Munira Subašić: Više od 5.500 djece ostalo bez jednog ili oba roditelja nakon 11. jula 1995. godine

– Naša nevina djeca su ubijena u UN-ovoj zaštićenoj zoni dok su svijet i Evropa gledali. Ubijena su jer su imali drugo ime i prezime i bili muslimani – kazala je  Munira Subašić, predsjednica Udruženja Pokret "Majki enklave Srebrenica i Žepa" na ceremoniji Nacionalnog Dana Sjećanja na Srebrenicu u Velikoj Britaniji, koja je danas održana u katedrali Sv. Pavla u Londonu.

 

Muniri Subašić, koja je preživjela genocid u Srebrenici, ubijena su 22 člana uže porodice, među njima suprug i najmlađi sin.

 

– Teško je opisati bol koju nosim u sebi 30 godina. Iako s teškom boli preživljavamo svakodnevno negiranje počinjenog genocida, mi smo ponosne – kazala je Subašić.

Istakla je da je nakon 11. jula 1995.godine više od 5.500 djece ostalo bez jednog ili oba roditelja.

 

– Oni su gledali kako im odvode očeve i ubijaju ih, kako im majke i sestre siliju i ubijaju. Neki od njih su rođeni odmah nakon genocida i nemaju ni jednu fotogtafiju svog oca. Nas, majke, pitaju da li liče na svoje očeve. Mi često kažemo da liče, jer oni i jesu dio njih. Ova djeca su i sama preživjela genocid i svjedoci su. Mi smo, majke, kao naš najvažniji cilj, dale sve od sebe da ih odgajamo s ljubavlju, bez mržnje i osvete. Mi smo uspijele. Naša djeca su danas primjer drugima. Oni su školovani – inžinjeri, doktori, advokati, profesori, učitelji. Ni jedan akt osvete nije počinjen. Oni grade svoje živote kroz uspijeh, ne mržnju – poručila je Subašić.

Prema njenim riječima, zločinci nisu ubili samo njih, nego i njihove porodice koje bi imali danas.

– Moj Nermin, kojeg sam najviše na svijetu voljela, i sva djeca koju su ubijena bi, također, danas bili primjer. Bio bi voljeni sin, brat i suprug. Imao bi svoju porodicu. Zločinci nisu samo njih ubili već i njihove buduće porodice, našu unučad i bolju budućnost.

Uputila je poziv da svi budu uz majke, protiv mržnje i negiranja genocida.

 

– Da gradimo bolju i pravedniju budućnost za našu djecu. Mi mrtve ne možemo vratiti, ali zločince možemo kazniti. Svaki zločinac treba da ima ime i prezime, kao što svaka nevina žrtva, naša djeca, imaju svoja imena i prezimena. Gradimo povjerenje i borimo se za istinu i pravdu. Pružile smo ruku povjerenja i drugim majkama (Srpkinjama, Hrvaticama, Romkinjama...) da gradimo bolje sutra, jer zaslužujemo bolje sutra. Mi zaslužujemo da se kosti naše djece pronađu kako bi ih dostojanstveno ukopali. Bijeli nišani su svjedok zločina koji je počinjen. Sudske presude su dokaz da činjenice se ne mogu negirati i ne smiju, genocid se desio i moramo spriječiti da se opet ne desi – kazala je Subašić.

 

Ova srebrenička majka, neumornom borbom, najzaslužnija je što danas imamo presude za genocid, Memorijalni centar u Potočarima, Rezoluciju o genocidu u Srebrenici koja je usvojena u UN-u, ali i za brojne druge stvari.

 

Uz pomoć grupe ljudi, mahom drugih majki i porodica žrtava, danas cijeli svijet zna šta se desilo u Srebrneici, u kojoj je ubijeno više od 8.372 Bošnjaka.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)