"Koščato": Pjesme u kojima se susreće čitalačko, lično i kolektivno iskustvo

Piše: Nedim Gondžić

Poštovaoce poezije zna obradovati svaki novi dokaz da stihovi nisu uljepšana slika stvarnosti, nego da, naprotiv, progovaraju o temama o kojima bi svakodnevnica radije šutjela. 

Zbirka pjesama "Koščato", čije je stihove ispisao Hasan Hasić, a objavio El-Kalem, jedan je od ovih dokaza. 

Lirski subjekt većine pjesama je pojedinac koji pamti, pamti ono što bi prosječan čovjek htio zaboraviti – vlastite traume i one kolektivne koje je preživljavao cijeli jedan narod. Djetinjstvo nakon agresije – formiranje društva nanovo, paralelno s formiranjem dječakovog odnosa prema životu.

To nas dovodi do pokazatelja superiornosti poetskog nad svim drugim izrazima. Dok se kolektivi baš i ne snalaze pri suočavanju sa svojim traumama, pjesnik to učini, iskreno i neposredno:

Nosio si fenjer
svijetlio sebi, povratniku
kada su već odavno postali dekoracija
romantika u miru Evrope

Pjesma može, više nego bilo koji drugi izraz, zastati nad trenutkom ili nam skrenuti pažnju na ono što nismo uspjeli vidjeti dok pokušavamo živjeti. Samo četiri prethodno citirana stiha su dovoljna da nam preusmjere vlastiti doživljaj zajedničke historije.

Pri tome ne isključuju historiografiju – tek joj daju ličnu boju.

Tu su vlastita sjećanja, autentična u proživljavaju, koja čitalački možemo doživjeti, razumijeti ili emotivno se povezati. Kako god, ona ostaju neponovljiva samo u iskustvu pjesnika.

Uz njih, svjedočit ćemo i stihovanim pamćenjima, onim zajedničkim, s kojima će se identificirati svi koji su živjeli autorovo vrijeme i prostor. Ne bi iznenadilo ako bi poneki čitalac ovih stihova izjavio: "Hasić je napisao ono što sam ja mislio/osjećao".

Tako su i često ponavljane istine o neminovnosti odlaska s ovog svijeta i pojavama "koje se ne dešavaju slučajno" dobile svoje stihove:

Kad je moj neko otišao odavdje
a ja vidio dirljivu pohabanost
sveg' na Kugli u pokretu
svako malo svjedočim
nije to tek tako

Susreti svjetova

Raspored pjesama u knjizi ne prati hronologiju djetinjstva niti odrastanja. Iako njihov redoslijed nije jednak toku života, čitalac će ipak prepoznati povezanost pjesama s pojedinim životnim dobima. 

Dok nosi vlastita sjećanja, glas iz Hasićevih pjesama mijenja lokacije boravka i susreće ljude drugačijih iskustava. Nekima od njih priča svoju priču, dok neki svojim pričama oblikuju njega. 

Ovdje vrijedi skrenuti pažnju na nekoliko ljubavnih pjesama i stihove poput:

Veselo nečije,
tvoje su kretnje njegovane
bečko-bagdadske
mi s periferija položismo
sve nade u spontano

Stihovi ove pjesme stoje nasuprot česte slike o nesvakidašnjoj sličnosti koju zaljubljeni žele učitati u tek uspostavljene odnose: "Nevjerovatno je koliko ličimo".

Hasićeve ljubavne pjesme će nas suočiti i s nekim vlastitim iluzijama i pokazati da, kad ih pjesnik opjeva, one mogu čak lijepo zazvučati.

Pjesnik koji posmatra druge

Osim pjesama kroz koje progovara spomenuti pojedinac koji pamti, vrijedne posebne pažnje su one iz kojih se čita senzibilitet prema posmatranom životu drugih, nekad onih koje je oblikovao težački život:

Žulja ih kad prste prepliću
drevna je to koža, bora smrtnika
promjene ih bole
mada nisu kosti lomili
samo svuda pomalo načeti

Ili svih onih (možemo čitati i kao: svih nas) koji su se povremeno osjetili kao žrtva prebrzog protoka vremena, promjena međuljudskih odnosa i ličnih transformacija za koje se, pogledajući unazad, pitamo kad su se to dogodile:  

Tvoja majka samo je umorna
ništa više
nije ljuta i nije da te ne da
samo te više voli kako dan za danom ličiš više na nju
onu nju kad je ništa umoriti nije moglo

Ili svih obećanja koja se u samoći daju samom sebi, čija neispunjenja ne moraju biti pokazatelj nedoslijednosti. Ustvari, ta obećanja nisu zbog toga toliko ni važna – njihova bitnost se ogleda željama koje znaju biti zajednički imenitelji svih ljudi, pa je sljedeće stihove jednostavno čitati ključem identifikacije:

lažu sebi o narednih tristošesetpet:
obići će rođake i izmiriti dugove
Boga se sjetiti češće i ljubiti jače

Stihovi kojima je prethodilo čitanje 

Teoretičari komunikacije će kazati da je jezik "sredstvo objektiviziranja". Izgovorene rečenice nas nude drugima na tumačenje i otkrivaju neke aspekte našeg iskustva, obrazovanja, pismenosti, životnih vodilja...

Čitajući Hasićevu poeziju, svakako ćemo pročitati da je pisanju prethodilo posvećeno čitanje. Osim proživljenog iskustva, spomenutih kolektivnih sjećanja, stihovi iz zbirke "Koščato" obiluju referencama na druga književna djela:

Sakiba,
dobrog roba Boga džellešanuhu
ništa iz tog natpisa nije tangiralo
a dvaput žvakao Marquezove vratolomije
prvi put nakon smrti glave, oca mu Envera
drugi put prije smrti buduće glave,
sina mu Dž.

Nakon čitanja ovih stihova, imamo osnova zamisliti onog lirskog subjekta s početka teksta kako ljude koje posmatra povezuje s tekstovima koje je čitao.

Možemo to razumijevati kao nadnesenost nad (pro)čitanim, ali i produžetak vječnog pitanja: Oblikuje li stvarnost književni svijet ili je obrnuto?

Vjerska literetura, kao i reference na živote Božijih poslanika, imaju posebno mjesto u ovoj zbirci. Poslanički životi, svojom uzoritošću, poručuju da "ono što može jedan čovjek, potencijalno mogu svi ljudi", a Hasićev lirski subjekt je svoj život znao mjeriti upravo po opisima nekih poslanika:

Ti nemaš krila mitske ptice
nit' ćeš s gvožđem kao Davud znati
vjetar će ti smetati – Sulejman nisi
kad ugledaš Džaluta svoga
tri ćeš puta poteturati i bježati
tebe će vatra ožeći, kožu ti načet

Vjernici praktičari znaju da se velike priče "oživljavaju" izvršavanjem vjerskih dužnosti. Teorija će takva oživljavanja predstavljati u idealnim formama, onako kako bi trebalo uvažavajući sve propise.

Poezija, pak, ima pravo (možda i obavezu) usmjeriti nam pažnju na sva odstupanja od idealnog, na one životne nesavršenosti koje čak i obavljanjima vjerskih dužnosti daju jedinstvenost i neku vrstu neponovljivosti: 

Ibrahim je usnio
Predao se Bogu, spoznao o žrtvi
Podigao Hram, nadživio historiju
i ne znaš sve njegove pejgamberske drame
tvoj Ibrahim je podigao tebe
na rukama samca
u žrtvi svog kasnog sata
dok si ti učio o meleku s ovnom

Stihovani dijelovi biografije

Nekim od stihova ove zbirke, Hasić je ispisao i dijelove vlastite biografije. Ne one samopromotivne, romantičarske i hvalisave, koja se, danas popularno, nastoji prodati pod samopouzdanje. 

Njegova stihovana biografija je opjevavanje vlastitih slabosti, ali i napomena da svaku slabost može pratiti nada. 

Te stihove zasigurno neće jednako čitati Hasićevi poznanici i oni koji su ga (u)poznali samo putem poezije. 

Neka se ne uvrijede poznanici, ali držim da će čitanje ovih drugih biti posebno značajno. Bez učitavanja poznanstva, stihove će doživjeti međusobno različito, ovisno od čitalačkog i životnog iskustva – potvrditi višeslojnost poezije, mogućnost drugačijih tumačenja, možda i međusobno nepovezanih, svakako nepovezanih s autorovom biografijom.

Tumačenja među kojima nema onih pogrešnih. Prosto, čitalac ima pravo doživjeti pjesmu. 

Adekvatna ilustracija ovakvog pristupa tekstu svakako može biti i sam naslov knjige koji nas vodi i do stihova:

Nema više oblog ramena
stvarnost je koščata

Autor je u ove stihove učitao nesrazmjer između sigurnosti zatvorenog svijeta kuće i hladnoće vanjskog prostora. Poetski trenutak koji čitaoce može usmjeriti na vlastito sjećanje i davno proživljene prve neprijatne susrete s ravnodušnim svijetom.

Ali, koščata stvarnost nije jedina izvjesnost. Onako kako se u drugim pjesmama referirao na priče o poslanicima, tako u ovoj vlastito znanje o Bogu postaje glas nade: 

Bog ne drijema – istina
jedina koja te tješi
noću kada napuštaš svijet
sam na promahi sjećanja

Velika književnost ne daje odgovore, govorio je Dževad Karahasan. Ona postavlja pitanja. Nakon čitanja zbirke "Koščato", iznad naših proživljenih i čitalačkih iskustava će stajati pitanje o istinama koje tješe nas same.

(Preporod.info)