Dan sjećanja na odvedene i ubijene Bošnjake u Rudom: Ne zaboraviti zločin, odati počast žrtvama

Danas se u Rudom obilježava Dan sjećanja na odvedene i ubijene Bošnjake, civilne žrtve rata, koji su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu odvedeni iz svojih domova, mučeni, a mnogi od njih na svirep način ubijeni. Ovaj dan predstavlja simboličan podsjetnik na težinu stradanja nevinih ljudi, ali i na obavezu da se istina o tim zločinima nikada ne zaboravi.

Obilježavanju prisustvuju predstavnici udruženja žrtava, Islamske zajednice, lokalne i državne vlasti, kao i brojni građani iz cijele Bosne i Hercegovine. Kroz prigodne govore, obraćanja preživjelih i molitvu, prisutni šalju jasnu poruku – da zločin ne smije biti zaboravljen, a istina i pravda moraju biti dostignute.

O značaju okupljanja govorio je i glavni imam Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Rudo Said-ef. Junuz, koji je istakao i ličnu dimenziju prisutnosti u ovom gradu.

– Inače sam i jedini Bošnjak, da kažem, pored još jedne žene, gospođe koja živi ovdje u Rudom. Nas dvoje smo jedini stalni Bošnjaci ovdje u centru grada, u gradu Rudo – rekao je efendija Junuz, podsjetivši da je ovo dvanaesto okupljanje porodica ubijenih i odvedenih Bošnjaka iz Rudog.

Naglasio je da Dan sjećanja ima mnogo šire značenje od pukog vjerskog obreda.

– Ovo je daleko više i šire, ima mnogo širi pogled na to. Naravno, ta vjerska dimenzija šehida je neprocjenjiva i mi je ne možemo tek tako zaboraviti, ali i sa strane tih porodica i tih ljudi koji su ostali iza očeva, braće, majki, kojima treba utjeha, kojima treba zagrljaj, kojima treba i zaplakati s njima, ako treba saslušati njihovu priču – istakao je.

Podsjetio je i na važnost historijskog pamćenja kao oblika otpora zaboravu i negiranju.

– To je ono zbog čega mi ne trebamo zapostaviti ovo, to je ono zbog čega mi ne smijemo zaboraviti, jer svakako to je naša historija, to je naš korijen. A onaj ko zaboravi svoju historiju, on je osuđen da mu se ona i ponovi – poručio je Said-ef. Junuz.

O važnosti sjećanja na žrtve govorila je i Saliha Đuderija, članica kolegija direktora Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, ističući širi kontekst kulture pamćenja i naslijeđa bošnjačke zajednice u Rudom.

– Narod koji ne poštuje svoju prošlost nema ni budućnost. Jako je važno da svi mi čuvamo svoje uspomene i da ih prenosimo iz generacije u generaciju, jer ono što smo naučili iz naše historije, zaboravljanje naše historije zapravo vodi nas u zaborav – kazala je.

Posebno je naglasila značaj podsjećanja na mjesta u kojima su Bošnjaci nekada živjeli.

– Jako je bitno da svako naše mjesto, svaki grad u kojem su živjeli Bošnjaci, na neki način bude podsjećanje na sve ono što se dešavalo u proteklom ratu. Pogotovo što je Rudo jedno simbolično mjesto na granici sa Republikom Srbijom, gdje su živjeli znameniti Bošnjaci koji imaju svoju historiju, svoju tradiciju koja je nama važna – rekla je Đuderija.

Govoreći o demografskoj slici općine Rudo, istakla je da danas u ovom mjestu živi tek oko 2,5% Bošnjaka, dok ih je prije rata bilo više od 30%. Naglasila je da je broj stradalih i nestalih u odnosu na prijeratno stanovništvo zastrašujuće visok. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, više od 132 osobe s područja Ruda vode se kao nestale, od čega je do sada identificirano samo 46. Još uvijek se traga za 83 osobe, među kojima su i žene i djeca, što, kako ističe, svjedoči o izuzetnoj brutalnosti zločina počinjenih na ovom području.

Svoje bolno svjedočenje podijelio je i Amel Dorić iz sela Dorići, prisjećajući se tragedije svoje porodice.

– Brata su mi uhvatili, njegovo dijete od sedamnaest godina, i ubili ga. Odveli su ih u Foču, odnosno u Miljevinu, tamo su ih pobili – rekao je Dorić.

Kako navodi, riječ je o grupi od trinaest logoraša iz Rudog koji su bili prisiljeni na rad u rudniku, a potom ubijeni u Šljivovici.

– Radili su dok su mogli raditi, valjda, kad nisu mogli više, onda su poubijani. I ova ekipa Amora Mašovića je pronašla, i ja sam pronašao brata i maloga u Visokom. Tamo sam ih zakopao, tamo je i majka – ispričao je.

Dorić je upozorio da za zločine još niko nije odgovarao.

– Preko sto, sto jedan Bošnjak je ovdje ubijen, a još niko nije optužen. Ja ne znam na šta se čeka, a zna se sve. Umiru zločinci, a ništa se nije poduzelo. To bi trebalo podhitno raditi – kazao je.

Posebno je naglasio važnost očuvanja istine.

– Ovo treba obilježavati stalno, da se ne zaboravi ono što je bilo. To se ne smije nikad zaboraviti, ne smije se istina kriti, mora se uvijek istina govoriti – poručio je.

U sklopu programa sjećanja prisutnima se obratio i Enver Valjevčić, čiji su roditelji ubijeni početkom rata u svom selu kod Rudog.

Njegovo svjedočenje ilustrira brutalnost zločina i dubinu gubitka koji porodice i danas osjećaju. Naveo je da su mu mještani ubili oca Medu i majku Hajriju pred kućnim vratima. Od oca je, godinama kasnije, pronašao samo lobanju, dok majčine posmrtne ostatke nikada nije uspio pronaći. Lobanja je identifikovana u Visokom, a ukop je izvršen u Hadžićima. Naglasio je da ni ostale komšije koje su nestale nisu pronađene, niti iko zna šta se s njima dogodilo.

(Preporod.info)