Slika krika za istinom, opomene i istinske boli srebreničke majke
Majke Srebrenice – njihov lik, borba, hrabrost i ustrajnost da bi svijetu pokazale istinu, a za najmilije koji su ubijeni izborile pravdu – obilježavaju 30. godišnjicu genocida u Srebrenici.
Srebreničke majke, nakon 11. jula 1995. godine, kada su im pobijeni brojni muški članovi porodice – djeca, muževi, braća – postale su simbol neumorne borbe. Nisu poklekle uprkos boli koja svakodnevno razara njihove grudi.
Kolika je bol majke, svijet ponovo može vidjeti ovih dana u sjedištu Ujedinjenih nacija (UN) u New Yorku, gdje je otvorena izložba "Naslijeđe nade nakon genocida u Srebrenici: Putovanje nove generacije".
Centralni vizuelni element postavke čini monumentalna fotografija "Majka Srebrenice", autora Almina Zrne, koja je simbol svih majki koje su, uprkos nezamislivom gubitku, izabrale dostojanstvo umjesto mržnje.
Slika Šuhre je i ogledalo u koje treba da se pogledaju svi oni koji su gledali zločin, a nisu ga zaustavili. Nakon 30 godina, to ogledalo je u Ujedinjenim nacijama, ogledalo onoga što su sami dozvolili da bude počinjeno, jer je Srebrenica u vrijeme krvoprolića i ubistva 8.372 Bošnjaka bila "zaštićena zona UN-a"!
Svijet, na 30. godišnjicu, gleda sliku s likom srebreničke majke Šuhre Malić, sliku njenog krika za istinom.
To je slika naboranog, patnjom obojenog i uplakanog lica, koja je nastala dok se probijala kroz redove policajaca kako bi prisustvovala postavljanju spomen-obilježja u Memorijalnom centru.
Slika koju kada pogledaš, vidiš svu patnju svijeta. A ako se dublje zagledaš, vidiš srce majke koje krvari i vehne za svojom djecom.
Dok svijet gleda u Šuhrinu sliku, ovoj srebreničkoj majci – ali i drugim majkama – želja je: "Da se nikada i nikome više ne desi zločin kao njihovoj djeci."
Šuhra je proživjela mnogo boli tokom proteklog rata. Izgubila je više od 20 članova uže porodice. Iako je njen lik na slici rekao sve, Šuhra godinama neumorno govori o onome šta je preživjela ona i njeni sugrađani.
– Jesam plakala, jesam bila puna boli kad su me slikali. Neka vide ljudi da je na ovoj slici istinska bol – govorila je Šuhra Malić.
U genocidu u Srebrenici ubijena su joj dva sina – Fuad i Suad. Padom Srebrenice, krenuli su preko šume prema slobodnoj teritoriji. Prije tri godine, kako kaže, kompletirala je posmrtne ostatke sina Fuada i ukopala ih u mezar kada mu je pronađena lobanja.
– Suad je ranjen kod Bukve. Nosili su ga neki momci. Dokle su ga donijeli – ne znam. Kasnije je pronađen u Liplju kod Tuzle. Fuad je sišao iz šume u Kravicu. Neki čovjek mu je rekao: "Ne idi dolje." On je njemu odgovorio: "Ja radim u Akumulatorima. Znaju mene svi Srbi – šta će mi, neće ništa, ja sam s njima dobar bio." Kasnije su ga pronašli u Kamenici bez glave, a taj čovjek što je otišao preko šume je i dalje živ – kaže Šuhra, koja se uz slike sinova budi i liježe.
Ona je s mužem i drugom djecom uspjela da dođe na slobodnu teritoriju. Suad i Fuad su ukopani u Potočarima. S obzirom na godine, Šuhra je ranije češće išla na mezarje sinovima, ali sada zbog bolesti ne može.
Ova starica, u devetoj deceniji života, više od 20 godina traga za istinom i pravdom.
– Nema grobnice kod koje nisam bila da nađem kosti mojih sinova, djevera i ostalih iz moje familije. Jedanaest Malića je nestalo – tri djevera, pet djeverića, dva sina, jetrva – to je puno – kazala je Šuhra Malić.
Slika Šuhre ove godine prenosi poruku i pouku, naročito mlađim generacijama, o bezumnom stradanju – u nadi da se ovakav zločin više nikome, nigdje i nikada neće ponoviti.
Šuhra danas živi u staračkom domu, koji je izgrađen u blizini Memorijalnog centra i nosi naziv po još jednoj srebreničkoj majci – Hatidži Mehmedović – koja je preminula, a nije dočekala da budu pronađene kosti njenih sinova.
Majke, hvala vam što ste se, u boli, borile za pravdu i istinu. Da nije vas i vaše hrabrosti, priča o Srebrenici danas, 30 godina poslije, ne bi bila poslata u cijeli svijet.
Munira, Kada, Hatidža, Hajra, Fadila, Bakira, Nura, Šuhra...
(Amina Nuhanović/Preporod.info)
