Je li nam vakat za hidžru i gdje je naša Medina?

Piše: Esad Bajić

Hidžra je bila prelomna tačka u Poslaničkoj misiji. U Mekki je islam bio individualni poziv, u Medini postaje društvena snaga koja gradi zajednicu i uređuje društvo.

Situacija u Mekki Poslaniku, alejhi selam, nije dozvoljavala samo širenje poruke. Sistematsko nasilje, zatvoreni horizonti za promjenu i nemogućnost javnog djelovanja, uz izvjesne prijetnje likvidacijom, prisilili su muslimane da traže prostor gdje mogu postati faktor, a ne samo ideja.

Medina (tadašnji Jesrib) omogućila je ono što Mekka nije – praktičnu realizaciju islamskih vrijednosti kroz institucije, zakonodavstvo i društveni ustroj. Tu se islam profilirao kao civilizacijska snaga sposobna upravljati društvom.

Mekanski ajeti počinju pozivom čovjeku ili općenitim obraćanjem; medinski ajeti, umjesto “O ljudi!”, pozivaju “O vjernici!”. Ova promjena nije slučajna – označava prijelaz s univerzalnog poziva savjesti na formiranu zajednicu koja traži konkretne smjernice.

Mekanski ajeti bave se prvenstveno pitanjima vjerovanja, tevhida, ahireta i morala, dok se medinski bave porodičnim odnosima, nasljednim pravom, trgovinom, ratnim zakonima, međunarodnim odnosima, unutrašnjom organizacijom i pravnim pitanjima.

Ovo pokazuje da islam nije samo duhovna filozofija već cjelovit sistem života koji se mora praktično implementirati.

Cijeli život Allahovog Poslanika, a. s., od prve Objave u pećini Hira do njegovih posljednjih riječi na Oprosnom hadžu, nije samo niz historijskih epizoda, već živi sunnet – ne samo u značenju propisa već i kao pedagogija stvarnosti. On nam pokazuje da je osnova islama vjera u Jednog Boga, ali da se ta osnova ne iscrpljuje u individualnoj pobožnosti, već se postepeno izgrađuje u društveni poredak, institucije, odnose i civilizacijski model. Njegov život nije linearna biografija, već sunnet prirodnih, duhovnih i društvenih zakonitosti – kako se istina najprije rađa u tišini duše, kako se zatim susreće s otporom, a onda sazrijeva kroz strpljenje, organizaciju i borbu.

Islam je ono što je Poslanik ostavio kao cjelinu: zaokružen, uravnotežen sistem, utemeljen na vjeri, ali sazdan i kroz iskustvo, greške, iskušenja i pobjede. Islam je proces koji ima svoj početak, vrhunac i ostavštinu. Izvor, ideju, put, pouku, primjer, model i cilj.

Medinska snaga muslimana nakon Hidžre uči nas još jednu lekciju. Mekka i njeni saveznici pokrenuli su niz napada (Bedr, Uhud, Hendek) koji su testirali izdržljivost nove zajednice. Ova iskušenja nisu slučajna. Kada marginalizirane skupine postanu faktori promjene, dominantni sistem reagira otporom i destabilizacijom. Bedr je bio test sposobnosti, Uhud lekcija o opreznosti, a Hendek dokaz da je muslimanska zajednica postala spremna da izdrži kroz duže kušnje. Ta ustrajnost i izdržljivost vodila je slobodi. Nakon osam godina, muslimani su u Mekku donijeli svjetlo vjere, napretka, prosperiteta.

Današnje paralele

Ako analiziramo trenutno stanje muslimana kroz prizmu Mekka – Medina dinamike, postavlja se pitanje: jesmo li još uvijek u “mekanskom” stanju?

Ako uzmemo da su znakovi “mekanskog” stanja: postojanje vjere kao privatne stvari bez društvenog uticaja, nedostatak institucija koje reflektiraju islamske vrijednosti, defanzivna pozicija umjesto proaktivne izgradnje, fokus na ibadetske oblike umjesto na društvenu transformaciju – onda možemo zaključiti da dobar dio muslimanskog svijeta danas zaista živi u svojevrsnom “mekanskom periodu”. Ne samo u smislu političkih ograničenja već i mentalnog pristupa vlastitoj ulozi u društvu.

Umjesto da postavljaju pitanje Šta možemo graditi?, muslimani se često nalaze u poziciji gdje se pitaju Kako preživjeti?  ili Zašto nam se ovo događa? Ovaj reaktivni pristup – definiranje sebe kroz ono čemu se protivi, umjesto kroz ono što se stvara – drži muslimane u poziciji gdje samo komentarišu postojeće stanje, a ne stvaraju nova rješenja.

Preživljavanje je postalo dominantna logika: kako očuvati identitet, kako se obraniti od uticaja, kako izdržati pritiske. Međutim, Hidžra nas uči da se transformacija ne događa samo kroz prostorno kretanje već kroz fundamentalnu promjenu mentaliteta – od reaktivnog prema proaktivnom, od preživljavanja prema kreiranju.

Današnji “Jesrib” nije mjesto nego način razmišljanja: umjesto da čekamo da se sistem promijeni, moramo postati oni koji kreiraju alternativne sisteme; umjesto da se žalimo na nedostatak mogućnosti, moramo biti oni koji te mogućnosti stvaraju. Umjesto reakcije – pokušavati preći u akciju. I shvatiti da to nije pitanje naše volje, nego zapovijed prirode naše vjere.

Potrebna je nova hidžra – misaona i institucionalna

Današnji muslimani trebaju pronaći svoj “Jesrib” – prostor gdje mogu graditi institucije koje čine vidljivim islamske vrijednosti, razvijati ekonomski i obrazovni sistem, postati konstruktivan faktor u društvu, pokazati praktičnu primjenjivost islamskih principa i, naravno, biti spremni vratiti slobodu tamo gdje je i gdje se oduzima.

Sistem i organizacija kao ključ

Lekcije medinske transformacije nas uče da je organizacija ključ. Da individualna pobožnost bez kolektivne organizacije ostaje neefektivna. Da konkretnost mora slijediti apstraktnost.

Medinske lekcije nas uče da je farz biti faktor, ali i da na tom putu očekujemo reakciju dominantnih sila današnjice kojima se to nikako neće svidjeti. Uče nas da je snaga u kvalitetu i duha/vjere, ali i tijela/snage. Medinska zajednica nije bila brojčano velika, ali je bila organizovana i posvećena.

Hidžra nas uči još mnogo čemu čega bi se trebali prisjetiti u danima dok obilježavamo Novu hidžretsku godinu. Pitanje nije samo kako je tekao sam hod Poslanikove hidžre niti gdje je i koliko se zadržao. Prije svega bi trebalo biti pitanje sagledavanja gdje smo mi stigli 1.437 godina poslije? Gdje živimo, kako živimo i čemu služimo?

Ne bi bilo dobro da se neko sjeti kako bi danas najpametnije bilo sakriti se u pećinu Sevr, dok neprijatelj ne prođe – i okrene mudrost Hidžre u tom pravcu.

Jesrib/Medina današnjih muslimana bi trebao biti shvatanje da je čitav Poslanički život sunnet i da, kad govorimo o oživljavanju sunneta, prvenstveno trebamo poći od tog kompletnog sunneta. Umjesto današnjih usitnjavanja koja dovode i do podjela, krenuti ka ukrupnjavanju pojma sunneta koji može biti jači faktor ujedinjavanja i povezanosti. Da demonstriramo da se islamske vrijednosti mogu uspješno implementirati u praksi – u ekonomiji, obrazovanju, pravosuđu i međuljudskim odnosima, a ne samo spominjati kao artefakti prošlosti.

Sunnet je imati svoju državu, svoju vojsku, svoju armiju, svoju snagu...

(Preporod.info)