Od petka do petka: Sead Husić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 10. do 16. aprila 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše književnik Sead Husić.

Petak, 10. aprila

Sjećam se: u vremenu korone radio sam nešto slično, pisao o svojim danima u kojima osim izolacije nije bilo ničega naročito. Ne ponovilo se! Ali, opet kada o tome ponekad mislim, vidim i neko dobro u svemu tome. Korona je pokazala da je svako bitan, svaki čovjek, svaki posao, svaki zanat. Kada o stvarima počnete misliti na način da se ne podrazumijevaju, onda shvatite koliko toga imate, a koliko je tanka linija da to sve izgubite. Strašna je ova misao koja zebe oko srca! Plašim se da od svega ovoga ne ispadne nešto drugo, a povjereno mi je da zabilježim neke sitnice koje dan čine podnošljivim.

Na poslu svakodnevnica: red čitanja, red pisanja, a neko u ulici koja miriše na svježe donere i zatrubi. Gužva je, a petak je pazarni dan u Tuzli. Pazare ljudi: neko robu, a neko dušu.Bitno je da svako ima svoj izbor. Golubovi na obližnjem uraru, sjećam se da sam tako u pjesmi napisao, kljucaju svoje vrijeme. Šta li je pjesnik htio reći?! Ponekad vrijeme mjerim mirisima. Sjećam se za studentskih dana mirisa Flaubertove papige Juliana Barnesa koji je u njezinim rukama izgledao nedostižno i čarobno. Dobro, dan, evo ide svojim tokom. Prebirem utiske s jučerašnjeg puta u Travniku, a u vezirskom gradu uvijek je lijepo. Mirišu ćevapi! Na kraju dana, negdje oko osmice, pijem kahvu s rođakom Edinom, koji je nakratko u Bosni – tek da vidi kako meraja obehara, a ja ga uporno budim iz sevdaha pitanjima o mostovnoj infrastrukturi u Ulmu. Dogovoramo neke zajedničke puteve od kojih možda nešto i bude.

Subota, 11. aprila

Jutro je bilo prohladno. Do pola dana slušao sam predavanja o književnosti i filozofiji, o prisutnom i odsutnom, o tragovima i znakovima. Bolje nije mogla započeti subota. Subota ko subota, pomalo ima tragove odsutne nedjelje, koja samo što nije. Polovinom dana, kada je sunce bilo već na pola puta, odem do vulkanizera – ljetno računanje vremena donosi i ljetne gume. Nešto razmišljam kako sve ima svoj početak i kraj – trajemo onoliko koliko imamo snage u nogama. Čitam, a mogao bih po ovom lijepom danu činiti i druge stvari: sjesti na verandu i čekati da se neko pojavi. I to je nešto. I to je, valjda, književnost.

Pravim neke planove za nedjelju kojima nikad kraja, ali, opet, nikad se ne zna šta će donijeti nedjelja 12. aprila 2026. godine – godine u kojoj se moje vrijeme okruglasto računa – od osamdeset šeste do dvadeset i šeste hiljadu i jedna stvar se zgodila. Plašim se da smo ostali u osamdeset i nekoj. Ovu tvrdnju pravdam činjenicom da su cestovne prilike u Tuzlanskom kantonu nikad bolje – rupa do rupe, ura do ure. O tempora, o mores! Nikad kraja mome čuđenju. Opet, ima i nekog dobra u rupama na cesti – uvlače mi se u njedra kao kruške u djetinjstvu koje ima šarene boje i često mi naplaćuju dupli porez. Dan završavam čitajući studiju o Aliji Nametku, o čemu bih trebao pisati.

Nedjelja, 12. aprila

Planovi se „kuju“, a neki se i realiziraju. Sve me nedjeljom podsjeća na kraj ali i početak nove radne sedmice. Između nedjelje i ponedjeljka ne bih se ljutio da ima još jedan dan. Reče majka da je danas dženaza... Svi planovi, a bilo ih je, ostaju po strani. Koristim lijep dan da tek toliko „skrešem“ grane duda koje su se nadvile nad višnjom, koja u zadnje vrijeme daje plodove. A višnjasto i trešnjasto u mojim odraslim očima i danas me podsjeća na moje nedorasle dječije ruke kojima sam se često znao umazati svojim avlijskim dudom – od koljena do vrata. Taj dud, a u jednoj pjesmi sam ga spomenuo, devedeset i treće godine dao je ploda kao nikada ranije. Dudovi kao niske na granama do zemlje! Ta ratna godina, beznađem i strašnom glađu obilježena, ostala mi je u dudovom sjećanju, ali ne bih volio da se ikome ponovi. Otišao sam na dženazu ne planirajući ništa za sutra. Ionako, često mi se to desi, osjećam da neko drugi upravlja sa mnom i mojim planovima.

Ponedjeljak, 13. aprila

Prvi radni dan sličan je svim prethodnim ponedjeljcima. Dobro, možda bude i koji izuzetak, ali prvi je radni dan zagrijavanje za preostala četiri. Rješavam stvari u hodu: završio sam poslove za srijedu, a tad ću da govorim o književnosti, o romanu koji tematizira genocid u Srebrenici. Zapravo, u pitanju je roman o jedanaest dana jula koji duboko u pozadini svjedoči o onima koji su „pobjegli“ pred pogromom. Dolazi autor romana, a ja mu predlažem neka stilska rješenja... Ko zna šta će vrijeme donijeti.

U međuvremenu, a to je bilo iza podne, nailazim na zabranu staru 120 godina u kojoj Zemaljska vlada zabranjuje upotrebu naziva zemaljskog jezika koji se oduvijek imenovao bosanskim jezikom... U kontekstu bosanskih neprilika i osporavanja, ova zabrana svjedoči onome što postoji – bosanskome jeziku, jer, kako zabraniti nešto, a pogotovo oktobra 1907. godine, kako je to učinila Zemaljska vlada, ako ono ne postoji. Zabrane i osporavanja, ako o tome malo dublje promislim, mogu afirmativno djelovati ne samo na pojedince nego i lingvističke prilike.

Provirim s vremena na vrijeme kroz bibliotečke prozore gledajući u golubove koji su vikend prespavali na sigurnome – daleko od grabljivaca. Možda ću se ponekad i zapitati šta meni znače golubovi koji su za vrijeme radnih sati odmah mi iznad glave. Kada ponedjeljkom, kao što je to slučaj danas, imam isplaniranu srijedu, obično ne mislim o utorku – to je tek sutra a to me sutra podsjeća na jednu pjesmu apsurda u kojoj lirski subjekt od sutra počinje po novom, zaboravljajući staro... Očito je lirski subjekt propustio predavanja koja sam ja odslušao u subotu na Filozofskom fakultetu u Tuzli. A možda i ja od sutra okrenem novi list!

Utorak, 14. aprila

Došlo sutra. Uranilo! Sparan je i pomalo nepodnošljiv drugi utorak u mjesecu aprilu. Rominja kiša, a brisači čas na jednu, čas na drugu stranu. Vozim i izbjegavam rupe, nadajući se nekoj drevnoj mudrosti. U Tuzli kao i u drugim gradovima opća je trka sa životom i parkingom. Ovo drugo ponekad i uganjam. Razmišljam: auta postaju veća, a parkinzi manji. Želje se gomilaju, mogućnosti tu i tamo, rekao bi narod. Završih neke administrativne poslove koji čekaju naredni dan. Naime, sve ima svoj uhodani red. Kiša ne prestaje, čujem kako kucka po olucima.

Pripremam se za sutra, za srijedu, koja će na kraju dana biti obilježena promocijom romana u kojem je glavni junak malo „stvarniji“ od običnih knjiških likova, mada, napominjem, da to dvoje ne bismo trebali „brkati“. Razmišljam da se ošišam; sad je to barem lahko – u vremenu korone ko je imao svog frizera, mogao se smatrati sretnim. Odustajem od ideje šišanja i ostavljam to za sutra. Neko novo sutra! Listam „katalog“ i pravim skicu ovogodišnje pjesničke večeri „Hasan Kaimija“ u Zvorniku. Pjesnikinje i pjesnici više od dva desetljeća, tačnije dvadeset i dvije godine, okupljaju se na zvorničkoj tvrđavi na Kula-Gradu početkom ljeta. Na ovogodišnjoj dvadeset i trećoj po redu pjesničkoj večeri, pretpostavljam, da će biti lijepo. Pamtim svoje prvo čitanje u Zvorniku – kišan je bio dan. Utorak završih potpuno uvjeren da sam sve što je trebalo pozavršavati danas, to i uradio. Radujem se sutrašnjem danu.

Srijeda, 15. aprila

Uranio, odmah prijanjam na posao. Mnogo je obaveza, a dana uvijek zafali. Idem do Bosanskog kulturnog centra Tuzlanskog kantona da obavim zadnje pripreme za večerašnju promociju. Mislim da je sve spremno. U toku dana pozitivno odgovaram na sutrašnji put u Hercegovinu, na sajam knjiga koji organizira Narodna biblioteka Mostar. Ovo je uvijek lijepa prilika da se vide dragi ljudi, a bit će ih u Mostaru. Kao predstavnik Biblioteke '“Behram-beg“ na sajmu govorit ću i o romanu Kemala Musića „Nakon tačke“. O tom-potom... Sutra je novi dan! Već je dan na izmaku – ide svome kraju. Čitam svoje bilješke za večeras gdje ću govoriti o romanu Fajke Kadrića pod naslovom Smajkanov. Ovo je roman koji opisuje julske dane u Srebrenici 1995. godine. Promocija je bila jako dobra – lijepa i korisna. Autor je u svom maniru nadugo i naširoko govorio o razlozima pisanja ovoga romana.

Četvrtak, 16. aprila

Putujem u Hercegovinu, u Mostar. Ne žurim. Gledam! Bosna probeharala i počelo je listati. Čim prođem Konjic, javi mi se nostalgija koju sebi ne umijem objasniti. Zovem Samira da mu prenesem utiske s Prenja, znam koliko voli vrhove i poglede u daljine. Blizu je 30 stepeni – nije hercegovačko sunce slično onom u Bosni, tješim se. Neka ga! Uvlačim u sebe D-vitamin – u podne kad su zrake „najgušće“. Na sajmu usred Mostara susrećem stare prijatelje: Elijasa, Kemu, Omera, Mensura, Acu i Nermina. Okupili se kao nekad pred Lutvinom kahvom da raspredamo o književnosti i još o nekim stvarima, manje bitnim. Odmaram u sobi. Blizu je Karađoz-begova džamija u čijem sam hladu znao ponekad zastati. Oko 6 sati navečer govorim o romanu Nakon tačke, pitajući se šta je poslije tačke. Autor Kemal Musić ne može razaznati moje misli dok se spremam da nešto „mudro“ kažem... April je u Mostaru dosta podnošljiviji nego ljeti, kada sve što se može grijati ugrije se na mostarskoj cesti. Gradove obično pamtim po ljudima, a s Mostarom sam vezan preko prijatelja Ibrahima Kajana. Ibrahim je u Mostaru. Prije nekoliko godina, ne pamtim koje godine, govorili smo o njegovim mostarskim vedutama u Ćorovića kući. Kažem, gradovi me podsjećaju na ljude i knjige. Tako je, barem, do sada bilo.

(Preporod.info)