Od petka do petka: Sevret Mehmedćehajić
Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.
Za sedmicu od 25. do 31. jula 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše Sevret Mehmedćehajić, kolumnista, autor i sekretar Behram-begove medrese u Tuzli.
Petak, 25. jula 2025.
Kada sam jutros ustao, učinilo mi se da sam cijelu noć, ili bar onaj dio nje u kojem sam uspio zaspati, sanjao Nedima Sladića i njegove toplotne valove. A kada zbog vrućine noć bude isprekidana, onda i dan nekako pospano počne. Još ako je insan i na godišnjem odmoru... Tako sam se i ja haman uspavao tik pred džumu.
Pošto je danas posve vruće i valja ići na ovaj obavezni sedmični namaz, prebirem po glavi u kojoj bi tuzlanskoj džamiji mogla raditi klima, gdje bi moglo biti toliko klanjača da ne ponište njene rashlađujuće efekte i gdje bi se mogao na miru poslušati džumanski nasihat. Izbor je vrlo brzo pao na mesdžid na Brčanskoj Malti.
U ugodno rashlađenom mesdžidu, smještenom u zgradi podignutoj na parceli koja se vodila kao Turali-begov vakuf, na miru sam slušao hatibov govor o tihim vjernicima. Poučan je i primjeren našem vremenu, jer je hatib pobrojao sve redom današnje "preglasne" muslimane.
S prijateljima sam, u neka prijašnja vremena, odlazio u džamije i mesdžide na periferiji da čujemo "prizemniju" hutbu od onih "nebeskih" koje su dominirale metropolskim džamijama i na TV-hutbama. Zaželjeli smo se toga da možemo razgovarati o temi hutbe – nakon hutbe. Pošto smo doslovno svakoga petka mijenjali džamije i obišli i neke omanje džemate, u koje je bilo malo vjerovatno da se neko može mahsuz uputiti, neki hatibi su mislili da smo u kakvoj inspekciji, pa se tako i ponašali.
Helem, za neke od tih hutbi mi ni dan-danas nije jasno kako ih njihovi govornici nisu makar jednom prije pročitali i razmislili o njihovom doslovno dosadnom sadržaju. Da ne govoriš o beskrajno dugom trajanju, intonaciji, dikciji i sličnim elementima pristojna govorništva.
Subota, 26. jula2025.
Uz jutarnju kahvu, dok djeca spavaju, supruga Senada i ja čitamo vijest o održanom uličnom performansu povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici (vijest je bajata, a nama je promakla kad je obznanjena). Performans je održan u Livnu, a izveli su ga naši mladi (uz podršku starijih), koji žive u tome hercegovačkom gradu. I mi, kao porodica, koji smo tih dana boravili u Glamoču i u Livnu na izvanrednoj turističkoj turi, bili smo statisti na gradskom trgu i bili ponosni na ono što smo gledali.
Nakon malo više od sedmicu od posjete Hercegovini, putovali smo u Krajinu, u Bosansku Krupu, na još jednu dekadu godišnjeg odmora. Prolazili smo pored Memorijalnog centra u Kamičanima kod Kozarca, gdje se pripremala dženaza za sedam žrtava i obilježavanje 33. godišnjice zločina nad nesrpskim stanovništvom u dolini Sane.
Jutros smo se prisjetili oba ova tužna događaja. I ne samo jutros. Već od marta svake godine počnu se redati datumi teških zločina i zla koje nam je kao narodu naneseno u ratnim godinama.
Kahvu zaključujemo dojmovima o ljepotama Livna (pogotovo starog gradskog jezgra), o gordosti i uspravljenosti naših ljudi i u tome gradu i u susjednom Glamoču, o njihovoj svakodnevnoj borbi za normalnan i dostojanstven život. Pa onda govorimo o ushićenju koje nas svaki put obuzme kada kročimo na tlo Krajine. Hem je lijepa, hem je uređena, hem te oduševe ljudi koji s ponosom kazuju ratne doživljaje i koji se nimalo ne libe danas da s istom srčanošću uređuju svoje živote i očaravajuću okolinu. Razgovor zaključujemo lijepom viješću sa sijela kod rodice Harise, koja je u selu nadomak Bosanske Krupe s mužem kupila kuću u kojoj će sviti svoje porodično gnijezdo.
Nedjelja, 27. jula 2025.
Danas me Elvedin Kozarević upita imam li poglavlje koje njemu nije došlo u rukopisu autora grandioznog djela „Od Drine do Zelenog Jadra“, a koje on polahko priprema za štampu. Začas pronađem tih nekoliko ispuštenih stranica i pošaljem mu.
Naš prijatelj, predratni stanovnik Velike Daljegošte, današnji nostalgičar i vječiti zaljubljenik gornjeg kraja Srebrenice Senad Karić prije pet godina se uhvatio golema istraživanja cijeloga tog kraja – nekadašnje župe Osat. Prva spominjanja tih svih sela, zaselaka, mjesnih zajednica, džemata, popisi stanovništva, broj kuća, stradanja, izgoni i ubistva stanovništva u agresiji i genocidu – naći će se na stranicama ove knjige. Kako sam i ja "maličuk" učestvovao u nastajanju teksta i njegovom sređivanju, nedavno, jedne nedjelje, potekli su moji stihovi:
Lektor
Nedjeljom popodne il' umrak
Smiren i odmoren (zbog nedjelje valjda)
Prebirem po riječima, rečenicama
Tastatura prekida popodnevni mir
I ispravljam pogreške nesmotrene i neznane
Od autora tešem pisca
Od Fejzbuka knjigu
Tako jednom prebirem golem trud druga mi
on se zad'o pa ljepote i smrti opisuje i ispisuje
u trideset i dva poglavlja
pa đahkad zaboravim oba „ć“
i sve položaje u riječi identitetskog „h“
zadivljen ljepotama kraja
utišan smrtima
Bože, prelijepa krajolika osaćanske župe!
Bože, prijepleta tišina stećaka i nišana!
Pa se pitam procesoru laptopa moga
Da li je monotono redati nule i jedinice u beskrajnom nizu algoritma
Ili se više zamori
Od redanja datuma rođenja i umiranja
Nevinih
Po brdima i planinama ubijanih
Malih, mladih, muževnih, zrelih, prezrelih, starih
S nestrpljenjem čekam da Senadovo povijesno djelo, buduća nezaobilazna literatura svih studija o genocidu u Srebrenici i smrti jednog lijepog dijela Bosne i Hercegovine, ugleda svjetlo dana. Zato i Elvedina požurujem, kao da neku moju knjižicu priprema i uređuje.
Ponedjeljak, 28. jula 2025.
U sedam sati ujutro sam u svom automobilu. Preko Ilinčice i Dubrava sam u Živinicama, a odatle u Stuparima, odakle se penjem po lošem i izlomljenom putu prema Kladnju. U Olovu na brzinu pojedem jutarnju čorbu i malo prije deset sati sam u prostorijama Fonda "Bošnjaci" u Sarajevu. Mašala!
Za malo više od dva i po sata savladano je 120 km, jer na putu nije bilo puno kamiona i autobusa, a na mjestima sam mogao razviti i punu dozvoljenu brzinu od 80 km/h (sic!). Već nekoliko godina (decenija?) slušam priču kako je ova i sve druge ceste kojima se vozi prema i u tuzlanskoj regiji loša, kako su nas državne i federalne vlasti zapostavile, kako je još Fadil Novalić (u prvom mandatu?) osigurao 40 miliona za zaobilaznicu od Šićkog Broda do Đurđevika, kako se vrši otkup zemljišta na trasi budućeg autoputa prema Savi, kako se Nermin Nikšić hvali da će nastaviti praviti kružne tokove po Tuzli (haman i nismo nizašta bolje u njegovoj "vizuri"), kako u svojih više decenija življenja u Tuzli još nikad nisam čuo ozbiljnu priču o ozbiljnom "projektu" rasterećenja saobraćajnih gužvi i svakodnevnih zastoja u gradu (osim gluposti o uljanoj repici i biodizelu, visećim tramvajima iznad Jale i sl.)...
Direktor Fonda "Bošnjaci" Šahin Kerla poslovično je precizan i detaljan u uvodu u svaku tačku dnevnog reda o kojoj mi, članovi Upravnog odbora, raspravljamo. Fond "Bošnjaci" je materijalna zaostavština predsjednika Alije Izetbegovića, koji je nagradu iz Saudijske Arabije ostavio u amanet nama današnjima da se o njoj brinemo, a da se iz nje i prihoda od nje podupiru u školovanju naši najvredniji studenti i učenici. Tako je od 1997. godine do danas dodijeljeno više hiljada stipendija i podržani brojni programi obrazovanja i pomoći mladima u obrazovanju. Među stipendistima Fonda su današnji uspješni naučnici, inženjeri, poslovni ljudi, profesori... Neki od njih su danas donatori i prijatelji Fonda. Na današnjoj sjednici smo razgovarali o završnim procedurama kupovine poslovnog prostora, od čije će se kirije u budućnosti podržavati novi programi obrazovanja naših mladih.
Čekajući u koloni vozila na povratku u Tuzlu, razmišljam kako su nade ove napaćene i zarobljene zemlje okrenute baš tim mladim, obrazovanim i drčnim ljudima, onima koji će neminovno doći iza vojske sadašnjih podobnih, klimoglavih, sebičnih i korupcijom i neradom opterećenih uhljeba po mnogim ministarstvima, upravama, preduzećima, organizacijama i brojnim vladinim, nevladinim i vjerskim organizacijama.
Pa će i putevi biti bolji, ravniji, rasterećeniji...
Utorak, 29. jula 2025.
Današnji dan mi baš odgovara. Nije vruće. Nije ni hladno. Taman! Kiša baš rodno osvježava. Svaki put kada ovako pada, divim se životu koji se budi na svakom listu u šumici blizu istočne strane zgrade u kojoj živim.
Jusuf mi telefonom kazuje kako se dogovaraju njegovi prijatelji i on da turistički skoknu malo do Italije. Gledali su cijene avionskih karata, smještaja, autobuskog prijevoza od aerodroma do Milana, računali koliko bi sve „izašlo“ automobilom da odu... Naravno, išli bi kada nastupi pauza u studentskim poslovima koje obavljaju preko raspusta. I troškovi su podnošljivi. „Babo, nećeš ti ništa platiti“.
Nije mi nimalo mrsko što je haman taj dogovor gotovo pao. U mlađem dobu svi svašta maštamo i želimo i vjerovatno nam nije mrsko da se i kakva puta vidi, upoznaju novi ljudi, vidi sredina i njene znamenitosti, način života ljudi na drugim mjestima, čime su zaokupljeni... Hvala Bogu, sve se mijenja, jer donedavno je mnogo nas moglo na prste nabrojati ili nikako ne nabrojati neka slična putovanja: nismo s takvom lahkoćom mogli ni planirati ih, a kamo li ići.
Ta putovanja dođu kao kiša ljeti: osvježe, probude novu neku volju za životom, umiju, pomognu da se lakše krene dalje.
Srijeda, 30. juli 2025.
Supruga Senada i ja smo na godišnjem odmoru.
Djeca su na raspustu.
U to dolazi poziv od mojih roditelja iz Gradačca: otac je bolestan.
Idem tamo.
Hvala Bogu pa je sestra bila kod njih.
Ona i ja ga vozimo u hitnu pomoć u Gradačcu.
Odakle ga upućuju na UKC u Tuzlu.
Do tamo smo mu pratnja.
Čekamo pregled ljekara.
Pa snimke, i jedne i druge.
Ljekar ga ostavlja u bolnici.
Pred mrak se opraštamo s njim i idemo u Gradačac.
Majci.
Eto, i mi se o njemu (njima oboma) brinemo.
Kao što su oni o nama kad smo bili mali.
Kao što se mi sada brinemo o svojoj djeci.
Četvrtak, 31. jula 2025.
Posljednji dan je u ovome mjesecu i evo me na poslu.
Prvo, naravno, provjeravam elektronsku poštu. Svakakvih molbi, zahtjeva i obavijesti je došlo. Možda mi je najzanimljivije to što ima više poziva od više organizatora za seminare iz javnih nabavki, radnih odnosa, kancelarijskog i arhivskog poslovanja, nacrta novog zakona o radu... Svi su oni organizirani mahom na lijepim mjestima, s više stručnih predavača, s radionicama i, naravno, dobrim kotizacijama. Išao sam na neke od tih seminara i uvijek su bili dobro posjećeni. I uvijek se imalo šta korisnog čuti, dobiti materijale o temama seminara...
S druge strane, pozivi za tzv. stručna usavršavanja nastavnika i odgajatelja dolaze posve rijetko, jednom, uvrh glave dva puta u školskoj godini. Organizatori se potrude da ne bude kotizacije, pa onda ne bude ni lijepih mjesta na kojima bi se lahko usvajala sasvim nova znanja i metode u radu s novim generacijama učenika, koje svake godine dolaze, koje su drukčije od onih iz prethodnih godina i za koje je potrebno stalno adekvatno pripremanje (pa i na seminarima).
Uvijek sam govorio da je posao ćate (sekretara) ćorav, k'o domaćice po kući: vazda nešto čisti, pere, sređuje, a ne vidi se puno taj posao. A da domaćice nema, ne bi bilo ni uređene kuće.
Dočim, dobro motiviran, educiran, zadovoljan i svjestan nastavnik i odgajatelj trebalo bi da odgoji i izvede na selamet dobru većinu svojih učenika.
S kratkim, monotonim i nezanimljivim "seminarom", organiziranim samo iz pukih formalnih razloga, teško.
(Preporod.info)
