Kad sila odlučuje šta je pravda

Piše: Esad Bajić
Šta se danas, zapravo, postavlja kao glavni kriterij u međunarodnim odnosima? Je li to pravičnost, međunarodno pravo ili moć i interes? Da li je danas važno ko je ugrožen, ko je u pravu po pravu ili je važno ko je neko, ko su saveznici i poklapaju li se njegovi postupci s interesima moćnih?
Ovdje ne govorimo o teoriji – nego o realnosti koja se upravo sada odvija pred očima svijeta.
Kad Izrael bombarduje Gazu, Siriju, Liban, pa sad i Iran – to se opisuje kao „preventiva“, „odbrana nacionalnih interesa“, „borba protiv terorizma“. Kad neko od navedenih odgovori – makar simbolično, to je „agresija“, „destabilizacija“, „prijetnja svjetskom miru“.
Znači li to da je jednima dozvoljeno sve, pa i preventivni rat, dok se drugima ukida pravo i na samoodbranu?
Živimo li konkrento u vremenu kad i praksa i teroija svjedoče da važi samo jedno pravilo: "Kad moć govori, pravo i sve što ide uza nj treba da šuti".
Šta ostaje narodima koji nemaju nuklearno oružje, pravo veta, moćne saveznike? Šta ostaje narodima poput Palestinaca ili, da budem lično konkretan, poput Bošnjaka?
Da li mi imamo pravo da se branimo? Da li iko garantuje da nas neko, opet jednog dana, neće proglasiti prijetnjom "preventivno"?
Jer, kad jedan narod može biti svakodnevno bombardovan, izgladnjivan, ubijan – a to se pravda "sigurnosnim razlozima" – šta to govori o sistemu vrijednosti?
Bošnjaci znaju šta ovo znači. Znamo šta znači kad se pravična borba za opstanak prikazuje kao ekstremizam, kao prijetnja. Znamo šta znači kad nas međunarodna zajednica tretira kao "neugodnu temu".
Zato je naša šutnja o Gazi više od političke pasivnosti. To je šutnja o vlastitoj budućnosti.
Ako "pravo na preventivu" važi samo za jake, a drugima se brani i pravo na odbranu – onda živimo u svijetu bez pravde, bez principa, bez sigurnosti. U svijetu u kojem su Bošnjaci ponovo među potencijalno suvišnima.
Zato se ne smijemo zavaravati. Neće nas spasiti tuđa načela, nego naša budnost. Neće nas zaštititi tuđe deklaracije, nego naše pamćenje i djelovanje na njegovom iskustvu. Moramo biti sposobni braniti se – ne samo fizički nego moralno, intelektualno, društveno.
Jer, ako prihvatimo da je Gazi suđeno da nestane zato što smeta nečijim interesima, sutra ćemo se pomiriti s tim da i mi možemo biti proglašeni "problemom" samo zato što postojimo (što se pokušava odavno).
Zato ova trenutna svjetska nepravda ne bi smjela ostati samo vijest – nego upozorenje. Da učvrstimo svoje vrijednosti. Da se organizujemo. Da mislimo svojom glavom. Da se obrazujemo. Da učimo i iz svoje prošlosti ali i sadašnjosti. Naravno, bez namjere da ikog ugrozimo, kao što nikad i nismo, ali s jasnom sviješću da će to neko upravo tako nazvati i prijetnjom takvim prikazivanjem i etiketiranjem nas pokušati zadržati u stanju pasivnosti.
Pa se bori na putu Allaha, ti si odgovoran samo za svoju dušu (osobu), a potakni vjernike! Možda će Allah zadržati snagu (onih koji ne vjeruju. A Allah je najjači u sili i najžešći u kazni. (En-Nisa, 84.)
Kur'an nas poziva na ličnu odgovornost i moralnu hrabrost. Čak i ako si sam, dužan si stati na stranu istine i boriti se protiv nepravde. Istovremeno, motiviraš druge, jer tvoja borba nije uzaludna – Allah može oslabiti moć nasilnika.
Raditi na zaštiti sebe i ne odustajati od svojih vrijednosti i principa, po mom mišljenju je, bez obzira na okolnosti, minimum dostojanstva. A dostojanstvo je, uvijek i svugdje i prva i posljednja linija odbrane.
(Preporod.info)