Antibošnjačka genocidnost

Ove godine je prvi put pod okriljem Ujedinjenih nacija obilježen "Međunarodni dan sjećanja i komemoracije genocida u Srebrenici 1995", koji je prošle godine proglašen Rezolucijom (A/78/L.67) Generalne skupštine UN-a.

I ovog jula u dijelovima Bosne i Hercegovine, gdje većinski žive Bošnjaci, kao i u brojnim zemljama u kojim živi bošnjačka dijaspora, organizirana su obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici kroz predavanja, komemoracije, naučne skupove, pozorišne predstave, dokumentarce, različite ulične performanse i instalacije, a u povodu 30. godišnjice genocida u Srebrenici brojne vlade i državnici uputili su zvanična saopćenja i poruke.

Piše: Mirnes Kovač

Svjedoci i preživjeli drže tribine i promoviraju svoje knjige, štampaju se komemorativne monografije i svjedočenja, nastaju novi stihovi i pjesme, uglavnom mlađih autora i izvođača, o strašnoj ljudskoj boli i golgoti koja se, u julu 1995. godine, desila u ovom malom bosanskom gradu, kao kulminacija zla četvorogodišnje agresije protiv Bosne i Hercegovine.

Srebrenica je najavila današnje urušavanje međunarodnog poretka

Srebrenica ne može biti zaboravljena. Genocid koji su pripadnici vojske i policije RS-a i Srbije počinili u ovoj UN-ovoj "sigurnoj zoni" u julu 1995. godine ostat će zabilježen kao najsramnija mrlja novijeg međunarodnog poretka, kao “pad sistema” koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata. Taj "pad sistema" prije 30 godina zlokobno je najavio njegovo današnje stanje potpune urušenosti. To stanje, u kojem više ne vrijede nikakve norme i pravila, jasno se vidi u novim sukobima koji izbijaju širom svijeta i mora biti alarmirajuće za našu budućnost.

Srebrenica je duboko utisnuta u bošnjački nacionalni identitet. Međutim, nakon pune tri decenije od počinjenog genocida u Bosni i Hercegovini opravdano se postavljaju pitanja o budućnosti naše zemlje, odnosa u njoj, ali i odnosa u širem regionu Balkana.

Nakon tri decenije, regionalne i globalne geopolitičke prilike su se znatno izmijenile. Na pozicijama moći u vodećim državama svijeta su drugačiji lider i politike sa sasvim drugim prioritetima, a pokrenuti su i ne prestaju teški sukobi i napetosti. Svakako da se ta dešavanja reflektiraju i na naš region, a ono što je u njemu posebno zabrinjavajuće jeste da su dominantne politike prema Bosni i Hercegovini u njenom neposrednom komšiluku, Srbiji i Hrvatskoj, i nakon tri decenije ostale na gotovo identičnim postavkama iz 1990-tih.

Ni hrvatski predsjednik Zoran Milanović ni njegov srbijanski kolega Aleksandar Vučić ne priznaju genocid u Srebrenici. Doduše, Hrvatska je drugačija od Srbije, njene politike su određene kretanjima i potezima Srbije, ali pretenzije prema Bosni i Hercegovini nisu prestale, a uglavnom su upakovane u patronizirajuću brigu o bosanskim Hrvatima. Te kamuflirane politike su u jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1990-ih godina, dovele do kobnog sukoba i zločina HVO-a i HV-a i presuđenog UZP-a, a danas pružaju efikasnu podršku najvećim rušiteljima Bosne i Hercegovine, secesionisti Milioradu Dodiku i njegovom najvjernijem političkom savezniku Draganu Čoviću.

Taj nečasni savez je živ i danas. I dok se na ulicama Beograda i Zagreba dešavaju izljevi otvorenog fašizma, sa ustaškim i četničkim koreografijama, lobisti ovih politika sinhronizirano pišu pozive i apele da se Bosna i Hercegovina preoblikuje po mjeri njenih rastakača, a sve uz lažne narative o ekstremizmu, fanatizmu, Iranu i Hamasu, Hezbolahu i al-Kaidi. U plaćenim analizama jedni aktuelnu američku administraciju pozivaju na partnerstvo sa Dodikom da mu omogući secesiju, a drugi se zalažu da partnerski podrži Čovića i omogući mu stvaranje trećeg entitea. Dakako, za ovakve narative nerijetko nalaze i korisne idiote među bošnjačkim političkim faktorima.

Lokalizirani balkanski "hladni rat"

Naravno, ubijanja, progoni, ratna dejstva, blokade komunikacija i razaranja dobara su prestali, da budemo precizniji, suspendirani su, međutim, nasrtaji na Bosnu i Hercegovinu i na njen najmnogobrojniji narod, Bošnjake, nisu zaustavljeni. Bosna i Hercegovina živi u jednom paralizirajućem hladnom sukobu koji, naravno, nije poput nekadašnjeg globalnog hladnog rata po obimu, ali jeste sličan po ciljevima. Iako ishod ovog regionalnog hladnog sukoba još nije vidljiv, njegovi parametri su poznati.

Lokalizirani balkanski "hladni rat" vode snage evroatlantskih integracija, koje region nastoje uključiti u evropski koncept sigurnosti i mira, protiv snaga velikodržavnih hegemonizama koji su posljednjih godina znatno ojačali. Ove snage su ohrabrene jednim krajnje militariziranim globalnim poretkom, a najbolje se to vidi u sve izraženijoj utrci u naoružavanju između Srbije i Hrvatske. Istovremeno, iz Zagreba i Beograda, ali i iz najvažnijih evropskih metropola, zagovara se potpuna demilitarizacija Bosne i Hercegovine, što je kontradiktorno i, na koncu, kobno!

Ovo jačanje militarizma se desilo upravo zbog krize zapadnog liberalnog demokratskog poretka koji se u novonastalim geopolitičkim okolnostima često etiketira kao propali i posrnuli ljevičarski globalizam, dok se rast i osvajanje glavnih poluga moći u najvažnijim i dalje nominalno “demokratskim i liberalnim” državama evroatlantskog svijeta maskira kao njegov ideološko-politički antipod – suverenizam.

Ovi termini su posljednjih godina postali veoma prisutni u riječniku političara iz Beograda i Zagreba, dok se u Sarajevu gotovo i ne čuju! Međutim, teza o “propalim ljevičarskim globalistima” naspram “obećavajućih desnih suverenista” glasno i prijetećim tonom dolazi iz nacionalističkih krugova bosanskih Srba i Hrvata u Banjoj Luci i Mostaru.

U postgenocidnom momentumu, glavno i egzistencijalno pitanje za Bosnu i Hercegovinu, dakle, za sve one koji se zalažu za Bosnu i Hercegovinu kao državu jednakopravnih naroda i građana, jeste: Šta učiniti da se genocid ne ponovi? Naravno, Bošnjaci koji nemaju patronizirajuće države su najviše pogođeni ovim pitanjem, ali ono je jednako legitimno i opravdano za sve ljude ove zemlje koji u Bosni i Hercegovini vide svoju domovinu i budućnost.

Samonametnuta idealistička slika svijeta

Kako sačuvati i održati balans između memorije i traume, između zdravog i korisnog sjećanja koje će nas držati budnima? Opravdano je zapitati se o paralizirajućoj kolektivnoj traumi koja prijeti našoj budućnosti jer, ako ostane samo kao trauma, ima potencijal da nas politički i sigurnosno gurne u naivnu i autoviktimizirajuću deluziju, u lažnu uvjerenost o realnosti svijeta uprkos nepobitnim dokazima o suprotnom.

Šta je to što kao narod možemo učiniti da se od takvog nasrtaja u budućnosti efikasno zaštitimo?

Smatram ovo ključnim i jedinim racionalnim pitanjem u postgenocidnoj stvarnosti naše domovine i svih njenih naroda. Dakako, i bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, jer niko ne može predvidjeti opseg i ishod ponovnog konflikta i spirale nasilja koje bi se otvorilo nakon decenija zatrovanih propagandom, negiranjima zločina i mržnjom.

Da li ćemo se iz lažnog uvjerenja o vanjskoj stvarnosti, iz jedne samonametnute idealističke slike svijeta, u kojoj važe deklaracije, postulati, prava i norme, konačno probuditi u stvarnosti kakva danas jeste, u svijetu koji više ne priznaje silu argumenta, već mu je glavni argument sila, moć, novac i hedonizam – jedine vrijednosti koje priznaju današnji donosioci odluka kao konačno dobro i najvažnije što ih motivira da djeluju?

Zašto ova zapitanost?

Naime, početkom jula ove godin prisustvovao sam jednom od panela Međunarodne naučne konferencije "Srebrenica 30 godina poslije genocida: sjećanje, odgovornost i izazovi negiranja" i čestitam organizatorima na izuzetno dobro koncipiranoj konferenciji, s eminentnim učenjacima, istraživačima i aktivistima koje su okupili da govore o zločinu genocida u Srebrenici i svim njegovim dimenzijama i posljedicama, a pogotovo sistemskom negiranju koje je postalo okosnica i strategija srpske politike u posljednje dvije decenije s obje strane Drine.

Sve ovo vrijeme, dakle posljednjih dvadeset godina, prateći, saznavajući, pišući o genocidu, s uma mi ne silazi jedna teza koju sve češće možemo uočiti u našoj političkoj realnosti, a koju je na spomenutoj konferenciji u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu brilijantno iznio profesor Henry Theriault, s Worcester State University, u svom uvodnom predavanju "Šta je genocid? Potreba priznanja potpunog genocida nad Bošnjacima 1992–1995".

Teme koje ovaj profesor izučava tiču se negiranja genocida, prevencije, odnosa između žrtava i počinitelja nakon genocida, reparacije i masovnog nasilja nad ženama i djevojčicama. U radu koji je prezentirao, istakao je da su presude za genocid u Srebrenici veoma važne, ali i da negiranje genocida u Srebrenici predstavlja problem.

Radi boljeg uvida, navest ćemo jedan dio predavanja profesora Theriaulta koji je na početku istaknuo da je veoma važno da je jedan masakr, tako velikih razmjera kao što je Srebrenica, priznat kao genocid. Međutim, postavlja pitanje zašto je ukupni proces nasilja nad Bošnjacima – centralizirano, sistemsko nasilje koje je imalo za cilj okončati njihovu prisutnost u cijeloj Bosni ili njenom dijelu – isključen iz te klasifikacije?

Ta mi se odluka od samog početka činila čudnom i nelogičnom: možda je istina da je masakrom u Srebrenici namjera genocida postala neporeciva, ali to je vrlo različito od tvrdnje da je samo Srebrenica bila cijeli genocid. Ova pogrešna logika izoliranja vremenski najkoncentriranijeg nasilja genocidnog procesa iz konteksta tog genocidnog procesa primjenjuje pogrešno obrazloženje o pogrešnom predstavljanju određenog genocida kao zasebnog skupa radnji, s lahko odredivom početnom tačkom i završetkom, umjesto šireg procesa smještenog u složenom skupu višelinijskih uzročnih lanaca.

Što je s drugim nasiljem, logorima za silovanje, prisilnom oplodnjom vođenom eksplicitno navedenom genocidnom namjerom, koncentracionim logorima, granatiranjem i snajperskim djelovanjem na civile i mnogo čemu drugom?

Ove vrste nasilja možda su bile manje koncentrirane u vremenu i prostoru, ali to ih ne čini manje genocidnim. Previše je tipično pogrešno shvatiti genocid kao odstupanje u inače pozitivnom povijesnom toku, kada je on zapravo jedan od – iako, srećom, ne jedini – bitnih elemenata tog toka. Kao što bilo koji genocid nije aberacija, odnosno odstupanje u ljudskoj povijesti, već dio dugotrajnog genocida ili ljudske povijesti genocida, tako se ni jedan masakr ne bi trebao izdvajati iz procesa i konteksta koji ga je proizveo i objasnio, već se mora prepoznati kao komponenta sveobuhvatnog genocidnog procesa,tvrdi profesor Theriault.

Dayton i zamrznuti genocidni proces

Ovaj američki učenjak dalje je ukazao da genocid nad Bošnjacima, ako se promatra samo u kontekstu Srebrenice, ima značajne implikacije za sadašnjost i budućnost, jer je „omogućilo konstrukciju fikcije da je genocidni proces nad Bošnjacima završio Srebrenicom ili, tačnije, sprečavanjem daljnjih genocidnih masakra kroz Daytonski sporazum.“I upravo ovdje je središnji i otrežnjujući argument koji je iznio ovaj američki profesor, a koji izdvajamo kao poseban argument ovog sagledavanja:

Daytonski sporazum zapravo se nije bavio genocidom 1992–1995, već je umjesto toga suspendirao daljnji aktivni genocid. To je tipično za „mirovne sporazume“ koji ovise o pogrešnoj karakterizaciji jednostranog vojnog napada moćne skupine na slabiju skupinu kao "rata" između njih... Dayton je zamrznuo genocidni proces usred pokreta. Umjesto smanjenja rizika budućeg genocida, možda ga je, zapravo, dugoročno povećao unatoč kratkoročnoj stanci. U modificiranim Foucaultovim terminima, to bi se moglo promatrati kao "brana" protiv daljnjeg srbijanskog nasilja koja ga zadržava kao potencijalnu poplavu nasilja ako ili kada brana prestane držati.

Postoje dva aspekta ovog problema.

Prvo, obustava nasilja nije transformacija skupine počinitelja prema nenasilju. Naprotiv, suspenzija ostavlja netaknutim genocidne stavove i psihološke strukture, društvenu organizaciju oko genocida i „genocidizirane“ institucije.

Država ili potencijalna država koja se bavi genocidom zapravo je preoblikovana genocidom. Kako se različite državne komponente i povezano društvo usredotočuju na genocid – njegovo izvršenje i njegovo poricanje – genocidne prakse i stavovi postaju ugrađeni u državne i društvene institucije, društvene mreže, kulturna ponašanja i drugo. To se ne mijenja sporazumom o obustavi nasilja, utemeljenom na okolnostima, ili ograničenim suđenjima nekim od glavnih počinitelja, koliko god to bilo prikladno za individualnu krivnju, posebno kada je nekažnjivost prevladavajuća, a obični sudionici u potpunosti izbjegavaju odgovornost te su prepušteni racionaliziranju svojih postupaka kao negenocidnih, pa čak i pohvalnih.

Kažnjavanje dijela glavnih počinitelja, ne samo da nije bilo dovoljno da potakne Srbe prema određenoj razini pozitivnog razvoja već je ono što se smatralo nepravednim kaznenim progonom i progonom nacionalnih heroja, zapravo, ojačalo predanost mnogih genocidu nad Bošnjacima.

Genocidnost se može iskorijeniti samo kroz održiv i intenzivan proces rehabilitacije skupine počinitelja, što zahtijeva dobrovoljnu, iskrenu predanost i žrtvu.

Doista, zamrzavanje genocidnog nasilja na neko vrijeme, zapravo, normalizira snažan odnos hiperdominacije počinitelja nad ciljanom skupinom koji pojačava genocidnost skupine počinitelja i ostavlja je netaknutom i inkubirajućom unutar društva i političkog sustava počinitelja.

Drugo, takav pristup pojačava ranjivost ciljane skupine, kako u smislu utjecaja već nanesenog uništenja tako i u suočavanju s potencijalno obnovljenim napadima počinitelja. Kada govorimo o „uništenju“„u cijelosti ili djelomično“, moramo prepoznati da se rijetko radi o potpunoj eliminaciji, već o degradaciji do tačke u kojoj preostala skupina nema dugoročnu održivost. Mnogo smo puta vidjeli eroziju skupine tokom decenija, pa čak i stoljeća nakon što je završena aktivna faza nasilja počinitelja. Genocid ne završava kada se prestane primjenjivati nasilje od strane počinitelja, već kada se preokrene trend smanjenja održivosti ciljane skupine. To zahtijeva puno priznavanje destruktivne sile primijenjene protiv njih i utjecaja te sile, te aktivne korake za rješavanje tih utjecaja i te sile.

Ovo su riječi učenjaka koji je čitavo svoje naučno istraživanje posvetio istinitom i tačnom objašnjavanju genocida. Njegov apel na kraju predavanja u Rektoratu Univerziteta je nešto što treba biti pretvoreno u ozbiljni politički zahtjev prema svima onima koji iz Evrope, Sjedinjenih Država i drugih svjetskih adresa dolaze u Bosnu i Hercegovinu s pozivima na dijalog i pomirenje.

Profesor Theriault je svoje predavanje završio apelom ljudima dobre savjesti da ne smiju odustati od zalaganja za "istinito i tačno objašnjenje genocida od 1992. do 1995. godine te da moraju insistirati da Srbi u Bosni i Hercegovini i državi Srbiji, ne samo priznaju genocid već i poduzmu korake za uklanjanje antibošnjačke genocidnosti koja je ukorijenjena u njihovim društvima."

Zaštita od ponavljanja genocida

I upravo se ta antibošnjačka genocidnost mogla vidjeti ovog jula, prije, u toku i nakon komemoracije 30. godišnjice genocida u Srebrenici. Dok su se rodbina i prijatelji opraštali od svojih najmilijih, ubijenih u genocidu, u srbijanskim medijima je kampanja negiranja pojačana do maksimuma: društvene mreže su usijano promovirale laži o Srbima kao najvećim žrtvama genocida, a njihov predsjednik je upravo u vrijeme komemoracije genocida u Srebrenici gostovao na portalu Informera, svog najistaknutijeg propagandnog glasila. Zašto se onda uopće čuditi strašnim porukama mržnje, tradicionalnom slavlju u dvorištu crkve u Srebrenici i pjevanju prijetećih pjesama koje pozivaju na nova klanja i ubijanja!?

U određivanju šta je genocid, u presuđivanju genocida, najvažnija stvar koja ga izdvaja od drugih masovnih zločina je GENOCIDNA NAMJERA.

Nakon 30 godina od počinjenog genocida u Srebrenici – izostanka priznanja, suočavanja s prošlošću i, štaviše, slavljenja zločinaca koji su bili glavni naredbodavci i izvršitelji tog zločina i potpunog izokretanja narativa, a što je dominantni stav u Srbiji i entitetu RS – jasno je da GENOCIDNA NAMJERA i dalje postoji.

Genocid nije zaustavljen, on je, kako ističe američki profesor Theriault, samo suspendiran. Miloševićeva propaganda koja je dovela do GENOCIDA u Srbiji je danas, pod režimom Vučića, jača i otrovnija. Naivno je vjerovati da će ta kampanja polučiti išta drugo osim zlo, još veće zlo, još pogubniji opseg genocida!

Pamćenje, brižno čuvanje, učenje i educiranje o počinjenom genocidu nad Bošnjacima, koji je kulminirao u Srebrenici, mora biti dosljedno nastavljeno na domaćem i međunarodnom nivou.

Memorijalizacija se mora nastaviti i razvijati, a kada je u pitanju politika, njena osovina, njena središnja politička nit kod Bošnjaka i svih onih koji vjeruju u Bosnu i Hercegovinu, kao jedinstvenu državu ravnopravnih naroda i građana, u narednim decenijama mora biti usredotočena na sprečavanje i zaštitu od ponavljanja nekog budućeg GENOCIDA!

(IIN Preporod)