Amela Numanagić: Medresa "Osman-ef. Redžović" je priča o ljudima, borbi i viziji

Prije nešto više od dva mjeseca svjetlo dana ugledala je Monografija Medrese „Osman-ef. Redžović“ pod naslovom „Dragulj na brijegu“, autorice Amele Numanagić, pomoćnice direktora ove ugledne obrazovne ustanove.

Monografija „Dragulj na brijegu“ predstavlja hronološki ispričanu historijsku priču o nastanku i razvoju Medrese „Osman-ef. Redžović“ u Velikom Čajnu, o njenom osnivanju, stasavanju i izrastanju u respektabilnu odgojno-obrazovnu ustanovu kakva danas jeste.

U razgovoru za Preporod.info Numanagić ističe da Monografija obuhvata prvih trideset godina Medrese, od početka rada, školske 1992/93, zaključno sa školskom 2022/2023. godinom. Ovo je prva Monografija Medrese i predstavlja neku vrstu njene lične karte.

– Radeći godinama u Medresi, uglavnom na radnom mjestu pomoćnice direktora, često sam se susretala s nedostatkom informacija koje su nam u nekom trenutku bile neophodne. S obzirom da je Medresa gradila ispočetka i svoju infrastrukturu i svoj ugled, ona se morala, kako mi to često kažemo, boriti za svoje mjesto pod suncem. U toj mukotrpnoj borbi, zapisivanje, sakupljanje i sistematiziranje informacija i dokumenata o njenom razvoju je ostalo na margini. Često je bilo teško doći i do nekih osnovnih informacija. Protokom vremena, i sami njen nastanak, povodi i okolnosti, pomalo su postajali magloviti. Osjećajući taj nedostatak, da se ne bi stekao dojam da je jedna tako važna ustanova bez valjanog korijena, da bi se sačuvala istina o njenom nastanku i sudionicima u tom procesu, odlučila sam tu temu ponuditi za svoj magistarski rad na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, koji je prihvaćen i koji je kasnije poslužio kao osnova za dalja istraživanja, čiji je rezultat ova monografija – kaže Numanagić.

Ističe da je sretna i ponosna što Medresa ima svoju prvu monografiju i što se baš njoj ukazala prilika da bude njena autorica. Pisanje monografije podrazumijeva detaljno istraživanje ali i emotivni angažman. Ovakva vrsta rada, napominje Numanagić, predstavlja, prije svega, veliku odgovornost.

– Iako je 30 godina relativno kratak period, za Monografiju koja obrađuje sami nastanak i prve godine rada, a onda i prvih trideset godina rada, koje nikada nisu sistematski dokumentirane, ona je veoma sadržajna i zahtjevna. Rad na Monografiji počeo je 2017. godine. To je dugotrajan i veoma složen posao. Svi koji su radili na sličnim projektima znaju koliko treba vremena za istraživanje, obradu podataka, provjeru i na kraju da se sve to složi u jednu smislenu i pitku priču. Zapravo, provjeravanje informacija traje sve do kraja rada, jer je ova vrsta pisanja veoma osjetljiva, dotiče mnoge ljude, mnoge događaje, mnogi imaju svoj subjektivni doživljaj nečega, pa to onda treba objektivno postaviti – govori Numanagić.

Baveći se istraživanjem i pisanjem Monografije Medrese, ističe da je, iako nije bila sudionik u vremenu njenog nastajanja (završila je Gazi Husrev-begovu medresu i radila u drugim institucijama u to vrijeme), na neki način, prošla put kojim je Medresa prošla u svom razvoju i stasavanju.

– Meni je bilo teško. Ne možemo ni zamisliti koliki trud, rad, odricanje, hrabrost, odvažnost, rizik i šta sve ne, su morali proći posebno prvi sudionici, svi, svako na svoj način, učenici i roditelji koji su upisivali školu u nastajanju, nastavnici koji su pod granatama dolazili da predaju učenicima u neuslovnim prostorijama, išli su u neizvjesnost, i posebno ljudi koji su se borili da ih okupe, da im obezbijede kakve-takve uvjete, plaće, prijevoz i da te uvjete unapređuju. Koliko je tek njima bilo teško. Ali, zahvaljujući svima njima, zahvaljujući njihovom trudu, ustrajnosti i odlučnosti, kasnije i svima ostalim koji su na svoj način davali doprinos, danas imamo instituciju koja je na ponos svima nama – kaže Numanagić.

Sretna je što su neki od glavnih sudionika njenog nastanka i prvih godina rada bili ili su još živi, te su bili u stanju dati objektivne informacije iz tog perioda, neprocjenjivo važne za istraživanje.

– Svakako, najvažnije je da je utemeljitelj Medrese Džemal Salihspahić živ te je u vrijeme, dok sam prikupljala informacije, bio u stanju da ponudi objektivne i tačne podatke iz perioda njegovog djelovanja. Također, uspjela sam obaviti intervju i s rahmetli profesorom Mirsad-ef. Mahmutovićem, koji je bio velika podrška Džemalu Salihspahiću, i uz njega, i Salih-ef. Trako, jedan od najzaslužnijih za njeno osnivanje i opstanak u tim prvim godinama rada – ističe Numanagić.

Govoreći o samim počecima djelovanja Medrese, Numanagić podsjeća da je Medresa u Velikom Čajnu kod Visokog, kao jedna od sedam medresa kojima je osnivač Islamska zajednica i koje djeluju na teritoriji Bosne i Hercegovine, kao i sve ostale, prepoznatljiva na svoj način.

– Medresa „Osman-ef. Redžović“ je svoje djelovanje naslonila na bogatu vjersku tradiciju koju je Visoko imalo kroz Medresu „Ahmed-ef. Pinjagića“ te rad i djelovanje mnogih alima poput Husni-ef. Numanagića, Osman-ef. Redžovića, ali je svoju infrastrukturu i ime gradila iz temelja, što njen uspjeh čini posebnim. Počela je s radom u najtežim danima novije historije naše domovine, doslovno „s ledine“, a danas je uspješna škola koja potpuno ravnopravno učestvuje u svim aktivnostima na nivou medresa u Bosni i Hercegovini. Prema dostupnim izvorima, ona je i jedna od rijetkih novoosnovanih javnih srednjih škola u ratnom i poslijeratnom periodu. Osnovane su neke druge srednje škole, ali su se one, uglavnom, oslanjale na postojeću infrastrukturu – ističe Numanagić.

Nastala je u vremenu, podsjeća autorica, kada je bio upitan fizički opstanak Bošnjaka na ovim prostorima.

– U vremenu kada su se mnogi životi, institucije i porodice gasile, Medresa je svojim nastankom prkosila, budila nadu, ohrabrivala i budila nacionalnu i vjersku svijest našeg naroda, predstavljala inspiraciju. Ohrabrene nastankom ove medrese, u tom periodu svoj rad su reaktivirale i druge medrese. Medresa danas, sa školom, đačkim domom, džamijom, bibliotekom, amfiteatrom, sportskim terenom, fiskulturnom salom, planetarijem, muzejom i prije i iznad svega velikim brojem maturanata, nastavlja tradiciju buđenja i čuvanja vjerske i nacionalne svijesti Bošnjaka – kaže Numanagić.

Na pitanje koliko je bilo važno da Monografija ne bude samo zbir činjenica već i priča o ljudima, učenicima, profesorima, vakifima, prijateljima Medrese, Numanagić odgovara da svi nabrojani čine Medresu medresom.

– Medresa nisu zgrade, koje nisu zanemarive i nepotrebne, Medresa su ljudi koji zgradama daju dušu. Svi oni zajedno pričaju priču koja se danas zove Medresa „Osman-ef. Redžović“. Zato je važno prepoznati doprinos svakoga od njih – kaže autorica.

Knjiga je nastala, nastavlja Numanagić, kao plod želje i truda da se obznani javnosti i tako sačuva od zaborava, kakav je put prošla ova ustanova i ko su sudionici koji su doprinijeli da ona nastane, opstane i izraste u ovako respektabilnu instituciju.

– To su, mogu slobodno reći, svi koji su radili, išli u ovu školu i svi oni koji su je na bilo kakav način podržali. Naravno, neki pojedinci su dali više. Tu, prije svega, mislim na utemeljitelja Džemala Salihspahića čiji je doprinos nemjerljiv. Uz Džemala Salihspahića i već spomenute Salih-ef. Traku i Mirsad-ef. Mahmutovića, tu su još mnoga važna imena, među kojima se ističe profesorica Subhija Hadžimejlić te Mustafa-ef. Cerić, koji je u vrijeme osnivanja i prvih godina rada bio reisul-ulema i dao značajnu podršku njenom radu. Iz nešto kasnijeg perioda, važno ime je ime Nedžada Polića, u to vrijeme premijera Zeničko-dobojskog kantona, koji je jedan od najzaslužnijih što je Medresa priznata kao ustanova od javnog interesa što joj je donijelo finansiranje od strane Kantona. Veoma sam sretna što je Monografija konačno ugledala svjetlo dana, a posebno me raduje što se to desilo za života njenog utemeljitelja – ističe Numanagić.

Osvrčući se na značaj Monografije, Numanagić podsjeća da je dokumentiranje i zapisivanjeveoma važno za jedan narod te da ono omogućava da nastavljamo tamo gdje su naši prethodnici stali, da imamo tradiciju na koju naslanjamo svoj rad, pruža mogućnost da učimo iz iskustava svojih prethodnika, da stvari popravljamo, unapređujemo, jednostavno da imamo korijene.

– Izučavanje i čuvanje od zaborava svojih korijena i svoje prošlosti, jedan je od temeljnih preduvjeta samopoštovanja i poštovanja jedne zajednice i naroda. Postojanje ovakvog pisanog svjedočenja o jednoj ustanovi za mene predstavlja neku vrstu identifikacijskog dokumenta koji štiti ustanovu od zaborava, iskrivljenog tumačenja i subjektivnog doživljaja. Mnogi u Medresi su osjećali potrebu za ovakvom monografijom, nekada je bilo i nekih pokušaja da se redakcijskim zaduženjima to i ostvari, ali sudbina je htjela da taj posao sačeka mene – kaže Numanagić.

Nada se da će ova monografija i ova medresa poslužiti kao motiv, inspiracija i podstrek za druga važna djela, jer govori šta sve i koliko Bošnjaci mogu kad se ujedine i kad imaju povjerenje, pa čak i u ovako teškim vremenima za Bošnjake.

Napominje da su nastanku ovakve monografije dali doprinos mnogi, posebno u njenoj završnoj fazi.

– Posebno ističem recenzente Monografije, prije svega, Džemala Salihspahića koji je pregledao i odobrio, što mi je posebno važno. Zatim, akademik Enes Karić koji je dao značajan doprinos, a zanimljivo je naglasiti da je u vrijeme osnivanja Medrese bio ministar obrazovanja Republike Bosne i Hercegovine i da je on svojim potpisom odobrio i priznao njen rad, te moj mentor dr. Ahmet Alibašić. Urednik knjige je Dženan Handžić, u vrijeme kada je rukopis bio u završnoj fazi direktor Medrese, te je uredničkim sugestijama i intervencijama značajno doprinio njenom konačnom izgledu. Lektor je naš vrsni lingvista Džemaludin Latić. Korekturu je radila sekretarica Medrese i kćerka Džemala Salihspahića Amila Husić. Likovno i grafičko oblikovanje uradio je Behudin Alimanović, dokazani stručnjak u tom poslu. Monografiju je štampala Dobra knjiga iz Sarajeva. Ovom prilikom im se svima još jednom zahvaljujem. Svakako, zahvalnost dugujem i sadašnjem direktoru Dženanu Rezakoviću koji je podržao njeno izdavanje. Molim Uzvišenog Allaha da nagradi sve sudionike u ovom procesu i da nas i sva buduća pokoljenja pomogne da emanet Medrese nosimo i unapređujemo – kaže na kraju razgovora za Preporod.info autorica Monografije Numanagić.

(Alem Dedić/Preporod.info)