Džemat Prozor: Ljudi s granica misije, nade i optimizma

Riječ je o povratničkom Medžlisu i džematu u hercegovačkoj općini Prozor-Rama s većinski hrvatskim stanovništom. No, trend iseljavanja je prisutan u obje etničke skupine. To se, svakako, odražava i na organizaciju religijskog života. Ipak, s obzirom na riječi domaćina, potencijal za razvoj dinamičnijeg života u Prozoru postoji, no, mnogo toga zavisi od lokalnih vlasti, a u slučaju života bošnjačkih povratnika, nazire se potreba i za uključivanjem drugih institucija mimo Islamske zajednice, koja danas nosi i teret organizacije aktivnosti izvan svog primarnog domena djelovanja.

U džematu Prozor glavne se aktivnosti odvijaju oko džamije Nuhefendića (Čaršijska), a aktivna je i Hadži Nesuhova (Mahalska) džamija. Džemat broji oko 350 članova/ domaćinstava, odnosno oko hiljadu osoba.

^{Nuhefendića (Čaršijska) džamija}

^{Do Drugog svjetskog rata džemat Prozor je brojao četiri džamije. Osim dvije spomenute, postojale su i Zajmovića džamija te džamija u naselju Pograđe.}

Svjedočanstvo napretka

Angijan Islamović je u svom prvom mandatu na čelu džemata Prozor. Čast mu je, kako kaže, biti predsjednik, jer je to znak povjerenja i poštovanja koje džematlije imaju. I obaveza je i zahtijevno – dodaje on napominjući da se, ipak, sve premosti. Zadovoljan je komunikacijom u Džematskom odboru, a ističe i da je, uglavnom, riječ o članovima mlađim od njega. Međutim, ističe da mladi ljudi, uglavnom, bježe od te odgovornosti, mada je i sam takav bio, no, prihvatio je s ciljem unapređenja džemata.

Zadovoljan je i brojem ljudi koji dođu i na džematske namaze, s obzirom na poslovne obaveze i slično. S druge strane, svjestan je da je naroda sve manje, ali dodaje da se, naprimjer, mlađe džematlije odazovu na određene džematske akcije. I broj džematlija bi mogao biti veći, smatra on. Ljudi pomažu, posebno finansijski, a tako je i s dijasporom, kaže mutevelija Angijan.

„Ljudi se odazovu, zaista. A što mi je najdraže i što najviše cijenim kod ljudi iz dijaspore je to što ne govore o tome. Kažu: Dao sam, halalio i gotovo. Kod nas samih je, također, tako – što si dao, halalio si i završena priča. Ima ljudi koji stvarno daju puno, ja ih lično poznajem i znam da su dali, ali nikad neće reći ko je koliko dao“, ispričao nam je Angijan.

Inače, dijaspora Prozora je brojna širom svijeta. U većini slučajeva članovi su i u prozorskom džematu. Ipak, glavni imam Safet-ef. Pozder, koji svoju misiju u Prozoru obavlja već dvadeset i tri godine, izražava bojazan da li će se to nastaviti. „Ova prva generacija je, zaista, naš pokretač. Kada je bila obnova ranije i kad su realizovane brojne akcije, oni su to, uglavnom, iznijeli na svojim plećima bez ikakvih problema. I dan-danas, šta god realizujemo, oni su tu. Ali, ne znam dokle će biti tako“, kaže imam Pozder.

^{Glavni imam Pozder: „Više niko ne priča o povratku, već o odlasku, ali ako je nešto ohrabrujuće, onda je to činjenica da ti ljudi, kada odu preko granice, ipak znaju za svoj džemat.“}

Mehi Manovu je osamdeset i tri godine, a vidno je vitalan za svoje godine. Redovan je džematlija, a i član Izvršnog odbora Medžlisa. Dijete je čaršije, a po tome pamti i džemat. Iako, kako sam kaže, u mladosti i nije bio mnogo posvećen vjeri kao u zrelijim godinama, mada se u porodici o tome vodilo računa, pamti vrijeme kada je u Prozoru bilo veoma malo ljudi u džamiji. Danas je zahvalan Allahu i smatra da se stanje u džematu Prozor može pohvaliti. Pri tome posebno ističe kvalitetan rad imama, mladih, dinamičnih i punih ideja. U najkraćem, svjedoči napretku.

„Prozorski medžlis je odradio veliki posao, izgradio infrastrukturu, imamo podmladak, mekteb koji garantira da će nas u budućnosti imati ko naslijediti. Skoro svaka porodica svoju djecu šalje u mekteb. Tako da sam ja optimista“, kaže nam.

U vrijeme povratka Bošnjaka, Meho je radio u Općini Prozor, obavljao je dužnost rukovodioca Službe za obnovu i razvoj, odnosno obnovu porušenih kuća. I sam se vratio iz izbjeglištva u Bugojnu. Ljudi su se vraćali s nepovjerenjem, priča nam Meho. Povratak je bio težak, ali nije bilo incidentnih situacija. Iako je broj stanovnika umanjen, svjestan je da se mora živjeti i raditi. Stoga je, kako ističe, zadovoljan i trenutnim brojem povratnika. Smatra da više niko ne razmišlja o povratku i da je to vrijeme prošlo.

U nastavku je istakao da su ljudi u ovakvim sredinama svjesni značaja institucije Islamske zajednice te da je to često jedina adresa na koju se mogu obratiti.

Infrastruktura džemata je zaokružena, osim što je u planu uvođenje podnog grijanja na mahfile u Čaršijskoj džamiji te zamjena tepiha u obje džamije, kako nas je predsjednik Angijan upoznao. Jedan od zahtjevnijih izazova je uređenje mezarja kojih ima devet. Izazov je, kako samo košenje, tako i odvoz trave. Korisna stvar je, ipak, da mnogi urede oko mezarja svojih bližnjih.

Počelo se iz minusa

Mnoge generacije koje je imam Pozder poučavao po dolasku u Prozor danas su ostvareni ljudi. Već je bio u prilici da vjenča djecu nekadašnjih polaznika.

„To samo svjedoči kako vrijeme brzo prolazi i da vrlo često nismo svjesni te činjenice, nego tek na osnovu takvih trenutaka zastanemo i upitamo se: Pa zar je moguće da je toliko vremena prošlo? Ja sam razgovarao s imamima koji su neuporedivo kraće u Islamskoj zajednici, sa stažom od desetak godina, i onda se nađem u nebranom grožđu kad mi takav imam kaže: Pun mi je kofer svega, vjeruj, razmišljam da se okušam u nečem drugom. Onda sebe, s duplo dužim stažom, zapitam: Šta je s tobom? Nakon toga se u nekim prilikama sretnem sa starijim kolegama koji su preko 35 godina u ovom pozivu i, kad oni iznesu svoje neke opaske, onda se ušutim i shvatim da dođe do zasićenja. Međutim, čovjek pronađe satisfakciju u činjenici da po raznim osnovama – kroz mekteb, rad s omladinom, kroz školu ili kurseve, sufaru i učenje kur’anskog pisma za odrasle – vidi plodove svoga rada“, kaže glavni imam.

Naglašava da su Bošnjaci po povratku, nakon što su tokom agresije protjerani i nakon što im je sve spaljeno i srušeno, krenuli „ne od nule, već iz minusa“.

„Fascinantno je da su ljudi nerijetko, čak i prije obnove svoje vlastite, privatne infrastrukture, priskakali u pomoć i prvo obnavljali džamije. Možda se, nakon onog perioda koji smo živjeli prije agresije na našu zemlju, perioda komunizma, represija, brojnih pritisaka i svega onoga kroz šta su Bošnjaci prolazili, u nama javio revolt, bunt i inat. Koliki god da je bio teret, iznijeli bismo ga. Ljudi su euforično pristupali svakoj akciji, svakom pitanju; dakle, nije se postavljalo pitanje možemo li nešto, već hoćemo li nešto“, kazao nam je glavni imam Pozder.

Ilustracija te euforije je i obnove Mahalske džamije, kojoj su nakon Drugog svjetskog rata ostale samo zidine – obnovljena je i ona s ostalim objektima.

^{Džematlija Meho: „Prozorski medžlis je odradio veliki posao, izgradio infrastrukturu, imamo podmladak, mekteb koji garantira da će nas u budućnosti imati ko naslijediti.“}

Uslijedila je organizacija religijskog života i održavanje vakufske imovine. Potom je mnogo vidljiviji izazov postalo iseljavanje ljudi, što se itekako osjeti u školi, mektebu i džamiji.

„Više niko ne priča o povratku, već o odlasku. Ono što nam je najteže ili najporažavajuće jeste činjenica da mladi ljudi odlaze svakodnevno, pa za sobom povlače kompletne porodice. Vjerski život je sve teže organizirati, ali ako je nešto ohrabrujuće, onda je to činjenica da ti ljudi, kada odu preko granice, ipak znaju za svoj džemat i, danas-sutra, kada dođe vrijeme godišnjih odmora ili neke druge prilike, na njih se može računati“, riječi su glavnog imama.

Govoreći o faktorim odlaska nabraja ih nekoliko: od neizvjesnosti, prijetnji miru do orkestriranog stvaranja tmurne atmosfere pri čemu se govori da ovdje nema života i perspektive.

„Evo, i ovih dana ima primjera da mladi bračni parovi s malom djecom, perspektivnim učenicima koji su polaznici mekteba, muž i žena, oboje zaposleni u državnoj službi, pakuju kofere i odlaze. Dakle, niko me ne može ubijediti da je to više stanje potrebe“, priča nam glavni imam.

^{Efendija Ahmetović: „Vrlo često kažem da sam dio sebe, svoga zdravlja ali i znanja dao za svoj grad. Šta god pogledam, vidim sebe. E, to je upravo ta nada za koju živim.“}

Da nije Islamske zajednice...

Ljudi, ipak, prepoznaju instituciju imama i Zajednice, koja je nerijetko jedina adresa za njihove potrebe.

„Kad bih vam sad pričao s kakvim banalnim pitanjima, zahtjevima ili potrebama ljudi dolaze ovdje, u naš džemat, ne znam biste li mi vjerovali: od raznih molbi i zahtjeva, advokatskih usluga, do situacija kada im prijete isključenjem struje zbog neplaćenih računa koje oni nisu u mogućnosti platiti, pa sve do kupovine lijekova. Dakle, mnogo toga nije u vidokrugu djelovanja jednog imama, ali, jednostavno, imam sam, neko ko je tu s njima“, kazuje on.

S te strane, upravo je Medžlis taj na koga pada breme organizacije, naprimjer, obilježavanja i državnih praznika.

„Da mi to ne uradimo, ni politika ni neke druge instance se apsolutno ne bi sjetile“, kaže.

Pet je općinskih vijećnika iz probosanskih stranaka za koje ističe da su svjesni da ne mogu mnogo uraditi.

U Prozoru je, pored protjerivanja i rušenja, bilo mnogo žrtava. Još uvijek se govori o pedeset nestalih osoba, o kojima nema ni traga ni glasa, kako veli imam.

„Gotovo svaki džemat, svako naseljeno mjesto, svako selo ima svoj spomen, obilježavanje, neki datum kada se tradicionalno okupljaju, i sve to Islamska zajednica organizuje. Kada ne bi bilo Islamske zajednice ili da kažemo: Eto, ni mi više nećemo, onda doslovno nemaš ništa. Tako da je to, s jedne strane, privilegija – ljudi ti vjeruju i važno je da ti vjeruju – a s druge strane je i teret. Jer kad ti ljudi mnogo vjeruju ili kad ljudi vjeruju samo tebi kao instituciji, svaki tvoj kiks, makar i najmanji, gledaju kroz lupu. I onda, kad negdje kiksaš, kad negdje ljude razočaraš, taj kiks je odmah nemjerljiv“, napominje on te dodaje da bi voljeli da se uključe i druge institucije.

Kulturnog života, općenito, u Prozoru i nema, a kamoli među Bošnjacima. Razlog tome Pozder vidi i u lošijoj kulturnoj sceni u zemlji. I Radio Rama, na kojoj imaju emisiju, ima izazov u kreiranju sadržaja. A, gradska biblioteka, iako dobro opremljena, ne djeluje dovoljno kvalitetno.

„Ova opština je bogata; tu je akumulacija dva jezera – Jablaničko i Ramsko – zatim naknade od elektroprivreda, i onda ova opština na godišnjem nivou ima budžet od oko 30 miliona KM, koji je veći od budžeta Bugojna, pa čak i Gornjeg i Donjeg Vakufa zajedno“, istakao je.

I dijaspora je neiskorišten potencijal.

„Prijatelji s kojima intenzivno komuniciram i vezan sam za njih, otvoreno kažu: Nađite način da nam uzmete pare. Ja sam lično predlagao, i sad stojim pri tom prijedlogu, da bismo u ovakvim malim sredinama morali pristupiti na način da tokom ljetnog perioda, kada je više dijaspore, napravimo i ponudimo sadržaje koji će biti privlačni toj dijaspori i prema kojima će se oni ravnati i godišnje odmore planirati. Konkretno, predlagao sam političkim strukturama da organizujemo manifestaciju ili festival „Prozorsko ljeto“, koje bi trajalo mjesec dana, recimo od 1. jula do 1. augusta, kada su svi oni ovdje, i u sklopu kojeg bismo ponudili i sportske sadržaje, i kulturne sadržaje, i izložbe. To bi ljudima koji dolaze bio dodatni motiv da dođu, da dovedu svoju djecu, da ulože, potroše novac ovdje“, kaže dodavši da nije naišao na poseban odziv.

Nadasve ljubav

Mektepsku pouku vodi Nihad-ef. Ahmetović. Broj djece opada posljednjih godina, ali broj polaznika nedavno završene mektepske godine je bio 62 djece, podijeljene u pet grupa.

Za efendiju Ahmetovića rad u mektebu je nadasve ljubav.

„U mektebu najviše insistiram na tome da naša djeca zavole prije svega džamiju, a onda i sve drugo. Trudim se da svaki mektepski čas svojim polaznicima osiguram doručak, slatkiše, sokove. Svake godine 17. noć ramazana se u našem gradu obilježi kao “Noć mekteba”, kada onima koji su najuspješniji podjelimo i posebne nagrade. E, to se čeka cijelu godinu. Ništa ovo ne bi bilo moguće organizovati da nije mojih prijatelja koji, svako na svoj način, pomažu rad moga mekteba. Njima posebno zahvaljujem. I najveća zahvala je roditeljima koji su nam dali emanet da njihovu djecu učimo vrijednostima naše lijepe vjere“, kazao nam je Ahmetović.

Određene aktivnosti nastoje povremeno održavati, s ciljem da ljudima „ne dosade.“Nedavno su organizovali esksurziju u Krajinu, a već danima nakon toga, džematlije još uvijek pričaju o tome.

Džematlije su 10. i 11. maja 2025. godine, tokom dvodnevnog druženja, posjetile Jajce, Banja Luku, Kamičane, Kozarac, Bužim, Bosansku Otoku, Cazin, Veliku Kladušu, Ostrožac, Bihać i Bosanski Petrovac, obilazeći važne vjerske, historijske i kulturne znamenitosti. Na putu ih je predovdio efendija Ahmetović.

Aktivna je i Mreža mladih koju glavni imam smatra jednom od ljepših priča proteklih godina.

^{Džematlije u dvodnevnoj posjeti Krajini}

„Mreža mladih je, prije svega, izrasla na bazi temelja koje je dao mekteb, ostala je vjerna svom džematu“, ističe on. Među zapaženijim aktivnostima je podjela iftara koji se doniraju. Svaku večer bi mladi dijelili, ostajali na iftarima i razgovarali sa starijim ljudima, željnim druženja i razgovora, kako to ističe Pozder.

Ono po čemu je Prozor prepoznatljiv jeste i da svake godine po jedno ili dvoje polaznika mekteba upiše Karađoz-begovu medresu u Mostaru. Nekad je Prozor procentulano imao najviše polaznika medrese. Međutim, izazovnim ističe da niko od tih mladih momaka nema želju da predvodi namaze.

„Imam selo u kojem je deset momaka završilo medresu, ali kada treba klanjati bajram-namaz, neće niko, moram tražiti nekoga sa strane. To je taj trend. Šta bi mogao biti razlog? Vjerovatno to još nije atraktivno mladim ljudima. To je ozbiljan problem o kojem Zajednica treba institucionalno otvoriti analize i debate“, kaže on.

Pokušavaju dinamizirati i rad Odjela za brak i porodicu, ali nailaze na određene izazove.

„Imamo svoju koordinatoricu, međutim, rad sa ženama je veoma zahtjevan. Žene su u manjim sredinama po prirodi organizovane u manjim grupama, po tri-četiri žene, i vrlo je teško te grupice okupiti na jednom mjestu. Ali, trudimo se da bar tokom ramazana, kroz neka zajednička druženja i sijela, to uspijeva da funkcioniše, i djelimično uspijeva, ali nije ni izbliza onako kako bi moglo biti“, dodaje on.

S druge strane, postoji i problem kadra, jer je teško naći mladu, obrazovanu ženu spremnu da volonterski u tom segmentu doprinese Zajednici, a džemat nije u mogućnosti da to finansira.

I Nihad-efendija je već dvadeset i tri godine imam u Prozoru.

„Vrlo često kažem da sam dio sebe, svoga zdravlja ali i znanja dao za svoj grad. Šta god pogledam, vidim sebe. E, to je upravo ta nada za koju živim. Cijenim sve one koji su se vratili na svoj toprak ali, isto tako, raširenih ruku dočekujem sve one koji su s razlogom negdje drugo i na tom nekom drugom mjestu žive svoj život. I oni su nam itekako bitni. Imamski posao je misija – u pravom smislu te riječi. Ne postoji ništa na dunjaluku čime to možete platiti. Ja volim svoj Prozor i na svakom mjestu ističem važnost svog rodnog kraja. Kada sam u Mekki, među milionima ljudi, i kada se upoznajem, ja kažem da sam iz Prozora“, veli nam efednija Ahmetović s osmijehom.

Ovog imama prepoznaju kao vjernog zagovornika međureligijskog dijaloga. Stava je da je takav dijalog prijeko potreban, baš kao i multietnički.

„Obični čovjek živi svoj život, rješava svoje svakodnevne brige i probleme i korača naprijed. Mi živimo jedni s drugima, a ne jedni pored drugih. Trudim se da u svojoj sredini budem čovjek, da pomognem svima, da komšiji odem na sprovod, za Božić i Uskrs na kolač ali i kolegi svećeniku na mladu misu. Nadam se da sam u periodu iza sebe dokazao kako se živi. Neka svako svoju vjeru pokaže djelom, baš onako kako njegova vjera od njega traži i svima će biti lijepo!“, podsjeća.

Značajnim naglašava potrebu da Zajednica prepozna važnost ove i drugih manjih sredina.

„Treba ih pomoći. Nažalost, migracije su primjetne svugdje, pa i kod nas. Ostaju imami sa svojim džematlijama. Treba ulagati u običnog čovjeka, pokušati biti podrška mladim generacijama u njihovim nastojanjima da poprave stanje. Vjerujmo u njih i budimo im podrška. Kada su u pitanju vakufi, treba ih oživjeti, njive zasijati, a novi objekti koji se grade moraju imati svoj vakuf i samoodrživost. Sve drugo je pogrešno“, zaključio je efendija Ahmetović.

^{U blizini džamije nalazi se i čitaonica, pokrenuta s ciljem revitalizacije nekadašnje kiraethane i promocije kulture čitanja, a  opremljena je literaturom iz različitih oblasti}

U Prozoru je prošle godine zatvorena posljednja trafika, kaže nam glavni imam, tako da je Preporod ostao jedina novina koja redovno dolazi u ovu čaršiju.

„S jedne strane, to govori o stanju u ovoj sredini, a, s druge strane, opet govori o nama iz Islamske zajednice koji probijamo te barijere i nalazimo načina da se naše glasilo nađe i servira našim ljudima“, kazao nam je.

Kratka ilustracija o Preporodu u Prozoru, također, govori o kakvom bremenu Zajednice, džemata i imama je riječ. Možda upravo takvi ljudi, poput imama i džematlija Prozora, ponajbolje poznaju granice veselja, tuge, optimizma i nade ili na koji način raditi.

(IIN Preporod)