„Džaba ti fakultet“ svjetski je standard – 3. dio

Piše: Faris Suljić

Daleko od toga da je ljevičarska misao jedini klub ljudi koji izopačuju termine, više se radi o tome da je čovjek sklon da se isto ponaša, samo obojen drugim bojama, kada dođe njegov red da vlada. I to dublje proiziskuje zaključak da se radi o neradu na sopstvenoj ličnosti, na neusavršavanju sebe i o neznanju.

Ti ljudi nisu problematični jer je njihov trenutni ideološki okvir liberalna ljevica, nego što ne dopuštaju nikakvu diskusiju niti propitivanje sopstvenih uvjerenja i ideala. Drže se nekih proklamacija, a ne znaju i ne žele da znaju njihovo značenje, jednostavno su površni i tupi.

Nikada me niko nije žešće profilirao, gadnije odmjeravao i neobjašnjivo mrzio kao ljudi koji su se okupljali oko ideologizirane verzije inkluzivnosti i otvorenosti.

Dakako, tako su me odmjeravali ljudi raznih političkih i vjerskih uvjerenja, ali sličnih kalibara osobnosti. Često sam meta odmjeravanja pogledima, jer ljudi nisu spremni na razgovor.

Ljude je strah sopstvene provalije, pa beznadežno laju i ujedaju sve što ih naizgled upoznaje s vlastitom prazninom i niskošću. Takvo stanje u čovjeku dovodi do toga da on proizvodi površne tekstove, filmove, knjige, projekte i sve čega se lati da radi – jer je duhovno oskudan.

I, što je gore, ne vjeruje u paradigmu duha i duhovnosti jer ne vjeruje da se do uzvišenih koncepata, kao što je inkluzivnost, dolazi žestokim radom na sebi, klesanjem i kopanjem po sopstvenoj duši kako bi se u njoj stvorio prostor za one drugih ubjeđenja i stavova.

Oni su se samo prihvatili te ideologije i sebe vide već na tom visokom nivou, smatrajući da je biti dobar, širokogrudan, plemenit i otvoren usputno dobro, a da zli ljudi to neće jer su maloumni ili, jednostavno, zli.

Kulminacija tog ubjeđenja kod većeg broja ljudi dovodi do jednog nevjerovatno spektakularnog apsurda, koji se može uočiti u svakodnevnim konverzacijama i, naravno, u djelima koje ti ljudi čine.

To je zato što su se uništili (ili minimalizirali) svi postulati i sama paradigma napretka, unutarnjeg i vanjskog, te se daje utisak da su vrlo bitni i kompleksni koncepti, kao što su već spomenuta plemenitost, otvorenost, inkluzivnost ili tolerancija, suživot, a kamoli ljubav, nauka i Bog, pokradeni svake smislene definicije.

Tim terminima barata svako kako hoće i kao svoje potkrepljenje „znanjem“obično se referira na puki sentiment. Ja jednostavno znam, stoga, ja znam ili ja jednostavno hoću biti plemenit, stoga i jesam. A onda dobijamo situacije i konverzacije kao što je sljedeća, čije sam sretno-nesretni svjedok bio ja:

Sjedimo nas petero u kantini. Svi studenti filma. Grk, Italijan, Njemica i Jevrej, koji potiče iz okupirane Palestinske zemlje, sadašnjeg Izraela, i ja iz Bosne. Tema našeg oskudnog razgovora je putovanje.

U tom trenutku neobazrivo kažem da mi je Evropa poprilično dosadan kontinent za putovanje, pogotovo neki od glavnih gradova koji me ničim ne zovu sebi; Amsterdam, Berlin, Brisel. Njemica se vidno ne slaže sa mnom i počinje da baca poglede zaprepaštenosti na moje konstatacije.

Bio ja u pravu ili ne, konverzacija se nastavila u jednom nevjerovatnom smjeru. Naime, Italijan, koji je proklamirani vegan, i Njemica, koja je žustra aktivistica za prava LGBTQ populacije, počinju da govore o gradu Tel Avivu u Izraelu.

Već vidim, iako se slabo sjećam, svoju hercegovačku lijevu obrvu kako se diže gore i promatra ludilo koje će upravo nastupiti. Njemica progovara i kaže nešto poput toga kako je Tel Aviv jedan od najljepših gradova te koliko je inkluzivan i tolerantan naspram njene seksualne orijentacije.

Zatim se javlja Italijan, koji isto kaže da je taj grad jedan od najprisnije nastrojenih gradova prema veganima. Izraelac to ponosno promatra, a ja ostajem izbezumljen.

Grk, koji dijeli slična ubjeđenja mojima, pragmatično šuti – dok se ja naglo dižem i napuštam konverzaciju, uz opravdanje da imam nešto završiti. Nisam ni sam mogao vjerovati čemu sam upravo bio svjedok.

Može se argumentovati da sam ja ovdje bio ekskluzivan i da ih nisam suprotstavio njihovoj gluposti. Međutim, bio sam apsolutna manjina i to je bio jedan od onih trenutaka kada nisam imao snage da se nosim s novonastalim kretenlukom oko mene.

Jer, da sam rekao da su Palestinci ugnjetavani, uvrijedio bih Jevreja, da sam rekao da seksualni identitet ne može biti bitniji od genocida nad jednim narodom i samim tim to tolerisanje ne može opravdati taj genocid, doveo bih u pitanje svoju otvorenost prema LGBTQ populaciji, od čega me, u očima drugih, nijedna voda ne bi oprala.

A da sam veganstvo spomenuo kao sekundarnu ljudsku potrebu, uvrijedio bih nadobudnog borca za životinjska prava i izgledao bih bezdušno u njihovim očima, u kojima nezaklana divljač jeste moralnost, a neklanje djece ne mora da bude.

Da se jedan grad, države koja već osam decenija čini genocid, spominje po dobru te se etiketira kao inkluzivan i otvoren, jer poštuje nečije subjektivne seksualne preference i dijetalne preferanse, a istovremeno bezdušno kolje jedan narod – e, to je apsurdno.

(Islamske informativne novine Preporod)