Slušao sam mevlud u drvenoj džamiji u Miljevićima

Piše: Nedim Gondžić

Mevludi u centralnim i velikim džamijama uvijek su lijepi događaji – okupe se ljudi sličnih pogleda na svijet i život, provedu zajedničko vrijeme, čuju izvedbe horova i predavanja učenih. 

Isti takvi programi u raseljenim mjestima i(li) povratničkim džematima imaju i dodatnu dimenziju. Oni su, uz Bajrame, centralni događaj u godini i prilika da domaćini dočekaju goste, među kojima su i oni koje vide samo tom prilikom, jednom u godini.

Siguran sam da svako od nas ima primjer koji potvrđuje ovu sliku. Ja ga prepoznajem u mevludskim programima u naselju Miljevići kod Olova – mjestu gdje je danas više vikendica nego kuća za svakodnevno stanovanje.

Ovogodišnji mevlud je zakazan za 6. septembar, a galerija fotografija me podsjetila na nakoliko dojmova koje sam ponio s onog koji je održan prošle godine. 

^{Susret imama s gostima, atmosfera prije mevluda}

***

Prema Miljevićima sam išao s džematskim imamom Harunom Aličkovićem. Džematu Olovske Luke pripadaju sva sela olovskog "gornjeg kraja", pa Harun-efendija u mjesecu mevluda realizuje programe u barem pet naselja.

Čekao sam ga ispred džamije u Lukama dok je privodio kraju mektepski čas. Oni koji čekaju obično imaju vremena za razmišljanje, a u fokusu mojih misli je, sasvim inertno, bio vikend-raspored naših imama.

Od mektepske pouke, koja traži fokus, pedagogiju, danas sve više i inovativnost, do organizacije mevludskog programa, okupljanja izvođača, traženja predavača...

U ovom slučaju bez pauze između to dvoje, jer saputnik, koji je sticajem okolnosti i predavač, već čeka, a i u Miljeviće bi trebalo stići prije zakazanog termina, susresti se s ljudima, provjeriti je li sve spremno.

Svjestan ovakve specifičnosti imamskog poziva, posebno vikendom, pred sebe stavljam sitan zadatak: Čestit čovjek će nastojati pomoći imamu. Ako ne može – barem će pohvaliti. Ukoliko i to izostane – neće ometati njegov rad. 

***

Sve u prirodi je već naslućivalo jesen, pa je igra boja skretala pažnju s makadamskog puta. Utegnutog, doduše. Mislim da je posebno i pripreman za ovu priliku. Miljevići nemaju mnogo mještana, ni vikend-stanovnika, ali znaju dočekati svoje goste. 

Iako je na vrhu sela, džamija se vidi iz njegovog podnožja – išaret da smo već blizu i naslućivanje skorijeg zvuka ezana s drvene munare. 

Osim što je prilka da se susretnu ljudi koji se, kako sam i napisao, možda vide samo jednom godišnje, mevludski programi su i jedna vrsta godišnjeg rezimea, pa nam domaćini ponosno pokazuju sagrađenu i opremljenu musafirhanu s abdesthanom. Lijepo, pismeno i uredno. 

Neću pretjerati ako kažem da me efendijin susret s ljudima podsjeća na opise javnih i privatnih ponašanja umjetnika, sadržanih u rečenici: "Na pozornici – Jesenjin, među ljudima – šaljivdžija".

U njihovim osmijesima vidim da im humor ima zajedničke imenitelje, a rečenice koje izgovaraju svjedoče da se međusobno dobro poznaju. Efendija je prisutan u njihovim životima i obrnuto. 

***

Ma koliko htio, ne mogu pobjeći od pitanja o tome da li se i u kojoj mjeri mladi pronalaze u mevludskim programima. Tačnije, pripada li to sferi njihovog interesa ili je rezervisano za one koji su, u nekom ranijem vremenu, rasli uz tekst i melodiju mevluda. 

Prije nekoliko godina sam, kao muallim, skupa s imamima iz dva susjedna džemata, pripremao mektepske horove za nastupe na mevludima. Sjećam se da me obradovala informacija da su mevludi tokom tog mjeseca bili njihova glavna tema za razgovor na malim i velikim odmorima. 

Prolaskom tog mjeseca i zanosa zbog javnih nastupa, mijenjali su se i njihovi fokusi, ali tu vrstu energiju još tražim gdje god dođem na mevlud. 

U Miljevićima nas je s mahfila, tokom cijelog programa, posmatrala jedna djevojčica. Tu je, vjerovatno, s roditeljima – džamija i nastup učača su joj zanimljivi. Drago mi je što će ova džamija i ovaj mevlud, uz sve drugo, biti dijelom njenog odrastanja. 

Pri izlasku iz džamije razgovaram s Harunom i Amrom. Dvadeset im godina, a džamiju posjećuju od vremena kad su prstima pokazivali vlastite godine. Za Miljeviće su vezani rodbinski i porodično, a kraj ljeta ne mogu zamisliti bez dolaska na ovaj mevlud. 

Moram ih pitati za motive dolaska – veza s prostorom s kojeg su potekli ili zainteresovanost za sam program. Ovo prvo je intenzivnije, iako kažu da ne mogu zamisliti jedno bez drugog. 

***

Vjerski programi trebaju biti intervencija u našu svakodnevnicu, o tome sam govorio tokom predavanja. Svjestan da se i tekst mevluda može razumijevati kao poetski vaz o Poslaniku, a. s., kao što je i posvećenost ljudi koji ovdje dolaze primjer iz kojeg se može učiti.  

Učenje kur'anskog teksta je dobro djelo za koje slijedi nagrada, potom smiruje učača i slušaoca, ali u osnovi – njegove poruke moraju biti motiv za pozitivnu promjenu. 

Tragom ove kur'anske pedagogije, vjerski programi nas mogu učini ljubaznijim, pristojnijim, kulturnijim i obazrivijim u svijetu koji nazivamo vanjskim. Primijetimo li da smo za nijansu ljubazniji prema drugima – možemo vjerovati da je i ovaj program ispunio svoju zadaću.

***

Svi koji su došli na mevlud će na ručak kod braće Dedića. Iako samo najstariji Halid živi u Miljevićima, svi se pripremaju za dolazak gostiju, a za ugošćavanje cijele džamije treba temeljita priprema. 

U jednoj od kuća svjedočimo pravoj ljubaznosti i neposrednosti. S obzirom na veliki broj gostiju, sve sobe su otvorene, a stoljnaci i sofre prostrte čak i po hodnicima. Razgovor teče ustaljenim tokom, prvo se prokomentariše mevlud, ubaci nekoliko zgodnih referenci na predavanje, nakon čega najpričljiviji vode priče o svakodnevnici. 

Spomenu se dobri prethodnici, pričaju anegdote, prebire se po sjećanju, a oni posebno spremni posegnu i za nekom crno-bijelom fotografijom.

***

Važno je znati pronaći tragove življenja islama u praksi, a druženje nakon mevluda u Miljevićima može podsjetiti na Ibnul-Kajjimovu rečenicu: "Sijela na kojima se spominje Allah su sijela meleka."

Mevludi će se učiti, različitim povodima i u različitim prilikama. Mijenjat će se učači, intonacije i melodije. 

Neće ni im ni svrha uvijek biti jednaka – nekad će podučavati, kako je to bilo s generacijama koje su nekad rasle uz mevlud, a nekad okupljati, kako je to s današnjim generacijama. 

(Preporod.info)