Majčina želja živi 30 godina: Da mi je samo njegov nišan i mezar

Prošlo je 30 godina od genocida u Srebrenici, a mnoge srebreničke žene još nisu našle svoje najbliže članove porodica.

A već su u sedmoj ili osmoj deceniji života.

Neke od njih su ozbiljno bolesne i šanse su im, kako kažu, svakim danom sve manje. One majke koje su žive imaju jednu želju.

"Da mi je samo njegov nišan i mezar", govore, dok su s istom željom mnoge napustile ovaj svijet.

Majka Hajra Ćatić za svog života imala je samo jednu želju. "Jedina mi je želja bila da imam njegov mezar i njegov nišan. Izgleda da neću dočekati. Koliko je još majki umrlo, a da nisu pronašle svoju djecu?", pitanje je s kojim se 26 godina budila i lijegala Hajra Ćatić, predsjednica udruženja "Žene Srebrenice", čiji je sin Nino Ćatić ubijen u genocidu.

Prije nego je preselila na ahiret, Hajra je neko vrijeme bila smještena u bolnici.

U posljednjem pozivu pred smrt rekla je "Hajra je, u bolnici sam u Sarajevu. Ako umrem, nastavite tražiti Ninu i ostale mladiće koji su ubijeni u genocidu".

Uz Hajru su godinama bile i druge srebreničke majke, koje su se borile da njihova djeca budu pronađena. Bile su uz Hajru i kada se razboljela.

Nino je bio ratni reporter iz Srebrenice čiji se glas posljednji put čuo 9. jula 1995. godine, kada su snage Vojske Republike Srpske (VRS) počele prodirati prema Srebrenici, tadašnjoj "zaštićenoj zoni" Ujedinjenih nacija (UN). Bio je to apel za pomoć.

Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano pridolaze u bolnicu. U bolnicu je trenutno dovezeno 17 poginulih, 57 teže ili lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima?, posljednje su Ninine riječi izrečene u eter.

Otišla je Hajra svom Nini na onaj svijet. Nije ga našla! Ona je svoj cijeli život posvetila borbi za pravdu, istinu o genocidu i traženju...

I Šuhra Pašalić je umrla ne dočekavši da sahrani barem jednu kost sina Muhameda, ubijenog u genocidu počinjenom u Srebrenici. Čekala je da ga ukopa uz drugog sina, Mehmedaliju, pronađenog 2004. godine. S tom je željom i umrla.

Takvih majki je na stotine.

Godine traganja po srebreničkim šumama, odlasci na otvaranja masovnih grobnica uzeli su danak, jer je prošlo 30 godina,  a vjera u to da će naći djecu sve je slabija kod mnogih, danas već i starih i bolesnih, majki. Pogotovo je ta želja izražena kad se približi ovaj 11. juli.

U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari 11. jula ove godine bit će ukopano sedam žrtava genocida u Srebrenici. Prema podacima Instituta za nestale osobe (INO) BiH, traga se za više od 1.000 posmrtnih ostataka žrtava, dok se na prostoru cijele BiH traga za više do 7.000 osoba.

Porazno je da se ta brojka posljednjih nekoliko godina ne smanjuje, a razlog tome je činjenica da oni koji su činili zlodjela neće kazati gdje su masovne grobnice u kojima bi porodice mogle pronaći kosti svojih voljenih.

Hatidža, Nura, Zumra, Šida, Hasiba, Sabaheta, Hajra… Ove srebreničke majke, s ranom na srcu koja nije zacijelila, otišle su zauvijek. Sjećajući se onih kojih više nema, nosile su breme teških uspomena i nisu više mogle izdržati.

Na 30. godišnjicu, obaveza nam je podsjetiti na njih, na njihovu djecu. Iz duga prema njima, obaveza nam je da nastavimo potragu za posmrtnim ostacima njihove djece i da ih dostojanstveno ukopamo.

Jer, njima je ovozemaljski život bio teži od smrti. I nama će biti sve teži ako skrenemo s njihovog puta i dozvolimo da izblijedi sjećanje na žrtve genocida. Zbog majki Srebrenice i njihove nepronađene djece, ovoga puta pravo na zaborav nemamo jer je zaborav put u novi genocid.

Neizvjesnost, bol i patnju majki ubijenog grada možda najbolje opisuje rečenica predsjednice Pokreta "Majke enklava Srebrenica i Žepa" Munire Subašić koja je kazala: "Mi smo umrle 1995, samo nas još nisu zakopali".

Članovi porodica nestalih u Bosni i Hercegovini veoma su strpljivi i hrabri ljudi. Treba se moći nositi s traumama mnoštva identifikacija, mnogobrojnim razočarenjima i tugom. Potom i novom nadom s pojavom neke nove informacije te dubokom tugom nakon spoznaje da je informacija opet lažna i da su ponovo na početku.

Kajanja zločinaca i njihovih saučesnika nema, jer da se barem malo pokaju za ono što su radili, rekli bi gdje su gorbnice, pa bi tako bol s kojom žive majke, sestre, supruge, djeca, bila barem malo manja.

Na 30. godišnjicu, posebno se treba sjetiti borbe rahmetli majke Hatidže Mehmedović koja je u julu 1995. godine izgubila sve svoje voljene – dva sina, Azmira i Almira, i supruga Abdulaha.

Majka Hatidža je posljednje godine života provela u srebreničkom naselju Vidikovac, u svojoj porodičnoj kući u kojoj je živjela životom satkanim od tuge za svojim najmilijima. Bila je istinska heroina, koja je više od dvije decenije posvetila borbi za istinu. Na kraju je tuga bila jača. Hatidža je izgubila sve, a ostala je iznad svih. Tiho je svojim najmilijim otišla i ona.

Na ahiret je preselila u Sarajevu 22. jula 2018. godine, nakon duge i teške bolesti.

Život u boli provela je i Srebreničanka Nura Alispahić. Nura je krajem 1994. godine u Srebrenici izgubila muža Aliju. Nakon toga, 25. maja 1995. godine, u masakru na tuzlanskoj Kapiji poginuo joj je 24-godišnji sin Admir, a svega nekoliko mjeseci kasnije, izgubila je i drugog sina, 16-godišnjeg Azmira.

Azmira su u Trnovu ubili pripadnici "Škorpiona". Ukopan je 2003. godine u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima, nakon što je pronađen samo jedan manji dio njegovih posmrtnih ostataka. Nekoliko mjeseci kasnije, ribar je našao njegovu lobanju i kost ruke, nakon čega je izvršena reekshumacija te su njegove kosti dodane u mezar.

Ni jedan dan, a ne samo za godišnjice, ne smijemo zaboraviti umrle majke, Hajru, Hatidžu, Irfanku Pašagić, Šuhru Pašalić, Sabahetu Fejzić, Nuru Alispahić. Majkama koje su se 30 godina borile i nastavljaju tu borbu, trebamo odat počast i svaki dan zahvaljivati na hrabrosti, ljubavi, žrtvi.

Te žene, Munira Subašic, Kada Hotić, Nura Begović, Fadila Efendić, Kadefa Muhić i druge majke, heroji su među nama.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)