Tahirović: Iz Haga smo donijeli historiju – najjaču ikada, utemeljenu na milionima dokumenata, dokaza i na kraju presuda

U toj borbi, više nego iko drugi, stameno istrajavaju porodice ubijenih i udruženja žrtava u našoj zemli.

Murat Tahirović, neumorno i nadljudski, zajedno s majkama Srebrenice ali i drugim porodicama žrtava, kucao je na razna vrata, održao na hiljade sastanaka, prikupio brojne dokaze – kako bi pravda bila zadovoljena.

Za Preporod.info osvrnuo se na 30 godina iscrpne borbe za istinu i pravdu – za sve žrtve.

– Moja borba počinje aprila 1995. godine, odmah nakon teškog ranjavanja i zarobljavanja. Valjalo je, s teškim ranama grudnog koša, stomaka i obje nadkoljenice, preživjeti bez medicinske pomoći, bez lijekova, ali i bez hrane. Ukupno 59 dana – teških, najtežih. Nakon razmjene i gotovo dvije godine oporavka, počinje borba za istinu, za dokazivanje odgovornosti onih koji su svjesno činili zločine, ubijali, silovali, nanosili bol drugima, samo zato što su imali moć i podanike koji su slijepo izvršavali naredbe. Ta borba je teška i nema kraja – kaže Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.

Kako navodi, prvi ozbiljan test bio je Fikret Abdić – njegovo suđenje, borba s pristašama, koji su mu ujedno i komšije.

Naišao je i na otpor birokratije, bosanske politike, koja ni danas, uprkos brojnim dokazima, ne razumije da u rukama imamo najjače oružje koje postoji – sudske presude.

– Ako znaš rukovati tim oružjem, padaju sve silne – bespilotne letjelice, avioni i sva ostala borbena i materijalna sredstva. To se pokazalo i prilikom usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Kroz proces Fikreta Abdića naučio sam mnogo. Naučio sam da majčina riječ ruši svaku barijeru, da borba za istinu nikada ne dolazi bez žrtve i da istrajnost daje rezultate – kaže Tahirović.

A takve je rezultate dala borba koju je Tahirović, zajedno s majkama Srebrenice, vodio pred Haškim tribunalom.

– Moj prvi susret s haškim tužiocima i istražiteljima dogodio se 2004. godine, kada sam se prvi put susreo s tužiocem Markom Harmonom, sada već pokojnim. S jednom istinskom ljudskom gromadom – čovjekom, Amerikancem, s ogromnim znanjem, punim energije, vrhunskim profesionalcem. Mark Harmon je, zajedno s još nekoliko tužilaca, faktički iznio cijelu borbu unutar sudnice Tribunala – podsjetio je Tahirović.

Nekoliko godina nakon Harmona, dodao je, upoznao je još jednu ljudsku i profesionalnu gromadu – Amira Ahmića, bošnjačkog oficira za vezu s Haškim tribunalom.

– Istovremeno sam upoznao i dvije bosanske heroine – majke Muniru Subašić i Kadu Hotić, a nešto kasnije i Bakiru Hasečić. Zajednički smo djelovali, tražili uvijek više, ponekad i insistirali na onome što je graničilo s nenormalnim – ističe Tahirović.

Uprkos naporima, Tahirović naglašava da su nerijetko bili izloženi napadima i pokušajima diskreditacije.

– Pokušali su nas, u miru, ponovo napraviti žrtvama. Dva velikodržavna revizionizma utemeljena su – od obdaništa do akademija – i u najvećoj mjeri djeluju u BiH preko svojih kvislinga i proksija. Revizionizam i negacija nisu samo njihova laž i obmana nego i brutalni obračun s onima koji im se suprotstavljaju. Rat – nakon rata. Govorili su nam: "Šta ćete vi u Hagu?", "Šta gore radite?", "Ko vas plaća?" i niz drugih napada. Međutim, mi smo iz Haga donijeli našu historiju – najjaču ikad – utemeljenu na milionima dokumenata, dokaza i na kraju – presudu – kazao je Tahirović.

Ističe kako to ništa nije došlo samo po sebi niti samo zbog činjenice da su zločini zaista i bili počinjeni.

– Zločina je bilo i ranije u historiji, ali nismo imali ništa osim priče. Ovoga puta imamo – imamo pečat Suda. Suda koji je međunarodni. I dok god ovakav svjetski poredak postoji, taj pečat vrijedi – i gotovo cijeli svijet ga poštuje – potcrtava Tahirović.

Također, Tahirović  se i pita: Da li mi u Bosni i Hercegovini poštujemo naslijeđe tog suda? I ako poštujemo – šta činimo da bi to naslijeđe bilo implementirano u pravni, politički i obrazovni sistem naše države?

– Haški tribunal je imao svojih padova i uspona. Jedan od najkritičnijih perioda bio je između 2012. i 2014. godine, kada je pokrenut proces njegovog gašenja i oslobađanja optuženih. U tom periodu su, nakon višedecenijskih prvostepenih kazni, oslobođeni Ante Gotovina, Mladen Markač, Momčilo Perišić, Jovica Stanišić, Frenki Simatović... Neke su politike pokušale promijeniti dotadašnju praksu i pravne standarde. Nekome nije odgovaralo to što je Sud postavio jasne parametre individualne odgovornosti te standarde upotrebe sile i uloge država u kršenju međunarodnog prava – kazao je Tahirović.

Prisjeća se da su tada često odlazili u Hag – jer su imali informacije i radili sve što se moglo da se spasi ono što se moglo spasiti.

Ogromnu pomoć i podršku pružilo im je Tužilaštvo tog suda, na čelu sa Seržom Bramertzom.

– Bilo je već tada govora o hitnom gašenju Tribunala, Negdje do kraja 2015. godine je trebao biti ugašen, bar smo mi imali takve informacije. Tada je i započeo proces prijevremenog puštanja na slobodu ratnih zločinaca. Tadašnji predsjednik Tribunala, Teodor Meron, uveo je praksu da svaki osuđenik koji podnese zahtjev i ispunjava uslove, nakon 2/3 odslužene kazne biva pušten na slobodu. Dakle, oslobađajuće presude, prijevremno puštanje na slobodu, informacije od naših prijatelja u Tribunalu, sve je upućivalo na to da se Tribunal gasi i da ostajemo s nedovršenim poslom, s poprilično nejasnim ulogama u ratu u BiH – kazao je Tahirović.

Kaže kako su se i tada borili i zaista izborili te dodaje da su s prijateljima uspjeli osigurati nastavak rada Suda.

– Sud je vratio Stanišića i Simatovića u ponovni postupak, ali i presudio Šešelja nakon oslobađajuće presude te u potpunosti obustavio prijevremeno puštanje na slobodu ratnih zločinaca. Ostali predmeti su nastavljeni uz, naravno, naše stalno bdijenje nad tim predmetima. Stotine pisama, molbi, sastanaka i zakulisnih poteza. O tome bi se mogao napisati vrlo ozbiljan roman ili politički triler – kaže Tahirović.

Ističe da je dokazan udruženi zločinački poduhvat političkog i vojnog vrha Srbije i Hrvatske, kao i njihovo nesumnjivo učešće u međunarodnom oružanom sukobu – odnosno agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

– Sve su to posljedice našeg rada. I pored opstrukcija i napada, vjerujem da smo uspjeli zato što su građani ove zemlje – patrioti, a ne samo žrtve – prepoznali vrijednost i značaj naše borbe te dali svoj doprinos. To je naša pobjeda. Pobjeda bosanske pameti. Osjećamo se kao pobjednici – posebno nakon što je usvojena Rezolucija UN-a o genocidu u Srebrenici. Tim činom je udaren "apostille" pečat na sve haške presude. Negatori i revizionisti nisu uspjeli. Pokušavali su stvoriti anarhiju, širiti laži i podvale, da zavlada beznađe. Što bi rekla Hana Arendt – ne da nas u nešto ubijede, nego da ni u šta ne vjerujemo, stvarajući slike izdaje i beznađa, pokušavajući od nas napraviti glupe i beskorisne žrtve i u miru. Rezolucija UN-a im je pokazala – ko je zločinac, a ko pobjednik. Danas s ponosom ističem da sam bio dio tima koji je porazio svu mašineriju koja je dolazila u Hag – iz Srbije, Hrvatske, ali i iz trećih zemalja koje su ih podržavale – zaključuje Tahirović.

Na kraju je poručio: Istina pobjeđuje!

– Da, ali uz puno borbe, znanja, odricanja i hrabrosti. Uvjeren sam da ova borba ne bi bila tako uspješna bez majki. Kada sam na početku teksta govorio šta sam naučio kroz slučaj Fikreta Abdića, mislio sam na rahmetli Nuru Salkić iz Velike Kladuše. Ona je moj uzor i simbol majčine snage. Zato su majke Srebrenice – predvođene Munirom Subašić i Kadom Hotić – zasigurno najzaslužnije za sve postignute rezultate. Mi smo, možda, bili operativni, ali one su bile duhovna kičma te borbe. Smatram da smo mi – taj mali tim u Hagu – bili važan segment u međunarodnoj pobjedi bosanske hrabrosti, znanja i upornosti – istakao je Murat Tahirović.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)