Stolac, grad pjesnika, gazija i sjećanja

Piše: Mustafa Cerić

Bosna ima svoju Hercegovinu, kao što i Hercegovina ima svoju Bosnu. Dva oka koja jednako gledaju, dvije ruke koje jednako grle, dva krila istog tijela, jedna duša koja slobodno diše. Bez Bosne nema Hercegovine, bez Hercegovine nema Bosne. Njihovo jedinstvo nije samo zemljopis, već zavjet, amanet i povijesna sudbina.

U tom zajedničkom tijelu, Stolac je srce koje kuca posebnim ritmom. On je grad što na Bregavi sjedi, grad koji se ogleda u suncu i mjesecu, grad u kojem stećci šapuću starim jezikom vječnosti, a minareti dižu glas ka nebu. Stolac je više od geografije; on je hronika, poema, opomena i zavjetna molitva.

Stolac je grad pjesnika i gazija. Grad Mehmedalije Maka Dizdara, koji je u svojoj pjesničkoj viziji spojio riječ i kamen, dušu i stećak, život i smrt. Njegove riječi odzvanjaju i danas, kao proročki šapat iz dubina: Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo. Ovdje se umire da bi se živjelo. To je poruka Stoca, poruka Bosne, poruka vječnosti.

U Stocu, svaki kamen ima svoje ime, svaka kap Bregave nosi uspomenu, svaka džamija, svaka crkva, svaki harem i svaki grob svjedoče o životu i smrti, o ljubavi i stradanju. Stolac nije običan grad. On je ključ i ogledalo Bosne i Hercegovine. Kad Stolac stoji, stoji i Bosna. Kad Stolac pada, Bosna krvari.

Zato Stolac nije samo uspomena. On je i amanet. On je duhovna prijestolnica sjećanja, grad u kojem se susreću sudbine, gdje se mjeri snaga naše vjere i čvrstina našeg opstanka. Stolac je iskušenje i nada, opomena i obećanje.

I zato, kad pišem o Stocu, ne pišem samo o gradu. Pišem o Bosni i Hercegovini, o svom narodu, o vjeri, o životu. Pišem o amanetu koji nas obavezuje – da Stolac čuvamo, volimo i branimo, jer bez Stoca nema Bosne, a bez Bosne nema nas.

Stolac u ratu – 1994.

Bilo je ljeto 1994. godine, tek što je potpisan Vašingtonski sporazum, 18. marta iste godine. Rane rata bile su još svježe, a zemlja natopljena krvlju i suzama. U to vrijeme, kada se činilo da Bosna diše na jednoj nosnici, kada je svaki dan bio neizvjestan, krenuo sam u Stolac.

U pratnji muftije mostarskog Seida Smajkića, čuvara našeg naroda u Hercegovini, i pod zaštitom savjesnog doministra unutarnjih poslova Federacije, Joze Leutara – čovjeka koji je svojom hrabrošću i pravednošću ulivao povjerenje, a koji će, nažalost, kasnije biti mučki ubijen 1999. u Sarajevu – zaputio sam se u grad na Bregavi.

Naša namjera bila je jasna i čista: posjetiti načelnika Stoca, Anđelka Markovića, razgovarati, pružiti ruku i potvrditi da je Stolac i dalje grad zajedničkog života. Ali put mira je uvijek teži od puta rata.

U kabinetu načelnika vladala je napetost. Njegove oči bježale su od mojih, riječi su mu bile tvrde i hladne, kao da nismo došli kao ljudi, već kao uljezi. Osjećao sam nepovjerenje koje se nije krilo, nego otvoreno pokazivalo da nismo dobrodošli.

Kada smo izašli iz zgrade općine, dočekali su nas pucnji u zrak. Zvuk tih hitaca parao je stolačko nebo, kao kletva i kao znak – da Stolac nije više naš grad. Bio je to govor baruta, govor sile, govor kojim su htjeli reći: „Ovdje vam mjesta nema.“

Sve što je pripadalo Bošnjacima u Stocu – kuće, haremi, džamije, duhovne i kulturne svetinje – bilo je spaljeno, srušeno, sravnjeno sa zemljom. Stolac, grad života, pretvoren je u grad aveti. Iz ruševina su virili naoružani ljudi, njihove oči su bile pune sjene, a njihove ruke na oružju. Nigdje znaka života, osim u tim zlokobnim pogledima.

Na povratku, dok nas je pratila policija, vidjeli smo kako gore bošnjačke kuće u selima oko Stoca. Vatra i dim su se dizali visoko, ne kao slučajnost, već kao poruka – zapaljena baš zbog našeg dolaska. Htjeli su nam reći da Bošnjacima nije mjesto ni u gradu, ni u njegovoj okolini.

Tog dana Stolac je bio pustinja bola. Njegove rijeke su plakale, njegovi stećci šutjeli, njegove džamije ležale u pepelu. Ali u toj tišini smrti ja sam čuo šapat Maka Dizdara: „Ovdje se umire da bi se živjelo.“

Stolac je te 1994. bio na koljenima, ali nije bio mrtav. Jer u njegovom pepelu gorjela je iskrica vjere, zavjeta i nade – da će se Bošnjak vratiti, da će Stolac ponovo živjeti.

Stolac na zgarištu – 2001.

Bio je 5. maj 2001. godine. Dan teški i pun slutnje, dva dana prije tragično neuspjelog pokušaja postavljanja kamena temeljca za obnovu Ferhadije džamije u Banjoj Luci. To je vrijeme kada su se rane još uvijek puštale da krvare, a nada tek tiho rađala.

U pratnji muftije mostarskog Seida Smajkića, neumornog svjedoka i čuvara našeg naroda, krenuo sam prema Stocu. Put nas je vodio najprije u Trebinje, grad u kojem ni tada nismo bili dočekani raširenih ruku. Ali, ipak, uspjesmo stati na tlo harema porušene džamije – da potvrdimo da duh vjere i pamćenja ne može biti srušen.

Istog dana stigli smo u Stolac. Naša namjera bila je ista: stati na tlo harema porušenih džamija u Stocu, položiti pogled i dlan na ono što je ostalo i proučiti dovu za ono što će se, ako Bog da, obnoviti, biti i svjedočiti.

Prizor Stoca bio je sablastan i beznadežan. U tom gradu, gdje je prije rata živjelo 8.100 Bošnjaka, 6.200 Hrvata i oko 3.900 Srba – nije bilo više ni traga od Bošnjaka. Grad je disao tišinom odsutnih. Od Sultan Selim Javuza džamije, stoljetnog svjetionika stolačke duhovnosti, nije ostalo ništa osim kamenih temelja. Harem, umjesto mjesta molitve, bio je zarastao u travu i korov, kao da je sâma zemlja htjela sakriti sramotu čovjeka.

Okrenuo sam se prema nebu i uputio dovu: - Allahu Svemogući, osnaži nas da obnovimo ovu porušenu džamiju i da se Bošnjaci vrate u Stolac. Jer Stolac bez Bošnjaka nije Stolac, kao što ni Bošnjaci nisu Bošnjaci bez Stoca.

Potom sam se okrenuo prema kibli. Svima prisutnima bilo je jasno da želim klanjati dva rekata – tehijjetu-lmesdžidi, pozdrav džamiji koja je nestala, ali je u našim srcima stajala čvršća nego ikada. Moja sedžada bila je zelena trava, a moj džemat šačica izabranih svjedoka tog trenutka.

Na tom mjestu gdje je bila ruševina, u tišini zaraslog harema, proučili smo dovu za obnovu svih stolačkih džamija. Dovu za grad jedinstven, kakvog nema nigdje osim u kršnoj Hercegovini: gdje se rađa duh bosanski, gdje se pjesnička duša oblikuje, gdje sunce sija posebnim stolačkim zrakama, a mjesec se smiješeći spušta nad Bregavu i stećke.

Hvala Allahu, naša dova je uslišana. Sultan Selimova džamija podignuta je iz pepela, obnovljena u još ljepšem ruhu nego što bijaše. Njena obnova postala je znak i dokaz da su Bošnjaci – muslimani neuništivi u svojoj vjeri i na svojoj zemlji.

Kada se ponovo začuo ezan sa njenog minareta, Stolac je prodisao. Kao da se iz pepela rodila nova nada, kao da se iz šapata Maka Dizdara čulo: „Ovdje se umire da bi se živjelo.“

Stolac u miru – 2025.

Prošlo je više od tri desetljeća od rata, ali osjećam da Stolac i danas kuša svoje kritično vrijeme. Nije to više vatra baruta ni dim spaljenih kuća, ali jeste tiho iskušenje koje podjednako boli. Stolac, grad na Bregavi, grad stećaka i gazija, grad Maka Dizdara i njegovih besmrtnih riječi, stoji i danas kao ogledalo Bosne i Hercegovine.

Taj glas Stoca, tihi ali uporan, stigao mi je ovoga puta preko glavnog imama, Merseda Šabanovića. On me pozva da u petak, 29. augusta 2025. godine, dođem u Stolac, održim hutbu i predvodim džuma-namaz u Sultan Selimovoj džamiji. Sultanova džamija u Stocu – biser bosanske duhovnosti, obnovljena iz pepela i porušenih temelja – danas je znak da su vjera i narod jači od smrti i rušenja.

Moja hutba tog dana neće biti samo riječ upućena okupljenim Stočanima. Ona će biti zavjet, opomena i poruka. Zavjet da Stolac mora ostati grad života. Opomena da se zločini ne smiju ponoviti. Poruka da Bošnjak u Stocu živi uspravno, na svom, i da s njim mogu živjeti svi koji vole istinu, pravdu, mir i pomirenje.

Nakon džume, krenut ćemo zajedno u harem. Harem koji podižu sinovi i kćeri Stoca – oni što nose ljubav prema svom gradu kao zastavu, oni što čuvaju uspomene svojih predaka, oni što znaju da bez prošlosti nema ni budućnosti. Njihove ruke podižu nišane, ali i mostove. Njihova vjera govori: „Svoje volim, a tuđe poštujem.“

Moja želja, moja dova, jeste da nam se tog dana u haremu pridruže i katolički svećenik, i pravoslavni sveštenik, i načelnik Stoca. Da zajedno stanemo na isto tlo, da zajedno pogledamo u isto nebo, i da iz Stoca, grada stradanja i nade, pošaljemo svijetu glasnu poruku mira, suživota i pomirenja.

Jer svijet danas, više nego ikada, drhti od straha za svoju sudbinu. Ljudi se plaše budućnosti, planete Zemlje, vlastitih sutrašnjica. Ako bi baš iz Stoca, iz tog malog ali sudbonosnog grada, odjeknula riječ bratstva i dobrote, to bi bio dar čovječanstvu. To bi bio dokaz da Bosna i Hercegovina, zemlja dobrih ljudi – bono homini – ima snage ponuditi svijetu lijek za njegovu bolest.

Stolac kao amanet

Stolac nije samo grad. Stolac je amanet. On je zapis u kamenu i krvi, u suzi i pjesmi, u ezanu i šapatu stećaka. On je ogledalo Bosne i Hercegovine: kad Stolac svijetli, Bosna svijetli; kad Stolac krvari, Bosna krvari.

Stolac je grad u kojem se prepliću epohe – od ilirskih gradina i rimskih tragova, preko srednjovjekovnih stećaka, do osmanskih džamija i mostova. Svaka epoha ostavila je pečat, ali nijedna nije mogla izbrisati duh Stoca. Taj duh je uvijek opstajao, jer Stolac nije samo zemlja – on je duša.

U ratu 1994. vidio sam Stolac spaljen i ponižen, dočekan pucnjem u nebo kao znakom da Bošnjak više nije dobrodošao. U miru 2001. kročio sam na zgarište Sultan Selimove džamije i proučio dovu na travi kao na sedžadi, u nadi da će Allah obnoviti ono što ljudi porušiše. Danas, 2025., u miru koji je više iskušenje nego spokoj, stojim pred Sultanovom džamijom obnovljenom, kao pred svjetionikom koji govori: „Bošnjak je ovdje, živ, postojan i vjeran svom amanetu.“

Stolac je, dakle, naš zavjet. Zavjet da ga čuvamo, da ga volimo, da ga ne prepustimo zaboravu. Jer Stolac bez Bošnjaka nije Stolac, kao što ni Bošnjaci bez Stoca nisu Bošnjaci. On je naš kamen-međaš, naše uporište, naš dokaz postojanja.

Naša djeca moraju znati da Stolac nije samo geografska tačka, nego duhovno središte, grad u kojem se uči kako se živi i kako se umire, grad u kojem se shvata da smrt nije kraj, nego nastavak života u vjeri, u dovi, u pjesmi, u sjećanju.

Ako zaboravimo Stolac, izgubit ćemo dio sebe. Ako sačuvamo Stolac, sačuvat ćemo i Bosnu i Hercegovinu.

Zato Stolac ostaje amanet. Amanet od pradjedova, zavjet našoj djeci, svjedočanstvo čovječanstvu. Neka Stolac uvijek bude grad gdje se susreću pjesma i ezan, stećak i harem, Bregava i sunce, mjesec i dova. Grad u kojem se uči da je moguće voljeti svoje i poštovati tuđe.

Stolac je naš ponos, naše ogledalo i naša budućnost. On je naš zavjet da Bosna i Hercegovina nikada neće nestati – dokle god ima onih koji se mole u Sultanovoj džamiji, koji se sjećaju svojih predaka i koji vjeruju da je život vrijedan samo ako se živi časno.

(Preporod.info)