Dnevnik jednog putovanja – Foča

Kao što rekoh na početku, prohladno, maglovito jutro. Nakon ispijene kahve krećemo oko 08:00 sati, dva su auta i odmaramo u Semizovcu, Kula i njena čorba su već tradicija putovanja... Sarajevo smo nekako zaobišli, doduše svaki dolazak u Sarajevo bez čaršije je zaobilaženje... dolazimo do aerodroma i koji kilometar dalje tabla Dobrodošli u ... i onaj stari ružni osjećaj... prolazimo Trnovo i još neka mjesta i naposlijetku Foča, grad koji nažalost asocira na rat i stradanje.

Na ulazu nas čeka, kasnije ću saznati Fadil ef. Arifović, pratimo ga i ulazimo u jedan sokak, podsjeća na Sarajevske. Dolazimo pred džamiju, odmah plijeni svojom ljepotom, posebno njen predulaz i sofa... izlazimo i po prvi puta upoznajem fočanske imame... ima se ponekad onaj osjećaj, kada upoznaješ nekoga prvi puta, a kao da ga znaš cijeli život... ima nešto u njima, neka ćehra što bi naš narod rekao...  Glavni imam je Miralem ef Hodžić, predsjednik Salem ef Ćemo, Fadil ef. Arifović i Omer ef. (ne sjećam se prezimena), Nakon zaista srdačnog dočeka ulazimo u zgradu Medžlisa, tik uz džamiju, lijepa prostorija, prazna... razmišljam.. ostatak imama mora da ima obaveza... i odmah, kao što rekoh, kao da se odavno znamo počinje muhabet.

Grad Foča, nekada imao 11 džamija samo u gradu, na području općine i ne znam, u toku rata sve porušene, o Aladži već znam kao i svi, ali upijam njihovu priču, samo ih je trojica aktivnih imama, jedan je kako naš narod zove priučeni, za mene ništa manje vrijedan od ostalih. Nizaju se priče jedna za drugim, šutimo, gorak okus već nagriza dušu, zaboravi insan sve svoje probleme koje i ako ima, vidi da su ništa kroz šta braća kolege prolaze.

Četvorica ih je, rade u džematima na selu, tu predaju vjeronauku za ono malo povratničke djece... mrzim riječ povratničke, ali eto uvriježila se nekako u našem „federacijskom“ govoru... grad Foča nema aktivnog imama... napolju smo, razgledamo saznajem prvu obnovljenu džamiju, to je Atik Alipašina, u narodu poznatija kao Muslučka džamiju, i prva je obnovljena, moram to spomenuti, od 11 gradskih džamija koliko je bilo prije rata.

Sva je obnovljena, duhovnost koju insan osjeća u njenoj unutrašnjosti skoro da je opipljiva, odmah nam za oko zapada mihrab, sve lijepo, samo on ostao nekako kao da je gorio... saznajem gorio u ratu i tako ga ostavili, odjednom ponovna tišina, muk, većina nas smo bili djeca u ratu, ali i djeca pamte sve one tadašnje slike koje gledjući onaj paljeni mihrab nekako same od sebe naviru. Ponovo imam želju da zagrlim svoju braću imame, mladi su i oni, čak većina i nisu Fočaci, ali su za mene su oni najveći Fočaci koje poznajem.

Krećemo prema simbolu Foče, Aladža džamiji, znamo sve informacije o njoj, znamo da se mnogo njenih dijelova nalazi po privatnim kućama širom Foče, koliko je samo njenog kamena poslužilo ljudima za pravljenje kaldrme, razmišljam, i od strušene teku sevapi vakifu, opet koristi ljudima, Allahu ekber. Parkiramo pred sami harem, iako zarobljena skelama, njena ljepota je nenadmašiva... obilazimo gradilište, već je upola gotova, naši domaćini nas upoznaju sa tokovima obnove, a ja im se opet divim, ne znam od koje činjenice bi insan počeo, da li od samog življenja u Foči, da li što imaju tu čast da su dio obnove ovih ljepotica, ne znam...

Polazimo put druge potpuno obnovljenje džamije u Foči, vozimo uz brdo i već razmišljam da je van grada, kad se pred nama ukaza, a najbolje joj ime govori,  Careva džamija.

 Nalazi se iznad gradske pijace u Foči, na brežuljku zvanom Kavala. Džamiju je sagradio Sultan Bajazid II Valija godine 1500/01. Njena obnova je završena ove godine i čeka se njeno otvorenje. Teško je riječima opisati ljepotu ove džamije. Tamam nas je zadesilo vrijeme podne namaza i imali smo čast da klanjamo u Carevoj džamiji i to za glavnim imamom Miralem ef. dok je glas Omer ef. dok je mujezinio ostavio zatečenim sve prisutne. Ono što je još prilikom razgovora u medžlisu ostalo upadljivo sada je došlo do izražaja, Foča nema svog gradskog imama, Foča nema beš vakat, nema ezana, ali nažalost Foča nema muslimana, ima njih kako nam reče Salem ef. oko 30 porodica u čitavom gradu, ali usuđujem se reči spram prijeratnih 60 i više posto, da u Foči više nema muslimana... i upravo tražeći relevantne informacije o nađoh tekst:

 Foča, 1942. godine: “Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab, Sa mnom su na putu za Foču jahali Rade Hamović, zapovjednik Odreda, Pero Kosorić, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela.
Putem nam je dolazio u susret neki seljak, vidjelo se po nošnji da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?
– Kojim svijetom? – pravio se nevješt.

– Iz Poljica i Drača…
– A, sa Turcima? – kao dosjetio se. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci.“

Nastavljamo sa našim domaćinima put Ustikoline, dočekuje nas natpis Federacija, Općina Foča-Ustikolina i sa njom sav apsurd BH uređenja, u isto vrijeme sa kolegama pričam kako se insan nekako rahatnije osjeća i u isto vrijeme osjećam stid... stid prema kolegama, prema braći, o kojem rahatluku pričamo? Imamo li pravo? Puno pitanja me proganja od tada...

Druženje je bilo ugodno, lijepo, bratsko... osejrili smo tako sahat-dva ostavivši sve probleme i iskušenja sa kojima se svi suočavamo.. na kraju druženja dugo smo se nekako opraštali na parkingu, kao što rekoh na početku, kao da se znamo godinama... obećavamo jedni drugima ponovne posjete i lagano krečemo put Goražda, Grada heroja kako stoji na ulazu. Prvi puta sam i tu, oduševljen Kayserijom džamijiom, ali to je već priča za neki drugi puta...

Za kraj dio teksta koji nađoh: „U historiji će ostati zapisano šta se desilo Bošnjacima u Foči. Ostat će presude međunarodnog suda u Haagu. Na koncu, možda su u pravu oni koji kažu da to nije genocid, već etničko čišćenje, masovni zločini, progon, teror… Možda je i nebitno kako se zove to kad su Bošnjaci Foče dva puta bili žrtve okrutnih zločinaca. Bitno je da su ljudi pobijeni. Da su ih Srbi, kako reče čiča iz Zulfikarpašićevog teksta, “satrli, brate, i sjeme im satrli”. Jer, u Foči više nema muslimana.“

Već sam se dijelom složio sa prethodnom konstatacijom, a onda mi naumpadoše braća Miralem ef. Salem ef. Fadil ef. i Omer ef. i onh 30-tak porodica heroja i opet me obuze stid, u Foči je bilo muslimana, u Foči ima muslimana i biće ih do sudnjeg dana...