikacije po kojem oni saobražavaju svoje vlastite živote. Tu ideju, ideju saobražavanja, prenosi sama kur’anska riječ usvetun u svom etimološkom značenju. Budući da je poručio da je temeljna zadaća njegova poslanstva bila da usavrši moral kod ljudi, onda i mi, ako hoćemo biti sljedbenici Muhammeda, alejhi selām, pokažimo to putem svoga morala. I na to bih želio posebno ukazati u mjesecu rođenja poslanika Muhammeda, alejhi selām. Svako ko je došao u dodir s Božijim poslanikom Muhammedom, alejhi selām, promijenio se nabolje. Zato i mi, kada dođemo u kontakt s njegovim sunnetom i hadisima, trebamo se mijenjati nabolje.

PREPOROD: Zašto je Božiji poslanik Muhammeda, alejhi selām, toliko insistirao na moralu? Zašto je kazao: “Najbolji od vas su oni koji su najmoralniji“?.

Fatić: Pa, jednostavno, zato što bez morala nema čovjeka, bez morala ljudi prestaju biti ljudi. Hazreti Aiša prenosi da je Poslanik, a. s., savjetovao svoje sljedbenike, svoj ummet da, zahvaljujući dobrom ponašanju, moralu ili karakteru, mogu prevazići ljude koji svoje noći provode u namazu, a dane u postu. Prema tome, lijepo ponašanje je jedan je od najboljih ibadeta. Kada je Muhammed, alejhi selām, slao Muaza ibn Džebela za namjesnika Jemena, rekao mu je, između ostalog, i ovo: „Usavrši svoj karakter u ophođenju s ljudima!’’ O životu Allahovoga poslanika Muhammeda, alejhi selām, dakle, istinito svjedočanstvo pruža Kur’an, ali i njegov vlastiti život koji se odvijao pod punim svjetlom historije i pred mnogobrojnim živim svjedocima. Njegov časni život i uzorni primjer mi, muslimani, imamo u cijelosti sačuvan zahvaljujući, prije svega, ogromnim naporima muslimanskih naučnika iz prvih stoljeća islama kojima trebamo biti - i jesmo - beskrajno zahvalni, čijim djelima se i mi danas koristimo. Zapravo, jedino mi, muslimani kao ummet, baštinimo sunnet jednog Allahovog poslanika kao historijske ličnosti, zapisan do najsitnijih detalja. Život Muhammeda, alejhi selām, potpuno je „otvoren’’ za svakog muslimana, ali i sve druge ljude; u njemu nema ništa skriveno ni mistično, pa i pojedinosti iz njegovog ličnog života, za razliku npr. od drugih historijskih ličnosti o čijem se ličnom životu zna malo ili nimalo.
Istina je u uravnoteženem pristupu

PREPOROD: Koliko su danas ličnost i život Poslanika, a. s., ideologizirani? Koliko to generira iskrivljenu sliku islama i njegov raskorak sa savremenošću? Nije li to svojevrsni atak na njegovu univerzalnu poruku i primjenljivost?

Fatić: Rekao bih da su neki muslimani tokom svoje historije, pogotovo one intelektualne, prema Muhammedu, alejhi selām, imali dva suprotna odnosa. Jedni, npr. rigidni muslimanski bukvalisti ili tekstualisti i neke sufije, su ga pretjerano hvalili, uzdizali, veličali, nekritički pristupali njegovom sveukupnim naslijeđu, izjednačili pravnu snagu i posljedice svih njegovih riječi i postupaka, neke sporedne detalje prenaglašavali. Svaka njegova riječ se, prema njima, mora slijediti bez obzira na mjesto, vrijeme i okolnosti. Drugim riječima, historijskom Muhammedu, alejhi selām, pristupali su nehistorijski, nekontekstualno. U tom svom pristupu pripisali su mu i ono što on nije, što mu ne pripada. Idealizirali su njegov lik i djelo u tolikoj mjeri da su time, i nesvjesno, ušli u svojevrsnu njihovu ideologizaciju. Kur’an nas na više mjesta podsjeća da je on „čovjek poput nas/ vas’’. I zaista, on je to bio: čovjek koji je jeo, pio, koji se ženio, trgovao, gradio islamsko društvo, donio Medinski ustav, uspostavljao diplomatske odnose... Nadalje, bio je suprug, otac, djed, prijatelj, susjed. Dakle, Allahov poslanik Muhammed, alejhi selām, živio je među ljudima, živio je život u njegovoj punini. Njegov životni vijek jeste stvarna primjena Kur’ana u životu. Zato u sunnetu nalazimo mnogo životnih sitaucija i prilika u kojima vidimo ponašanje Muhammeda, alejhi selām, njegov odnos prema drugima, riječi ili savjete koje je tom prilikom kazao ili nekome uputio, propis koji je uspostavio ili pojasnio njegovu primjenu.

PREPOROD: S druge strane, historija nam svjedoči i o pristupu ličnosti i djelu Muhammeda, alejhi selām, i onih drugih muslimana?

Fatić: Dakako. Ovdje mislimo na rigidne muslimanske racionaliste i moderniste te, posebno, sljedbenike pokreta Ehli Kur’an. Za razliku od prvih, ovi čine sve njima suprotno. Nastoje umanjiti njegovu ulogu, svesti je samo na posrednika u dostavljanju Kur’ana i ništa više. Njegov sunnet proglašavaju neautentičnim, nesigurnim, nepouzdanim, problematičnim, historijski prevaziđenim. Konsekventno tome, propise koji proizlaze iz sunneta, odnosno koje on ustanovljava ili normira, proglašavaju neprihvatljivim, štaviše, izmišljenim. I oni to čine uprkos tome što se, kao prvo, u Kur’anu jasno naređuju slijeđenje Poslanika, a. s. U nekim kur’anskim ajetima zajedno se spominje pokornost Svevišnjem Allahu i Njegovom Poslaniku, npr.: Nisā’, 59, 80; Enfāl, 46. Na drugom mjestu, što mnogi propisi u Kur’anu nisu objašnjeni; njih je objasnio Muhammed, alejhi selām, i mi ne bismo ispravno razumjeli mnoge propise Kur’ana ili njegovo zakonodavstvo bez sunneta. Kao treće, što nije moguće u potpunosti razumjeti Kur’an bez poznavanja sunneta Muhammeda, alejhi selām, ali ni sunnet bez poznavanja Kur’ana. I četvrto, što je sunnet „praktični“komentar Kur’ana koji ima svoje univerzalno i partikularno značenje. Na koncu, valja reći da oni koji apsolutno odbaciju sunnet, a prihvataju Kur’an, ne smatraju se vjernicima.

PREPOROD: Šta je to u ljudskoj prirodi, pa i u onoj, na verbalnom nivou, vjerničkoj, muslimanskoj, da životu Muhammeda, a. s., pristupa na taj način?

Fatić: Možda se odgovor krije u tome što je pokoravanje drugom čovjeku nešto što je teško ljudskoj prirodi. Muhammed, alejhi selām, jeste čovjek, ali i govori u Božije ime! Možda tu ima i neiskrenosti u pogledu vjerovanja zbog koje nastaju mnogi problemi, ustvari, neiskrenost je njihov korijen. Ukoliko je čovjek neiskren prema Svevišnjem Allahu, on tada ne može savladati sebe i postavljat će razna pitanja - npr. zašto se mora pokoriti poslaniku koji je samo čovjek ili zašto se mora činiti to i to i sl. Kada su u pitanju oba ova pristupa, koja se u različitim historijskim vremenima i kontekstima iznova javljaju, istina je, smatram, u sredini, tj. u uravnoteženem pristupu, koji je, podsjećam, temeljna odlika učenja Ehli sunneta. A možemo ga nazvati i kontekstualističkim pristupom. Da, Božiji poslanik Muhammed, alejhi selām, jeste bio čovjek, skroman, vrijedan, brižan, pažljiv, smilostan, ali je i Allahov poslanik, posljednji vjerovjesnik i „`pečat vjerovjesnika“. Njegove riječi su posve ljudske, ali i one u kojima on prenosi riječi, naredbe i objašnjenja od Svevišnjeg Allaha. Zapravo, Muhammed, alejhi selām, pored Objave koja je zabilježena u Kur’anu, dobio je i znanje koje nije u njemu zabilježeno. Na četiri mjesta u Kur’anu kaže se da Poslanik, a. s., pored „učenja“ajeta iz Allahove Knjige, treba da i „podučava“Knjizi.

Važni su kvalitetni komentari ili objašnjenja

PREPOROD: Vi predajete tumačenje Kur’ana. Sunnet je nezaobilazni izvor tefsira. Međutim, imamo sve izraženiju pojavu da se u tumačenju islama i odgovorima na savremene izazove današnjice pravi jedna vrsta debalansa - dominira citiranje hadisa, pozivanje na predaje, nekada to dovodi i do zapostavljanja univerzalnih kur’anskih usmjerenja šta je razlog ovome i koje su posljedice?

Fatić: O tome da je sunnet neizostavni izvor tefsira postoji čitava sila argumenata. Sunnet objašnjava nejasna mjesta u Kur’anu, kao što je naprimjer broj rekata kod namaza, način obavljanja namaza, vrijeme davanje zekata, vrste imovine na koju se daje zekjat, objašnjenje obreda hadža. Kao što je poznato, u Kur’anu se navedeni ibadeti ne razmatraju detaljno, već načelno; detaljnu ili praktičnu “razradu” tih ibadeta imamo u sunnetu. Nadalje, u hadisu se nekada objašnjavaju neke „teške riječi’’ u Kur’anu ili specificiraju riječi općeg značenja. Sunnet nekada uspostavlja propis koji se ne spominje u Kur’anu, npr. sadekatul-fitr, ili, pak, dodatno potvrđuje onaj koji se navodi u Kur’anu. E, sada, vi govorite o pojavi koja karakterizira naše vrijeme i koja je primijetna. I svi smo tome nekada neposredni svjedoci. Situacija s Kur’anom je sasvim, kristalno jasna na njegovom tekstualnom nivou. On je neupitna, autentična Božija riječ u cjelini, koja nam je sva prenesena masovnom predajom (tevāturom). Na taj način je do nas doprlo i znanje o npr. Muhammedovom, alejhi selām, rođenju i postojanju, njegovoj poslaničkoj ulozi. Također, o tome kada i kako klanjati, davati zekat, postiti. Međutim, situacija sa sunnetom, odnosno hadisom je komplikovanija. Postoji autentičan korpus hadisa, ali i onaj koji to nije. I tu postoji, kao što je poznato, čitava skala kategorizacije hadisa: „autentični’’, „poznati’’, „dobri’’, „slabi’’ itd. No, postoji i onaj falsificirani ili izmišljeni korpus hadisa (mevdū’). Ovo posljednje je izazvalo mnogo problema, ali određivanje autentičnog od neautentičnog hadisa bio je glavni zadatak kojem su muslimanski naučnici, još u drugom stoljeću po Hidžri, odnosno u 8. stoljeću zajedničke ere, posvetili mnogo vremena, na osnovama strogih metodoloških kriterija koje su postavili. Zatim i fenomen fabriciranih priča ili kazivanja, tzv. isrāilijjata, koji je prodro posebno u komentare Kur’ana. Istinskoj ulemi ove stvari su poznate i ona je na njih, kako rekosmo, vrlo rano dala svoje odgovore.

PREPOROD: Ali, čini se da te odgovore valja obnavljati i osvježavati u svakoj generaciji, u svakom vremenu?

Fatić: Naravno. Kao što je nekontekstualno citiranje ajeta Kur’ana opasno, tako je i citiranje i nekontekstualno pozivanje na hadis opasno. Kao što puki prijevod nekog kur’anskog ajeta može izazvati pogrešno razumijevanje, isti je slučaj i s pukim prijevodom nekog hadisa. Zato su nam važni kvalitetni komentari ili objašnjenja. Šta hoću reći? Kur’an i hadis su izvori naše vjere i potrebno ih je odgovorno navoditi ili citirati. Odgovorno citiranje podrazumijeva, prvo, da ste upoznati s kontekstima i okolnostima u kojima je ajet objavljen, odnosno hadis izrečen. Kada Muhammed, alejhi selām, govori kao čovjek, a kada kao poslanik? Ne može svako citirati hadis, a pogotovo njime nešto dokazivati ili argumentirati! Imamo, smatram, i pojmovnu zbrku u pogledu korištenja termina hadis, predaja, predanje. Ako je nešto hadis, pogotovo „autentičan’’, „dobar’’ ili „poznat’’ hadis, onda ga tako i citirajmo, odnosno koristimo termin hadis, a ne predaja ili predanje. Naime, pojam predaje, a još više predanja, u svom etimološkom porijeklu, ne korespondira s autentičnošću niti na njoj insistira. Zatim, drugo, da se dobro zna značenje riječi i njihov semantički opseg te, treće, i posebno važno, poznavati duh vremena u kojem se živi, tj. savremeni kontekst. Ovo znači da se mora duboko promišljati o tekstu, dakle, kur’anskom i autentičnom hadiskom, te kontekstu, prvobitnom i aktualnom. A potom, dovest ih u vezu te ponuditi adekvatan odgovor na konkretno pitanje, situaciju ili događaj. No, mnogo je lakše navoditi i citirati općenite stavove, citirati neprovjerene hadise. Danas je barem lahko provjeriti njihovu autentičnost, koji ne dotiču našu stvarnost, mišljenja uleme iz davnih, prošlih vremena. Lakše je pripremiti hutbu ili predavanje koristeći vještačku inteligenciju, nego je iskazati ili napisati svojom vlastitom mišlju i riječju. Ovo drugo iziskuje veći napor i trud. Malo je danas onih koji daju odgovore na konkretne savremene potrebe svijeta u kojem mi živimo. Posljedice takvog odnosa u širem smislu su mnogobrojne: od zaokupljenosti prošlošću, bavljenja nebitnim stvarima i nikome korisnim cjepidlačenjima, politizacije vjere, nedostatka razvoja nauke i savremenih naučnih, vojnih i svemirskih istraživanja u muslimanskim zemljama, do muslimanske sadašnje nemoći na svjetskom nivou i genocida u Gazi, pred očima, kamerama i savjesti cijeloga svijeta.

Uloga Islamske zajednice i njenih obrazovih institucija

PREPOROD: Život i praksa Poslanika, a. s., su trajno relevantni, pogotovo u savremenom svijetu. Kao da je na sceni jedna borba unutar muslimana za monopol narativima? Koliko ova trvenja utječu na naše podneblje i tumačenje islama, na našu islamsku tradiciju Bošnjaka i kako se odražavaju na njegovu pojavnost?

Fatić: Sunnet je komentar samoga ljudskoga života jer ga u cijelosti sadrži i obuhvata: od najobičnijih svakodnevnih radnji pa sve do društvenog komuniciranja, uređenja ili načina vladanja. Posljednjih desetljeća na bosanskome jeziku, hvala Allahu, dželle šānuhu, pojavilo se nekoliko, što cjelovitih, što parcijalnih, prijevoda zbirki hadisa iz reda najautentičnijih hadiskih zbirki, npr. Buharijeva, Muslimova, Muvetta imama Malika, imama Ahmeda b. Hanbela) kao i veoma vrijednih biografija Muhammeda, alejhi selām. Ovo je radosna činjenica, ali i činjenica koja obavezuje. Naime, sada smo u prilici upoznati se šire i dublje sa životom našega poslanika Muhammeda, alejhi selām, sagledati njegov svestrani život i njegovu živu mudrost, pretočenu u praksu i mnogobrojne konkretne životne situacije. I sada dolazimo do paradoksa. Umjesto da to bude razlog našeg muslimanskog zajedničkog radovanja, zbližavanja, jedinstva, različiti pristupi hadisu i njegovom tumačenju nerijetko su razlog međumuslimanskih svađa, podjela, trvenja. Nije mi, zaista, jasno kako neko može kazati da radi na jedinstvu muslimana, a zapravo ih više razjedinjava.

PREPOROD: Šta je to s muslimanima kod kojih njihova potreba za isticanjem, skretanjem pažnje na sebe, šokantnim izjavama, sumnjivim i problematičnim stavovima, nekontekstualnim pristupom, nadvlada potrebu za razumom, mjerom, umjerenošću, mudrošću, kontekstom?

Fatić: U Kur’anu, u suri Furkān, 20., spominje se i to da smo mi jedni drugima fitna. Fitnu ovdje možemo prevesti kao smutnju ili kao iskušenje, zavisno od toga kako jedni prema drugima postupamo. Jednostavno je razumjeti smutnju koju siju drugi u odnosu na vjernike, ali teško je objasniti smutnju koja se događa među nama, vjernicima. Međusobni odnos vjernika treba se ogledati i realizirati kroz tri karakteristike: međusobna iskrenost, pravednost i lijepo mišljenje jednih o drugima. Zašto jedni o drugima nemamo lijepo mišljenje? Ako dominantno stanje među ljudima bude međusobna zavist, spletkarenje i ružno mišljenje jednih o drugima, onda se takav narod treba zabrinuti za svoju budućnost. Zbog toga je potrebno popravljati stanje. Poslanik Šuajb, a. s., je, kako se navodi u Kur’anu, govorio: „Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim popraviti koliko mogu.“(Hud, 88). Uloga Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i njenih obrazovih institucija i medija od velike je važnosti u tom pogledu.
Interes za studiranje islamskih nauka

PREPOROD: Budući da ste profesor i radite na FIN-u, najprestižnijoj visokoobrazovnoj ustanovi na ovim prostorima, čiji je osnivač Islamska zajednica, kažite nam kako vi vidite stanje na polju studiranja. Koliko su studenti zainteresirani, kako su programi postavljeni, koliko su bolonjski procesi utjecali na teološke studije općenito, šta smo na kraju dobili?

Fatić: Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, čiji je osnivač Islamska zajednica u BiH, nastavlja svoj dobro utemeljen akademski razvoj i rast, idući u susret svojoj pedestoj godišnjici 2027. godine. Fakultet ima svoje i akademsko i društveno pozvanje. Studiranje na FIN-u je usko povezano s medresanskim obrazovanjem, jer većina naših studenata dolazi iz medresa. To onda znači da naši studenti u sebi već nose određeno vjersko obrazovanje, odnosno etičke vrijednosti. Interes za studiranje islamskih nauka itekako postoji. Na nedavnom konkursu za upis na treći ciklus studija, tj. doktorski studij, imali smo prijavljenih 30 zainteresiranih kandidata, što je pozitivna činjenica, uzimajući u obzir aktualno stanje stvari na bosanskohercegovačkim univerzitetima i manjak interesovanja za studiranje humanističkih nauka. Koliko mi činimo atraktivan naš studij, to je drugo pitanje i tu se može i mora još mnoga toga učiniti. U toku je privođenje kraju reformskih zahvata na planu visokog islamskog obrazovanja. Riječ je o ozbiljnoj reformi koju sam svesrdno podržao. Naime, koncept modernog univerziteta, modernog obrazovanja, podrazumijeva i stalno propitivanje postojećih planova i programa. Svaka reforma podrazumijeva unapređenje. Za aktualnu reformu sam zato što se njome, između ostalog, osnažuju ulūmud-din, tj. znanosti vjere ili, u Gazalijevom smislu, „oživljavaju’’, te osavremenju i produbljuju, s jedne strane. A, s druge strane, zato što se njome osnažuje naše bosansko razumijevanje i tumačenje islama. Zato ovu reformu vidim kao jačanje i čuvanje vlastitog višestoljetnog naslijeđa koncepta visokog islamskog obrazovanja, koje neće – uza svo dužno uvažavanje i realnu potrebu za različitim obrazovnim iskustvima – biti pod utjecajem ni Istanbula, ni Kaira, ni Rijada, ni Kuala Lumpura! Ovo, također, znači da iznova moramo definirati i ciljeve našeg visokog islamskog obrazovanja u 21. stoljeću, barem za jednu ili dvije dekade koje su ispred nas. Važne tačke unutar tih ciljeva bile bi, naprimjer, na prvom mjestu obrazovanje i odgoj. Potom, osposobljavanje svršenika za adekvatno prezentiranje vjerskih istina i sadržaja u savremenom bosanskohercegovačkom pluralnom javnom prostoru. Zatim, šire i dublje naučavanje fikha hanefijskog mezheba i maturidijskog i eš’arijskog akaida. Također, osposobljavanje svršenika za pobijanje svih bezbožnih, nihilističkih i anarhističkih ideja i svjetonazora. I u konačnici, sprečavanje vjerskog ekstremizma, terorizma, radikalizma i sektaštva. Reforma će donijeti i ustanovljavanje matičnosti naučnih oblasti na našim islamskim fakultetima, što je veoma važno. Što se tiče bolonjskog procesa, on je, dakle, proces i kao takvog ga treba shvatiti, a ne kao nešto što je zadato i nepomično. U ovom drugom slučaju, on može biti i jeste samo prepreka akademskoj izvrsnosti. Govoreći iz vlastitog nastavnog iskustva, smatram da se pozitivniji dio bolonjskog procesa realizira na drugom, postdiplomskom, i trećem, dokorskom ciklusu studija. Kao Fakultet uspjeli smo, zajedno s našim osnivačem, zadržati svoju autonomiju u kreiranju nastavnih programa i njihovih sadržaja.

Od uleme se očekuje da iznese vjerski stav

PREPOROD: Ulema i njeno mjesto u društvu. Vi ste jedan od onih koji su aktivni na javnoj sceni. Zašto je vjerska inteligencija sve povučenija, čak i onda kada se u društvu dešavaju stvari koje su izravno u doticaju s vjerskim pitanjima? Je li to zamor ili konformizam?

Fatić: Naša ulema ili vjerska inteligencija posljednjih trideset i više godina iznijela je mnogo toga na svojim plećima. Pad komunizma, osvajanje vjerske slobode, agresija i genocid, bošnjačko nacionalno dovršavanje, uvođenje vjeronauke u školu, poratno uspravljanje društva i države, proces priključenja Evropskoj uniji – sve su to događaji na koje je ulema davala svoje odgovore. Ovi odgovori su bili ovakvi ili onakvi, i sud će o tome dati buduća historijska istraživanja. Krupni događaji pred kraj 20. stoljeća odvijali su se tolikom brzinom da se jednostvano nije stizalo adekvatno ulemanski odgovoriti na sve događaje. I zato, vjerovatno, postoji neka vrsta zamora izazvana svim tim krupnim događajima, ali više jednim, rekao bih, psihološkim stanjem, svojevrsnim psihološkim terorom nad nama o sudbini naše države (politička nestabilnost, opća nesigurnost, prijetnje otcjepljenjem jednog dijela zemlje itd). Sada su pred ulemom novi izazovi i nova iskušenja. Svako vrijeme ima svoje breme. Naša domovina Bosna i Herecegovina, i pored svih bremenitih političkih problema, okrenuta je ka Evropskoj uniji i NATO-u. I, u tom smislu, potreban nam je novi vid komunikacije i vidljivost u medijskom evropskom prostoru. Možda, pored zamora, ima i doze konformizma, ali ih ne smatram dominantnim trendom.

Budući da smo suočeni s novim vidovima i mogućnostima savremene komunikacije, posebno onim na društvenim mrežama, i oglašavanje vjerske inteligencije je lakše i brže. Njihova poruka brže stiže do onih kojima je upućena. Neki to i čine svakodnevno. Ali ima i oni koji to čine možda na neobičan način, zapravo, neprimjeren i gotovo groteskan način, koji više liči na neki šou u kojem se samoreklamira i samootkriva vlastita plitkost razumijevanja i Teksta i savremenog konteksta. Nisam zato da ulema reaguje na sve moguće sitnice ili svakodnevne događaje, ali o nekim krupnijim, vjerskim i društvenim događajima i temama, svakako se očekuje da iznese vjerski stav. No, s obzirom na komunikacijske mogućnosti i ukupnu globalizaciju znanja, pa i onog vjerske naravi, prisutna su i ona alternativna mišljenja i stavovi koji ne korespondiraju zvaničnim stavovima Islamske zajednice i njezine uleme. To je nešto što će se, vjerovatno, i ubuduće dešavati. Mlađe generacije, generacije „internetskih urođenika’’, izgleda traže više, zahtjevnije su. Teže prihvataju sve vrste autoriteta pa i onog vjerskog. Prema njima moramo pokazati više razumijevanja i senzibilnosti.

PREPOROD: Početak je školske/akademske godine. Kakvu poruku biste uputili učenicima i studentima?

Fatić: Nisam sklon upućivanju poruka bilo kome, radije bih im rekao samo ovo: neka vam na prvom mjestu bude sticanje znanja, obrazovanje i čitanje, i da sve to bude prožeto odgojem, etičkim vrijednostima. Jer, kako je to lijepo rekao i primijetio rahmetli predsjednik Alija Izetbegović: „Obrazovanje bez odgoja ljude čini samo predmetom manipulacije’’. Dakle, ne dozvolite nikome da manipulira vama! S obzirom da su prve riječi kur’anske objave bile ikre’, čitanje i znanje bi trebali biti glavna odlika muslimana. Bez čitanja nema ni znanja! Svima želim sretnu i berićetnu novu školsku/akademsku/mektebsku godinu, kao i mjesec mevluda.

(IIN Preporod)