Poslije 30 godina pronašli kosti: Mensur će 11. jula ukopati brata, a Edin oca

Životi onih koji su u genocidu u Srebrenici izgubili svoje najbliže razlikuju se samo po tome jesu li u međuvremenu pronašli njihove posmrtne ostatke ili za njima još tragaju.

Na spomen-ploči u Potočarima stoji brojka od 8.372 žrtve. Za rodbinu koja čeka, brojke su lica, sjećanja, konkretne osobe.

Ovog 11. jula, na 30. godišnjicu genocida u Srebrenici, trebali su biti ukopani posmrtni ostaci pet žrtava genocida. Dvije porodice su u ponedjeljak naknadno dale saglasnost da se još dvije žrtve ukopaju. Radi se o posmrtnim ostacima Rifeta Gabeljića (1964) i Amira (Ibrahim) Mujčića (1964).

Mensur Mujčić, koji je preživio genocid i sada živi u Živinicama, ovog 11. jula ukopat će posmrtne ostatke, odnosno samo par kostiju brata Amira. Majka im je umrla u februaru ove godine, žaleći za sinom o kojem nije imala nikakvih informacija 30 godina.

Mensur, koji je tada imao 28 godina, jedini je preživjeli srodnik, jer je u genocidu ubijen i njegov otac Ibrahim.

– Pronašli smo samo nekoliko bratovih kostiju. Majka nije dočekala da ga ukopa. Nisam imao hrabrosti da joj kažem da smo samo nekoliko kostiju pronašli, čekao sam da se još njegovih posmrtnih ostataka nađe, da se tijelo kompletira. Nikome nisam o tome govorio, čuvao sam tu informaciju nekoliko godina samo za sebe. I supruzi sam tek nedavno rekao – kaže Mensur u razgovoru za Preporod.info.

Majci nije kazao, jer je, kako kaže, bila stara, bolesna. Njeno srce to ne bi izdržalo.

– Majka nije znala da smo ga našli takvog. Jer, ona se uvijek nadala da će doći odnekud živ. Nije mogla prihvatiti da je ubijen. Čekala ga je čitav život, umrla je u toj svojoj nadi. Iako sam par godina znao da su pronašli nekoliko njegovih kostiju, nisam joj mogao reći, nisam imao snage. Ako ništa, čekao sam da se njegovo tijelo kompletira, da se još kostiju nađe, ali nisam dočekao. U ponedjeljak su me pozvali u Komemorativni centar u Tuzli, bilo je teško dati saglasnost da se tako malo kostiju ukopa – kaže Mensur.

Kod Kamenice, u mjestu poznatom kao "Bukva", gdje su 1996. i 1997. godine pronađeni posmrtni ostaci stotina Srebreničana, Mensur se rastao s ocem i bratom.

– Bili smo mi zajedno, brat, otac i ja. Jeli smo ispod te čuvene bukve, kod Kamenice. Odmarali smo, jeli i spremali se da krenemo dalje. Nakon što je drvo palo, izgubio sam im svaki trag. Ljudi su počeli da bježe, ranjenici su dozivali pomoć. Nisam ja bio uz bukvu, bilo je dosta naroda. Čuo se zvuk lomljenja, padanja drveta. Poslije toga, odmah je nastala velika pucnjava, to su bili posljednji trenuci koje sam proveo s njima. Ne sjećam se dobro tih momenata, jer se sve odigralo u sekundama. To se jednom u životu desi, takva strahota – prisjeća se Mensur.

Mensur se spasio popevši se na drvo. Tu je ostao do navečer, odakle je krenuo preko šume. Tako se spasio.

– Dok sam bio na drvetu, čuo sam kako nas zovu četnici na predaju. Ljudi su govorili: „Hajmo se predati, neće oni nama ništa.“ Drugi su se vraćali nazad. Jedan moj komšija, jedan momak, on se vratio – tu mu se gubi svaki trag. Puta kojim sam išao do slobodne teritorije se ne sjećam – kaže Mensur.

Ističe da je o sudbini oca i brata saznao iz priča preživjelih.

– Čuo sam da otac nije kod Bukve poginuo, nego da se krenuo vraćati po brata i mene. Raspitivao se za nas, kako nas niko nije vidio, vratio se, tražio nas. Na nekom mjestu sjeli su da odmore, malo su zaspali od umora. Moj daidžić, koji je bio s njim, govorio je da idu dalje, da ne smiju tu spavati. Tu su ih opkolili četnici. Daidžić, kako je bio budan, uspio je pobjeći. Čuo je kako su rekli: “Evo, jedan nam pobježe.” Vidio je lično kako su oca zaklali. Meni i materi je rekao da babu ne čekamo. Posmrtne ostatke oca sam ukopao 2000. godine u Memorijalnom centru. Bili su kompletni. O bratu nisam znao ništa. Čuo sam da se tada otišao predati. To je sve što znam – kazao je Mensur.

Brata će spustiti u kabur, ali ne pored oca.

– Ukopat ću njegovih pet kostiju. Majka to ne bi izdržala – kaže Mensur, koji je apelovao na sve koji znaju gdje su grobnice da to kažu.

– Majkama je jedina želja da nađu svoju djecu. Ta informacija sve im je na svijetu. Ljudski je da to urade, jer bol koji porodice nose velik je kao planina. Majkama je jedino ta informacija ostala na ovom svijetu. To im jedino može olakšati njihovu muku, koja traje do kraja života. To se ne može zaliječiti – kaže Mensur.

Edin Gabeljić u kabur će spustiti tijelo oca Rifeta Gabeljića, koji je imao 31 godinu kada je ubijen. S njim se rastao kada je imao osam i po godina.

– S majkom, bratom i nanom uspio sam se spasiti. Otac je otišao preko šume, tad mu se gubi svaki trag. Prije nekoliko dana, prvi put nakon 30 godina, saznao sam da su njegove kosti u Komemorativnom centru u Tuzli. Otišao sam na identifikaciju u ponedjeljak. Sama informacija da su pronađene kosti oca, koju smo dobili prije tri sedmice, bila je teška. Koliko mi je bilo žao, toliko mi je bilo i drago da sam ga našao, koliko god da je posmrtnih ostataka. Na moju inicijativu tražio sam da vidim njegove pronađene kosti, to što je ostalo od njega. Pronađena je lobanja, grudni koš i jedna podlaktica. U razgovoru s doktorom kazao mi je da su pronašli cijeli skelet, ali da nije DNK zvanično stigao za par kostiju jer se DNK ne može utvrditi jer je prošlo 30 godina. Doktor je rekao da je siguran da njemu pripadaju, tako da ćemo ukopati sve te kosti. Ako kosti ne budu njemu pripadale, radit ćemo reekshumaciju – priča Edin.

Kaže da je rastanak s ocem bio bolan. To je jedino čega se i sjeća.

– Otac je krenuo prema šumi. Jedino do njega imam slike, tako da se preko fotografija prisjećam njegovog lica. Njegovog lika, djetinjstva se ne sjećam. Neopisiva tuga je vidjeti samo kosti, a da nisam upamtio lik, ni ništa u vezi s njih. Susresti se s kostima bilo je šokantno. Ostao sam tu samo dvije-tri minute. Nisam imao više snage, izašao sam. Majka i brat nisu ni ušli, nisu mogli, posebno majka. Bol je to neopisiva – kaže Edin.

Dodaje da je život djece koja su preživjela genocid svih ovih godina bio težak, bolan.

– Moja poruka, kao djeteta koje je preživjelo genocid, je: "Nemojte da se ikada ikome više tako zlo desi" – poručio je Edin u razgovoru za Preporod.info.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)