Imami šehidi: Hidajet-ef. Elkaz i Hamed-ef. Hero

Zvanično, napad HVO-a i HV-a na Bošnjake Prozora i okolnih prozorskih sela i naselja započeo je još krajem oktobra 1992. godine. Uslijedilo je protjerivanje, spaljivanje, silovanje, svirepo ubijanje, iživljavanje, uništavanje i devastiranje vjerskih objekata, zatvaranje u koncentracione logore te drugi vidovi zvjerstva kojih nisu bile pošteđene ni bebe, poput sedmomjesečnog Harisa Pilava, iz Lapsunja, koji je zvjerski ubijen na kućnom pragu, ali ni starci koji su u nekoliko navrata ubijeni i spaljeni.

U tom vihoru zla našlo se i nekoliko imama koji su, zajedno sa svojim porodicama, doživjeli stradanje nesagledivih razmjera.

Hidajet-ef. Elkaz

Hidajet-efendija Elkaz je rođen 12. februara 1950. godine u Pruscu. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1969. godine. Pet godina je kao imam službovao u Veseloj (Bugojno) i tri godine u Gračanici (Gornji Vakuf), nakon čega dolazi na mjesto imama i glavnog imama u Prozoru. Tu ostaje sve do svoje smrti 31. decembra 1993. godine. Bio je omiljen među svojim kolegama ali i džematlijama, s kojima je ostao i u najtežim trenucima agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Hidajet-ef. bio je izuzetno elokventan i društven čovjek, sjajnih organizacijskih sposobnosti, uz prefinjeno i gospodsko ponašanje i držanje te je za kratko vrijeme osvojio simpatije svojih džematlija u Prozoru i nametnuo se kao nezaobilazan autoritet. Sa suprugom Zinetom izrodio je troje djece.

Najstariji sin Muamer završio je Gazi Husrev-begovu medresu 1992. godine. Sin Mahir završio je 1999. godine Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, dok je kćerka Mahira završila Fakultet humanističkih nauka u Mostaru, Odsjek za engleski jezik i književnost.

Sukob između bosanskih Hrvata i Bošnjaka u Prozoru počeo je još krajem 1992. godine. U mjesecima i godinama koje su uslijedile, mnoga su bošnjačka sela spaljena, privatna imovina i džamije unuštene, a stanovništvo na različite načine zlostavljano, silovano, protjerivano, ubijano ili zatvarano u logore, poput srednjoškolskog centra ili vatrogasne stanice u Prozoru.

Već sredinom 1993. godine, tačnije 31. jula, 54 logoraša – Bošnjaka izvedena su na kotu Crni vrh i korišteni kao živi štit, pri čemu je njih 24 zvjerski ubijeno.

Svi ovi događaji zatekli su Hidajet-efendiju na mjestu imama i glavnog imama u Prozoru. On je od samog početka zauzeo rezolutan i jasan stav: dok u Prozoru bude ijedan Bošnjak, i on će ostati tu. I, zaista, čak i u najtežim trenucima u Prozoru je ostao jedan broj Bošnjaka i uz njih Hidajet-efendija s porodicom.

Pokušavao je koristiti svoj ugled i poznanstva da pomogne svojim džematlijama koliko može. Dobavljao je i dijelio humanitarnu pomoć ljudima, obilazio bolesne ili ranjene te klanjao dženaze umrlim ili ubijenim Bošnjacima. U nekoliko navrata, zajedno s muallimom Emom Pilav, spasio je Čaršijsku džamiju u Prozoru od potpunog stradanja. Zlikovci bi na više mjesta u unutrašnjosti zapalili džamiju, ali, čim bi otišli svojim putem, Hidajet-efendija, Ema i malobrojne džematlije bi reagovali i gasili požare.

Kako je vrijeme odmicalo, položaj imama bio je sve nezavidniji i teži. Hidajet-ef. i njegova porodica su se sve češće susretali s raznim vrstama pritisaka, prijetnji i otvorenih napada.

U jednom periodu je svakodnevno privođen na razne vrste saslušavanja. Rukovodstvo HVO-a ponekad bi ga slalo na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH, s ciljem da se realizuju određene razmjene ljudstva ili stradalih, uz obavezu da Bošnjake na slobodnoj teritoriji uvjeri kako su Bošnjaci u Prozoru posve slobodni i bez ikakvih problema i presija.

Sve se to odvijalo pod nevjerovatnim pritiskom, ucjenama i prijetnjama da će, ukoliko ne uradi kako se od njega traži, njegova porodica platiti cijenu. Istine radi, treba kazati da ni s druge strane, dakle, od strane dijela Bošnjaka sa slobodne teritorije, Hidajet efendija u ovakvim situacijama nije dočekan s dobrodošlicom. Naprotiv, znalo je biti veoma mučnih momenata.

Sve to bilo je razlogom da i njegova porodica, ali i njegovo zdravlje, strahovito trpi. Trpjelo je sve do kraja decembra 1993. godine, kada je u imamskoj kući u Prozoru, odmah pored Čaršijske džamije, doživio srčani udar, uslijed čega je i preselio na bolji svijet. Dakle, zvanični, odnosno službeni uzrok smrti je srčani udar. No, svi koji su ga poznavali i koji su u tim danima bili bliski s njim znaju da je preselio od silne presije i tortura te od želje da do kraja bude uz svoj narod, bez obzira na cijenu i posljedice.

Ukopan je u starom mezarju, nekoliko metara od svoje Čaršijske džamije i imamskog stana u Prozoru. Dženazu mu je, skoro u tajnosti, obavila nekolicina džematlija, a predvodio je Avdo-ef. Husić.

Porodica rahmetli Hidajet-efendije danas živi u Bugojnu. Sinovi, iako svršenici medrese, nisu angažovani u Islamskoj zajednici, nego su se opredijelili za druge poslove. Supruga Zineta-hanuma je u međuvremenu teško oboljela, te je, uslijed povišenog šećera, izgubila i vid i sluh.

Hamed-ef. Hero

Hamed-ef. Hero, sin Hamde i Malke, rođen je 4. novembra 1963. godine u Herama kod Prozora. Osnovnu školu završio je u Uzdolu, nedaleko od rodnih Hera. Odslužio je vojni rok i nakon toga se zaposlio u Hidrogradnju u Sarajevu.

Ipak, imao je želju biti imam i posvetiti se imamskom pozivu. Iz tih razloga je 1990. godine upisao Gazi Husrev-begovu medresu. Nakon završena dva razreda Medrese, počela je agresija na našu zemlju te je Hamed, silom prilika, prekinuo školovanje i vratio se u rodni Prozor.

Njegovu ljubav prema ahmediji i imamskom pozivu potvrđuje činjenica da je već 1992. godine potpisao ugovor o imamskoj službi i stupio na mjesto imama i muallima u prozorskom džematu Klek (Klek, Heljdovi i Kućani).

Ipak, napadom i konačnim upadom jedinica HVO-a i HV-a u Klek, Hamed uspjeva izbjeći i s nekolicinom se ljudi domoći slobodne teritorije i rodnih Hera. Tu se momentalno stavlja na raspolaganje i priključuje redovima Armije RBiH. Svi koji su ga poznavali kažu kako se radilo o nevjerovatno hrabrom i neustrašivom borcu.

U vojnoj akciji Armije RBiH na Uzdol, Hamed-efendija je poginuo. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno te se zvanično vodi među nestalim osobama.

Iza Hameda je ostala supruga Nasiha i kćerka Senaida, koja se razboljela i kao djevojčica preselila na bolji svijet. Ukopana je u Gornjem Vakufu gdje njena majka Nasiha i danas živi.

Bilo bi nepošteno da se, uz dva spomenuta imama koji su dali svoje živote, ne spomenem još nekoliko imama.

Sadik-ef. Terzić službovao je u džematu Kovačevo Polje. Prilikom protjerivanja Bošnjaka i provođenja kroz selo Ustirama, iz kolone je izveden i odvojen Kerim Terzić, sin efendije Sakiba, dječak sa zdravstvenim problemima. Doslovno je strpan u gepek i odveden u nepoznatom pravcu. Tijelo nikada nije pronađeno. Sadik-ef. Terzić je prije nekoliko godina preselio na ahiret u Bugojnu, gdje je i ukopan.

Veliki teret na svojim plećima podnijeli su i mladi imami, Muharem-ef. Đulić, Tarik-ef. Kovač, Salem-ef. Memić i Šemso-ef. Germić. Bili su to mladići koji su ili tek završili medresu ili su ratna dejstva prekinula njihovo školovanje u medresi, puni energije i neustrašivi do krajnjih granica. Od starijih imama spomenut ću Rašid-ef. Hubijara i rahmetli Mustafa-ef. Bešlića. Prvi je djelovao u Prozoru, a drugi u džematu Lizoperci. Naravno, do momenta priključivanja Armiji RBiH, desna ruka i velika pomoć rahmetli Hidajet-ef. Elkazu bio je njegov sin Muamer-ef. Elkaz

Uz njih svakako vrijedi spomenuti i Avdo-ef. Husića, koji je službovao u više prozorskih džemata, prošao brojne torture i maltretiranja i u svemu tome predvodio dženazu Hidajet-efendiji. Avdo-efendija se istakao kao vrijedni i vjerni hroničar tog vremena te je zapisao i tako od zaborava otkinuo brojne nemile događaje. U posjedu sam više Avdinih rukopisa, s precizno opisanim imenima, ljudima, neljudima i događajima i cijenim da je to neprocjenjivo blago ali i neprocjenjiv doprinos našeg imama.

(Safet Pozder/ IIN Preporod)