Od petka do petka: Irfan Kasumović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 15. do 21. augusta 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše Irfan Kasumović, glumac i docent na Akademiji dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli.

Petak, 15. augusta 2025.

Petak. Džuma. Dan koji sa sobom uvijek nosi neku uzvišenost i lijep osjećaj. Dan kada sam nakon više od dvadeset godina dobio priliku da vodim dnevnik i bilježim šta mi se dešava. Blagodati je mnogo u našim životima – ako hoćemo da ih vidimo.

Razmišljao sam na koji način voditi dnevnik. Da li se baviti dnevnopolitičkim stvarima koje nam svaki dan ruiniraju živote ili da sve promatram kroz prizmu posla kojim se bavim. Odlučio sam se za ovo drugo. To ne znači da nije prisutno u mome životu, ali sam odlučio da vas, dragi čitatelji, time ne zamaram.

Večeras u 20 sati u kinosali Olovo izveli smo predstavu "Vjernik", nastalu po tekstu Edina Urjana Kukavice, a u režiji Mirze Mušije. Predstava koja je nastala prije dvije godine i koju smo nekih tridesetak puta izveli širom Bosne i Hercegovine, te gostovali i u Crnoj Gori. Predstava je preko deset godina bila želja divnog čovjeka i odličnog glumca Mirze Mušije. Želio je da pokrene "duhovni teatar" u Bosni i Hercegovini i zaista sam veoma sretan što smo ovu priču ispričali. Divna je riječ koju je napisao u propagandnom materijalu.

„Ideja duhovnog teatra je nastala iz suštinske potrebe da se napravi kontrapunkt jednoj pojavi u modernom teatru (zanemareni i odbačeni etički i estetski kanoni), ali i načinu života koji se nametnuo modernom čovjeku i ima tendenciju da u potpunosti preuzme kontrolu nad njim. Devijacije u ponašanju, nasilje, narušeni odnosi na svim nivoima, od porodice pa do kolektiva, duševna oboljenja, depresija i slične pojave alarmirale su i nas, radnike iz kulture, pozorišne ljude, da trebamo dati svoj doprinos u pomaganju rješavanja ovakvih i sličnih problema. Tragao sam za jednom riječju kojom bih opisao ovaj teatar budućnosti – duhovni teatar, ta riječ bi bila KATARZA!

Ova predstava ima sve elemente da bude katarzična, imamo sjajan tekst, s univerzalnim porukama koje čovjeka podsjećaju na njegovu istinsku i čistu prirodu po kojoj bi trebao da živi život dostojan čovjeka. Neka svako od nas iskreno pogleda u svoje srce i neka sam sebi odgovori da li zaista živimo tako i u šta se pretvaramo?!? To bi bila poruka ove predstave.“

Divna publika, divni domaćini i odlično izvođenje predstave su ono što ostaje u sjećanju. Kada je čist nijet, lijep hal, onda bude i nadahnuta igra. Trebam se truditi da ovo bude prilikom svakog izvođenja.

Subota, 16. augusta 2025.

Nakon osam veoma napornih dana i drugog dijela ljetne turneje, slijedi predah. Odmor i priprema za jesen. Ovo ljeto sam pročitao knjige „Jedinac“ i „Knjiga majci“, Envera Čolakovića, u izdanju Connectum Sarajevo. Prošle godine su izdali i „Melun“, također Envera Čolakovića, odličan roman s nestvarnom pričom. Naime, „Melun“ je u rukopisu iz požara koji je zahvatio porodičnu kuću Envera Čolakovića spasio Hamid Dizdar. Dva vrhunska književnika i roman koji je napisan 1934, a prvo je izdanje doživio 2023. godine. Hamid Dizdar, rođeni brat Mehmedalije Maka Dizdara, odličan pjesnik o kojem se veoma malo govori u javnom prostoru. Enver Čolaković, vrhunski pisac i intelektualac, koji je dugo vremena nosio crimen saradnika NDH i na osnovu djela možemo samo naslućivati kakva je djela mogao stvoriti.

Nakon 1945. godine Enveru je bilo zabranjeno objavljivati književna i naučna djela, te se on bavio prevođenjem s mađarskog i njemačkog jezika i dao veliki doprinos da upoznamo književnost i kulturu koja je nastajala na tim jezicima. Naime, majka mu je bila Mađarica a otac razvlašćeni beg, te je Enver od rođenja bilingvalan, a treći jezik koji je govorio bio je njemački. Rodio se u Budimpešti, školovao u Sarajevu, gimnaziju završio u Budimpešti, matematiku i fiziku studirao u Budimpešti i Beogradu, a povijest diplomirao u Zagrebu. Nikada nije osuđen niti je protiv njega vođen krivični postupak.

Zato je značajno izdanje njegovih djela koja su uglavnom nastajala do 1945. godine. „Knjiga majci“ je toliko emotivno, sadržajno raznoliko štivo i, na neki način, uvid u to ko je bio Enver Čolaković. „Legenda o Ali-paši“ jeste njegov najznačajniji roman, ali se nadam da će i ove tri knjige u budućnosti naći svoje mjesto. Zato je bitno istaći napor i doprinos izdavača koji je ove dragulje objavio i u fokus stavio Envera Čolakovića. Volio bih u budućnosti biti dio priče o njemu ili nekom njegovom djelu.  

Nedjelja, 17. augusta 2025.

Dana 5. septembra 2025.. godine planirana je prva proba i rad na predstavi „Ugursuz“, Nedžada Ibrišimovića, u režiji Ise Porovića. Iščitavam tekst, pripremam se i radujem procesu s nekim novim ljudima i s kolegama s kojima već nekoliko godina nisam zajedno igrao. Pozorišna predstava je dio velikoga projekta o rahmetli Nedžadu Ibrišimoviću, u okviru kojeg će, između ostaloga, biti naučni skup i naučni radovi o temi umjetničkog stvaralaštva Nedžada Ibrišimovića. Projekat realizira Univerzitet u Tuzli, Akademija dramskih umjetnosti Tuzla, Bosanski kulturni centar TK i Pozorište mladih Tuzla.

Osoba koja je sve nas okupila, koju poznajem dugi niz godina, koja me svojom plemenitošću i dobrotom često postidi je Mirsada Suljić, kolegica s kojom zajedno radim na Akademiji dramskih umjetnosti Tuzla. Mirsada je osoba s kojom bjanko ulazim u projekte, jer znam da se radi srcem i dušom. Radujem se radu s Isom Porovićem, Hasanom Zahirovićem, Majom Lasić i Irinom Dobnik,  s kojima prvi put sarađujem. Također, velika mi je radost što ponovo prolazim kroz proces s Baisom Bakin, Jasminom Čelebić Tanović, Eminom Goletić, Damirom Altumbabićem, Sanelom Babić, Mirzom Mujagićem i dr.

Hvala Allahu, dž. š., kada mi daje priliku da pričam velike priče velikih majstora. „Ugursuz“, Nedžada Ibrišimovića, je kapitalno djelo bosanskohercegovačke književnosti. Dramatizaciju romana je, također, uradio Nedžad Ibrišimović, što je dodatna vrijednost svega.

Naime, „Ugursuz“ je priča o Abazovićima s Herdekovca, bogatoj porodici. Slutnja i sjena se uvuče u porodicu i tu počinje drama. Dunjaluk i bogatstvo ukoliko nije halal stečeno, doći će na naplatu. Račun plaća potomstvo. Pravo bogatstvo je čestit život, čist obraz, plemenit i odgojen evlad (potomstvo) i mirna savjest. Koliko toga danas ima? Da li nas i koliko tome teži? Ova predstava je, ako Bog da, prilika da naučim, ako ništa, šta ne želim biti. I kako ne treba raditi. Kraj oktobra je planiran za premijerno izvođenje i jedva čekam početak rada.

Hvala ti, dragi Allahu, za sve darove koje mi daješ, a nisam ih dostojan!

Ponedjeljak, 18. augusta 2025.

Na poziv urednice RTV TK-a Edise Merdić, koja godinama posvećeno prati kulturu na području Tuzlanskog kantona, gostovao sam u emisiji „Ljetni magazin“. Razgovarali o filmovima u kojima sam igrao, a čija premijera se očekuje na jesen ove godine. Prije nego bilo šta napišem i kažem o tome, želim se osvrnuti na novinare i urednike s područja Tuzlanskog kantona koji godinama zdušno i posvećeno prate rad svih nas u oblasti kulture i naš trud i rad čine vidljivim i prisutnim. Oni nam nesebično pomažu da sve ovo što činimo bude ljepše, prezentnije i značajnije.

Novinari, kao i mi, kulturni radnici, mnogo više rade iz ljubavi i entuzijazma, te ćete rijetko čuti da kukaju zbog uslova rade. A uslovi su, zaista, teški. Svi se zajedno borimo da načinimo sadržaje koji će oplemeniti naše živote, da smo upućeni jedni na druge i da stvorimo publiku. Nerijetko kažem hvala svima na tome što rade i što nas prate. Hvala i ovaj put i na ovaj način!

Razlog gostovanja su bili filmovi koje sam snimao u proteklom periodu i čije premijere uskoro očekujemo. Prije svega, tu je „Testament“, autora Mirze Begovića, koji je nastavak filma „Amanet“. „Testament“ je film koji smo dugo željeli da snimimo i koji je uslijed produkcijskih problema konačno snimljen i, ako Bog da, će premijerno biti prikazan 7. oktobra 2025. godine. Ponovno sam tumačio hodžu i u ovom filmu pratimo šta bude a likovima nakon happy end-a. Šta se zbiva nakon što se ljubav desi, brak, i kako se mladi ljudi suoče sa životom i izazovima.

Ovo je posljednji film nedavno preminulog barda bosanskohercegovačkog glumišta Josipa Pejakovića, a pored njega tu su s nama Izudin Bajrović, Emir Hadžihafizbegović, divna Faketa Salihbegović Avdagić, Nusmir Muharemović, Zlatan Školjić, Mirza Mušija, Adem Smailhodžić i brojni drugi. Mislim da je ovaj film značajan iskorak, i produkcijski i kvalitetom, te iskreno jedva čekam da pogledam finalnu verziju. Volio bih da opravdamo očekivanja i nadmašimo uspjeh „Amaneta“.

Drugi film je kratkometražni igrani film „Lost mother“, koji je režirao Brent Butler, reditelj koji je zaposlen u Warner bros i sarađuje s Netflix-om, a iskustvo rada s američkom ekipom zaista mi je neprocjenjivo. Gruba verzija je montirana i uskoro očekujem premijeru. Treći film čiju premijeru uskoro očekujem jeste „Trenutak“, dugometražni igrani film Rifata Kukića u kojem  sam igrao ulogu Saliha Ademovića. „Trenutak“ je film noir, triler koji počinje kao film potjere i završava genijalnim i metafizičkim krajem. Velika je radost i izazov bio ovaj film i iskreno se nadam da će izgledati onako kako smo proživjeli snimanje.

Posebne emocije i iskustvo imam u saradnji s divnim Adnanom Haskovićem, našim proslavljenim glumcem, koji je producent filma „Trenutak“. Tokom snimanja je svim glumcima nesebično pomagao, bodrio, isijavao energiju i na svojim plećima nosio zaista veliku filmsku ekipu. Iskreno, svakom glumcu i glumici poželio bih rad s Adnanom Haskovićem. Da samo kažem da u filmu igraju sjajni Muhamed Hadžović, Elma Juković, Miki Trifunov, Pia Vrdoljak, Sanela Pepeljak i brojni drugi.

Uloge i film su nešto što sam nekada zamišljao, a sada se, hvala Bogu, dešava. Trudim se biti zahvalan na prilikama i odgovoriti na najbolji mogući način. Radom. Posvećenošću. Osmijehom. Ljudskošću. Hvala Ti, hvala, dragi Allahu, na darovima kojima me obasipaš! Elhamdulillah!

Utorak, 19. augusta 2025.

Telefonski poziv ujutro. Prijatelj me kontaktirao da vodim konferansu obilježavanja najveće rudarske nesreće u Bosni i Hercegovini koja se desila 26. augusta 1990. godine u rudniku Mramor, Tuzla, kada je poginulo 180 rudara. Rado prihvatam poziv, jer to je najmanje što mogu uraditi. Cijeli dan razmišljam o tome koliko je nesreće, gubitaka i boli ovaj naš narod preživio. Razmišljam koliko je bitna kultura sjećanja, obilježavanje i spomeni. S druge strane, mnogo je onih koji ne znaju, ne žele da se prisjećamo i koji samo žele da žive svoje živote. Sebičnosti je uvijek bilo, ali niko za sebe ne kaže niti misli da je sebičan. Niko ne kaže da je zao. Ako niko nije zao, po njihovim riječima, odakle onda zlo? Mislimo i želimo biti dobri, a zlo činimo.

Zar ljudi koji su nam ostavili ovu zemlju, živote položili i utkali u nju ne zaslužuju da ih se makar sjetimo? Zar to nije savršena prilika da se zapitamo šta je smisao našeg života? Za šta živimo? I za šta bismo dali svoje živote? Zato najmanje što mogu da učinim je da budem zahvalan tim ljudima, da ih se prisjetim, da na trenutak zastanem i preispitam sebe.

Desetine i stotine ovakvih konferansi, akademija i programa sam vodio ili u njima učestvovao. Radio sam to čista srca. Hvala Bogu na tim prilikama, jer sam kroz to učio historiju svoje zemlje i svog naroda. Kada se prisjetim Irfana od prije 20, 15 ili 10 godina, vidim proces spoznaje i sazrijevanja. Veliku ulogu u tome kakav sam danas imao je posao kojim se bavim i sadržaji koji su strujali mojim bićem. Trudim se biti zahvalan. Želim biti zahvalan. Zato, hvala svima onima koji su gradili, izgradili i izborili se da imamo domovinu, da imamo svoju zemlju, da imamo Bosnu i Hercegovinu. I hvala, prije svega,Gospodaru na svim blagodatima koje imamo!

Već dugo boli rana kada vidim narod Gaze i Palestine u borbi za svoju domovinu. Plaćaju najskuplju cijenu i ono što im se događa velika je sramota svijeta i svih nas, ljudi. Pa da li onda imamo pravo da zanovijetamo, mrzimo, ismijavamo  i odbacujemo ovaj dar koji se zove domovina? Kad odemo iz domovine, tek tad shvatimo koliko je volimo i koliko je veliko to što imamo. Zato se vratimo domovini. Pokažimo otvoreno i bez stida da je volimo. Progledajmo. Očistimo srca, očistimo um i očistimo jezik. Činimo dobro. I dobro će biti!

Srijeda, 20. augusta 2025.

Večeras sam u Bingo Ljetnom kinu Tuzla pogledao film „Bosanski vitez“, autora Tarika Hodžića.  Film koji nam je toliko potreban. Film koji su godinama snimali i koji je rađen srcem i dušom.

Prošle godine smo se u Visokom družili s autorom Tarikom Hodžićem i sjećam se da je pričao o količini zadataka koje moraju izvršiti, mirnoće i njegove odlučnosti.

Ovaj film je dokumentarni film koji kroz Seada Delića istovremeno priča njegovu životnu priču i priču Bosne. Sead je gotovo nestvaran, ponekad stičem dojam da gledam neki fiktivni lik, kao neki lik iz legendi, a istovremeno tako je blizak i razumljiv. Igrani dijelovi, CGI koji nam dočara srednjevjekovnu Bosnu, izjave i ljudi koji su u filmu, lokacije i potraga za zapisima o Bosni (Dubrovnik, Istanbul, Budimpešta, Pečuh, Beč, Rim, SAD i dr.) u jednom trenutku su me potpuno uvukli u magiju ovog divnog filma.

Tema, način pričanja priče, emocija i grandioznost projekta ostavili su me bez riječi. Uopšte ne želim s nivoa struke pričati o filmu, jer je mnogo bitnije pričati o tome koliko nam je bitan ovaj film. Koliko nas se tiče. Koliko nepoznatih, zanemarenih ili zapostavljenih informacija, likova i događaja stavlja u fokus. Kostim je tako upečatljiv, muzika koja pojačava atmosferu i lokacije i igrani dijelovi koji na trenutke stvaraju osjećaj da gledamo najskuplje holivudske historijske epove. Kao dijete, poželio sam biti na mjestu Seada, jahati konja našom zemljom, nositi štit i mač. Vratio mi je osjećaj ponosa.

Iskreno se nadam da će ovaj film u fokus društvenih zbivanja ubaciti priču o Bosni, o srednjovijekovnoj Bosni, o viteštvu, o znanju, o tome ko smo bili i ko možemo biti. Veliki naklon ekipi, vrijednoj i posvećenoj, koja je ovako grandioznu priču iznijela na svojim plećima. Oni najbolje znaju šta su sve prošli i kako su napravili ovaj film. Ali su, isto tako, dokaz da kada se nešto radi srcem, kada se vjeruje u ono što se radi i kada se voli, onda se nađe i način. Iza grandioznog i lijepog dokumentarnog i historijskog epa stoje Tarik Hodžić i Sead Delić, koji se nisu uplašili. I koji su željeli i maštali. I izmaštali. Bosanskog viteza. Dva viteza!

Četvrtak, 21. augusta 2025.

Dan započinje telefonskim pozivima ujutro i organizovanjem izvođenja predstave „Hasanaginica“, po tekstu Mirze Begovića, u septembru 2025. godine. Predstava je nastala prošle godine, povodom 250 godina od prvog zapisa „Hasanaginice“ i u kratkom periodu zabilježila je 29 izvođenja i gostovanja. Velika je radost ova predstava i hvala divnoj i posvećenoj ekipi koja nosi ovu predstavu, predano i na vrhunskom nivou.

Pripreme teku i za prvu probu predstave „Svjedok istine“, koju radim po romanu i tekstu Suada Bešlića, a u režiji Mirze Begovića. Ovaj projekat pripremamo godinu dana i konačno, ako Bog da, počinjemo s radom. „Svjedok istine“ je životna priča Suada koji u ratu kao ranjenik odlazi u Njemačku, tamo završava fakultet i počinje raditi kao inžinjer u najvećoj njemačkoj firmi za proizvodnju namjenskih vozila. Drama počinje kada ga iz obijesti kolega na poslu, ničim isprovociran, pogodi velikim čekićem u koljeno i on zadobije ozbiljnu povredu. Tada se najbolji radnik u firmi suočava s nepravdom, dvostrukim standardima, ucjenama, prijetnjama, sudskim procesima. A zašto? Zato što je stranac, a napadač je Nijemac.

Jedna nestvarna, bolna i priča koja razgolićuje jednu laž koja nam se godinama servira i ponavlja. Zapad je pravedan, raj, Zapad garantuje svakome ista prava i čeka samo na tebe. I onda čovjek ispriča svoju bolnu priču. Na kraju David pobijedi Golijata, ali se Suad odlučio vratiti u domovinu i od nje napraviti Zapad. Ovo je prvi put da sam vidio priču ove vrste ispričanu i realiziranu kroz umjetničko djelo. Kroz roman. Priče naših ljudi i priče o ovome vremenu, da budem precizniji. Suad odgovorno tvrdi da bi se preko polovice naših iseljenika sada vratilo, ali ne mogu. U dužničkom su ropstvu. I pate u tišini. Nadam se da ćemo napraviti predstavu koja će im boli malo olakšati. U kojoj će se prepoznati. I da ćemo razobličiti tu laž o životu na Zapadu.

Evo, nisam ni svjestan, a kraj je ovoga dnevnika. Hvala na prilici da se zabilježi ono što mi se zbiva. Hvala vama koji ste čitali. I hvala Tebi, Stvoritelju, na daru koji uživamo!

(Preporod.info)