Spisateljski opus Osman-ef. Kavazovića

Piše: Elvir Duranović 

(Povodom dvije godine od preseljenja na bolji svijet)

Osman-ef. Kavazović rođen je 1953. godine u Jelovče Selu kod Gradačca. Imamsku dužnost obavljao je u Malom Badiću, Bosanska Krupa, a potom u Brezovom Polju kod Brčkog, gdje ga je zatekla agresija na Bosnu i Hercegovinu. Tokom agresije bio je pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine. Odlikovan je najvećim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”. Na ahiret je preselio u augustu 2023. godine.

Povodom dvije godine od njegovog preseljenja na ahiret, ukratko ćemo skrenuti pažnju na njegov bogati spisateljski opus.

Svoj prvi tekst Osman-ef. objavio je u Preporodu davne 1978. godine, da bi nakon toga kontinuirano u ovom glasilu Islamske zajednice objavio više od stotinu priloga s različitom tematikom.

Sa zapaženim referatima učestvovao je na naučnim skupovima i tribinama u: Gunji 2007, Bijeljini 2012, Orašju 2012, Sarajevu 2014, Gradačcu 2016, Janji 2016. i Brčkom 2022. Iza svakog od spomenutih naučnih skupova i tribina objavljivan je zbornik radova s njegovim tekstovima, osim s tribine u Gunji, ali je njegov rad o Hasan-ef. Suljkanoviću objavljen u Preporodu.

U časopisu Baština sjeveroistočne Bosne objavljena su njegova tri rada, a u Glasniku Islamske zajednice njih osam. Jedan tekst napisao je u koautorstvu sa Safet-ef. Karahmetovićem, čime broj njegovih objavljenih naučnih i istraživačkih radova doseže devetnaest. Naravno, uz spomenute, napisao je veliki broj tekstova objavljenih po raznim novinama i časopisima gradova sjeveroistočne Bosne koji su ostali izvan mog vidokruga.

Uz to, Osman-ef. objavio je četiri autorske i koautorske knjige: Azizija i Begova džamija u Brezovom Polju (2016), Tavla klub “Brezovo Polje” (2017), Putopisi hafiza hadži Zaim-efendije Huskanovića (2018) i Drugi korpus slobodi pjeva / patriotske pjesme, vojni amblemi (u koautorstvu s brigadirom Hasibom Mušinbegovićem (2002).

Autor je dijela knjige Svjedok turbulentnog vremena: Generacija Gazi Husrev-begove medrese 1967–1972. (2020), a značajan doprinos dao je pisanju knjige dr. Fadila Fazlića Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina (2006).

Neobjavljena građa u ličnom arhivu Osman-ef. Kavazovića otkriva da se pred kraj života fokusirao na rodno Jelovče Selo, vraćajući se uspomenama koje su obilježile njegovo djetinjstvo kroz pisanje etnografskih bilješki o rodnom kraju i rodoslovu porodice Kavazović.

Osman-ef. primarno je pisao djela iz oblasti kulturne historije Bošnjaka sjeveroistočne Bosne. Pisao je o džamijama, posebno Azizija-džamijama, o vakifima i vakufima, o historiji mjesta, ljudi i običaja ovog kraja. Njegovi radovi plod su ljubavi prema rodnom kraju, islamu i čuvarima islama – bošnjačkim imamima koje je, zbog njihovog silnog doprinosa očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta Bošnjaka, duboko poštovao. Ovom prilikom spomenut ćemo neka njegova zapažanja o imamima. On piše:

Moguće je da neko prigovori da je u ovom radu previše riječi o jednom seoskom imamu. Međutim, želim reći da upravo ti seoski imami zajedno sa svojim, kako to često kažemo, običnim džematlijama već odavno nose i čuvaju naše duhovne vrijednosti i naslijeđe našeg historijskog bića.

Nit koja snažno povezuje svakog, pa i, kako kaže, seoskog imama, s afirmacijom islama te time i etničkog identiteta Bošnjaka, Osman-ef. naglasio je rečenicom:

Njihova (imama) je zasluga da smo ono što jesmo, da smo očuvali svoj identitet i da se nismo izgubili u vremenu i prostoru.

Kao primjer imama posvećenog misiji islama on navodi Ibrahim-ef. Goraka, koji je prije Drugog svjetskog rata, dok je bio imam u Orašju, svaki dan skelom prelazio Savu, gdje ga je čekao fijaker kojim je odlazio u Gimnaziju u Županji, Republika Hrvatska, kako bi predavao islamsku vjeronauku samo jednom učeniku Mustafi Redžepoviću.

Tematizirajući imame u svojim radovima, on njihov angažman ne svodi samo na osnovnu misiju islama. Njega interesira i on traga za implikacijama njihovog djelovanja na šire društvene prilike. Za njega je Sejfudin-ef. Kulaglić veliki humanista i istinski junak, koji je jedno vrijeme tokom Drugog svjetskog rata u Bosanskoj Kostajnici, u vakufskoj kući u kojoj je i sam stanovao, krio pravoslavnog sveštenika i njegovu suprugu dok su ustaše masovno proganjali i ubijali Srbe. Zapis o društvenom angažmanu imama Osman-ef. navodi kao pouku, ali i opomenu, jer nakon govora o hrabrosti Sejfudin-ef. Kulaglića on piše:

Događaji iz vremena agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine govore da su Srbi zaboravili ljudskost, hrabrost, odvažnost i plemenitost Sejfudin-efendije. Srbi su u toku agresije zapalili kuću u kojoj je Sejfudin-ef. Kulaglić bio imam i gdje je proveo gotovo čitav svoj radni vijek. U logor su odveli i mučili njegovog nasljednika u mihrabu Azizije džamije, Ramiz-ef. Aljovića. Isto tako, potomke Sejfudin-efendije i njegove džematlije zatvarali su i mučili po logorima, zatim ih opljačkali i na koncu protjerali iz rodne Bosanske Kostajnice (Kavazović, 2013:419).

Ovakvim inspirativnim primjerima požrtvovanosti imama i njihove upornosti, hrabrosti i posvećenosti misiji islama obiluju svi Osman-ef. radovi o bošnjačkoj ulemi, čime isti uz historiografski imaju i veliki odgojni značaj.

Molim našeg plemenitog Gospodara da oprosti Osman-ef. Kavazoviću i Svojom milošću ga uvede među Svoje dobre robove.

(Preporod.info)