"Ništa" mijenja sve: govor kao čin i spas od ponora

Svijet u kojem živimo nije nijem – samo ga se uporno i sistematski pokušava ušutkati. Kada zlo nadglasa, a djeca umiru pod ruševinama i glad postane oružje zločinaca, podizanje glasa – ma koliko slabog ili obeshrabrenog – protiv zla ostaje čin istinskog otpora.

Genocid u Gazi, kojem svjedočimo već gotovo dvije godine, u kojem je, uz podršku moćnih saveznika Izraela, ubijeno više od 60.000 ljudi, suočava se i s moralnim otporom iz cijelog svijeta. Dok režimi, krvlju nevinih, crtaju mape moći, obični ljudi, ulice i savjesti govore. Ljudi nose transparente, mole ili bez glasa lupaju u šerpe da skrenu pažnju na glad – i ne pristaju na šutnju. Taj glas, koliko god bio marginaliziran, ismijan ili cenzuriran, postaje svjedočanstvo. I optužnica.

Historija nas uči da glas ima vrijednost čak i kad ne uspije zaustaviti metak. Godine 1941, dok je Bosna i Hercegovina bila pod fašističkom okupacijom, muslimanski intelektualci u BiH potpisali su rezolucije kojima su se suprotstavljali fašističkim progonima na vjerskoj i rasnoj osnovi. Danas ima onih koji tvrde da su to bile “prazne geste” jer nisu zaustavile zločin. Ali, taj sud ne govori o onima koji su tada odbili šutjeti, već o onima koji danas prešućuju kontekst u kojem su te rezolucije potpisane. Uvjeravaju nas da se glas protiv zla mjeri isključivo učinkom, a ne jasnoćom – a tada je jasno govoriti značilo riskirati život.

Oni koji danas traže moralnu “apsolutnu čistoću” od svakoga ko progovori, zanemaruju suštinsku istinu: otpor ne dolazi iz savršenstva, nego iz savjesti. Nema savršenih svjedoka – ali postoji pogrešna šutnja. Tako i osporavanje muslimanskih rezolucija zbog navodne “nedosljednosti” potpisnika ignoriše ključno: uslov valjanosti moralnog stava nije to da dolazi od osobe besprijekorne biografije. Zar upravo u promjeni ne leži snaga etičkog govora? Zato ova logika obezvređivanja služi da se obeshrabri svaki otpor, pa i današnji otpor genocidu nad Palestincima. Pri tome se takvom strategijom osporava vrijednost glasova otpora zlu današnjice ali i onom koje je imalo preciznu historijsku adresu – Drugi svjetski rat.

Možda i najbolji primjer za razbijanje te logike je profesor Omer Bartov – bivši izraelski vojnik i priznati stručnjak za Holokaust – koji je tek nedavno javno kazao: “Neizbježan zaključak do kojeg sam došao jeste da Izrael vrši genocid nad palestinskim narodom. Odrastao sam u cionističkom domu, proveo polovinu života u Izraelu, služio u IDF-u, kao vojnik i oficir, i veći dio karijere proveo istražujući Holokaust. Predajem predmete o genocidu već četvrt stoljeća. Znam prepoznati genocid kad ga vidim.” Treba li i taj glas biti obezvrijeđen?

Cijena glasa protiv sistemskog savezništva zla danas je visoka. O tome koliko “košta” glas otpora protiv genocida, mogu govoriti brojne javne ličnosti ili organizacije koje su se usprotivile savezu koji podržava ili provodi genocid nad Palestincima: Gideon Levy ili Jewish Voice for Peace. Znaju to mnogi iz javnog prostora, bilo akademskog ili pop-kulture, poput Miriam Margolyes, glumice, Jevrejke suočene s prijetnjama i pozivima na oduzimanje glumačkih priznanja zbog kritike izraelskog režima koji vrši genocid u Gazi. Platforme poput Mete smanjuju vidljivost poruka solidarnosti. Ako su ti glasovi zaista “ništa”, zašto se onda toliko trude da ih ušutkaju? Upravo zato što su važni, pokušava ih se ušutkati.

Niz je pojedinaca i kolektiva čiji glas naspram rijetko viđenog zla koje Izrael čini nad Palestincima te narativa koji nagriza sigurnost širom svijeta vrijedi pamtiti i bilježiti. Umjesto političkih saveza moćnih, na kakve smo navikli, to će biti istinsko moralno naslijeđe svijeta. Ta vrijednost otpora i stamenosti do izražaja dolazi i naspram onih pojedinaca i kolektiva koji su odabrali aktivnu šutnju i pristali na narative izraelskog lobija i utjecaja. Među njima ima i onih koji njeguju memorijalizaciju Holokausta.

Gore spomenuti primjer Bartova jasno pokazuje koliko je važno odbaciti oblik površnog i manipulativnog pristupa historiji te sačuvati dignitet i složenost svakog moralnog otpora protiv nepravde – nekadašnje i današnje. U svijetu diktata moći, u kojem se pokušava uvjeriti ljude da njihovo svjedočenje “ne vrijedi”, paradoks je očit: ono što navodno ne vrijedi je, zapravo, opasno. I skupo. Baš to “ništa” moć pokušava ugušiti, jer u tome leži potencijal otpora – znak da još postoji mogućnost promjene; da smo živi i da neki među nama bude nadu da nismo potpuno izgubili savjest.

Dok tenkovi razaraju Gazu, stotine hiljada ljudi širom svijeta izlaze na ulice sa sloganima “Stop genocidu”. Otpor nije samo politička poruka. To su i dove, i molitve, i boce riže i leće bačene u more s nadom da će makar komadić pomoći doći do gladne djece. I to nije uzaludan protest, jer zahvaljujući njemu, male zemlje poput Slovenije imaju snage usprotiviti se izvozu oružja, Španija zauzima jasnu poziciju, a Francuska i Velika Britanija razmatraju priznanje Palestinske države.

Bosna i Hercegovina zna koliko je važan glas svijeta. Tokom agresije, upravo su ti glasovi – obični ljudi ili, pak, umjetnici i profesori među njima – bili ključni za afirmaciju njenog integriteta. Zato danas, isti ti glasovi mogu biti brana pogubnom ruskom utjecaju na našu zemlju, novim pokušajima podjela, patroniziranja i drugim idejama uništavanja ove zemlje u nastojanju provođenja nedosanjanih velikodržavnih projekata na njenoj teritoriji i među njenim stanovništvom.

U vrijeme kada Izrael, pod svojim velikodržavnim projektom, gađa “sigurne zone”, ubija ljude u redovima za hljeb, izgladnjuje civile, i kada se svaka riječ vaga pod rizikom optužbi za antisemitizam – oni koji govore, čine to i za one koji ne smiju. Glas više nije samo mišljenje – postao je čin.

Zato se treba sjetiti riječi Alije Izetbegovića: “Vidio sam šta obični ljudi misle o Bosni – onaj običan svijet, policajac na ulazu u Ženevu, carinik u New Yorku ili prolaznik na ulici... Taj najbolji dio svijeta – pjesnici, umjetnici, idealisti – oni su nas podržavali.”

To je svijet kojem pripadamo i koji jeste temeljno naš.

U mnogim slučajevima, a to se posebno odnosi na Gazu, moćnici su računali na šutnju i nisu predvidjeli razmjere otpora. Taj otpor – iako često spontan, tih, neorganiziran – ipak mijenja percepciju, otvara moralne dileme i stvara pritisak. Pa i u zemljama gdje je pravo na protest ugušeno, otpor poprima druge oblike: dove, pisma, boce s rižom u moru... Taj otpor možda neće zaustaviti genocid, ali sprečava njegovo normaliziranje. Time se razbija dizajn dogovorenih narativa, opravdavanja i saučesništva, arhitektura sistema koji stoji iza genocida u Gazi, ali i podsjeća da nijedan zločin ne može ostati bez svjedoka. A, pri tome, ulijeva nadu da će međunarodno pravo, ipak, imati svoje baštinike, a zločinci biti kažnjeni.

Otpor zlu nije luksuz privilegiranih. Danas, svaki glas – bio to protest u Londonu, rezolucija iz Sarajeva, “povučeni” ili revidirani stav alima unutar nekog režima ili tišina pune džamije – ima snagu da probije zidove šutnje i podsjeti svijet na njegov dug prema žrtvama.

Možda naši glasovi neće odmah zaustaviti zlo. Ali, taj sitni čin govora, molitve ili riječi štiti nas od konačnog ponora. Jer, kako nas historija uči, zlu je dovoljno da dobri ljudi zašute, da bi pobijedilo.

Možda naši glasovi još neće zaustaviti zlo – ali će potvrditi i očuvati naše dobro. Zato, govorimo. Ne zato što će nas svi čuti, već zato što bismo nestali ako prestanemo govoriti.

Zato što to “ništa”, ipak, mijenja sve.

(Preporod.info)