Između uvoza i očuvanja domaćeg: Prehrambena sigurnost i poljoprivreda Bosne i Hercegovine na raskršću

U vremenu kada sve češće čujemo kako nismo sigurni ni u ono što jedemo", pitanje prehrambene sigurnosti i porijekla namirnica koje svakodnevno konzumiramo postaje sve važnije, a u bosanskohercegovačkom kontekstu – i sve složenije, jer poljoprivreda je oblast na koju se sistematski ne obraća pažnja.

Tržnice i police supermarketa preplavljene su uvoznim proizvodima, ponekad sumnjive nutritivne vrijednosti i upitnog porijekla, dok domaći proizvođači, iako znanja i resursa ne nedostaje, nailaze na prepreke koje nadilaze samo agronomska pitanja.

Ovo je posebno važno u ovim proljetnim mjesecima, kada priroda zove na sjetvu, ali i na razmišljanje - šta to, zapravo, sijemo za budućnost? Ne samo na njivama nego i u društvenom, ekonomskom i zdravstvenom smislu.

Razgovarajući s profesorima Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, otvaramo temu koja se tiče svih nas: kako da sačuvamo i unaprijedimo ono što je naše, jer nije riječ samo o poljoprivredi. Riječ je o zdravlju, ekonomiji, identitetu, pa i opstanku.

Šta kupujemo i jedemo

Doc. dr. Merima Makaš, iz oblasti ekonomike poljoprivrede i prehrambene industrije, kazala nam je da odgovorne državne instance imaju svoju metodologiju provjere artikala koji dolaze na police naših trgovina.

– Budući da većinu prehrambenih proizvoda uvozimo iz zemalja Evropske unije, gdje je prehrambena industrija znatno razvijenija nego kod nas, možemo reći da u određenoj mjeri postoji sigurnost kada je riječ o kvaliteti i ispravnosti tih proizvoda – kazala je dr. Makaš.

Međutim, dodaje da ni evropsko porijeklo ne garantuje apsolutnu bezbjednost: "Zato je važno istaći ulogu Agencije za sigurnost hrane BiH, koja, preko sistema brzog uzbunjivanja, prati i obavještava javnost o potencijalno rizičnim proizvodima na tržištu."

Kada govorimo o primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji, stručnjaci ističu da Bosna i Hercegovina posjeduje izuzetne prirodne prednosti koje se, nažalost, često nedovoljno koriste.

– Imamo odlične predispozicije za proizvodnju zdravstveno ispravne i kvalitetne hrane. Naša tla su plodnija, a voda koju koristimo u poljoprivredi je često kvalitetnija u odnosu na onu kojom raspolažu mnoge zemlje Evropske unije. To su objektivne prednosti koje ne smijemo zanemariti – naglašava dr. Makaš.

Međutim, postavlja se pitanje koliko domaći proizvođači slijede standarde i preporuke struke. „Sve zavisi od toga koliko su naši proizvođači spremni da slušaju i prate upute stručnjaka, koliko poštuju zakonske propise i savjete iz oblasti agronomije. A, s druge strane, važno je zapitati se i koliko imamo aktivnih i dostupnih savjetodavaca na terenu, koji bi te preporuke prenijeli do proizvođača.“

Objasnila je kako se sprovodi provjera proizvođača, konkretno koliko pesticida se nalazi u proizvodima, ali je trenutno nemoguće imati uvid i kontrolu za sve proizvođače, naročito kada znamo da je u Bosni prisutna kupovina poljoprivrednih proizvoda od komšija, rođaka itd. bez uvida kako se tretirala određena kultura, odnosno vjeruje se "na riječ". No, i tu postoji pomjeranje granica. Naime, potrebno je promovirati proizvode sa specijalno priređenim oznakama koje govore o porijeklu proizvoda, te na taj način potvrđuju kvalitet, ali i tjeraju proizvođače da taj kvalitet zadrže. Pored toga, na taj način se pozicioniraju i domaći, autohtoni proizvodi koji mogu biti i kvalitetni i zanimljivi, ne samo domaćem tržištu već i šire. Nažalost, većina kupaca u BiH i ne zna za ove oznake. O čemu je riječ?

Oznake o kojima malo ili nimalo znamo

– Ono što nama nedostaje jeste potpuna sljedivost – princip od farme do stola, gdje bi svaki segment u lancu proizvodnje i distribucije bio jasno dokumentovan i potpisan od strane odgovorne osobe. Naši proizvođači često nisu spremni da se formalno obavežu i potpišu dokumentaciju koja bi to pratila. U praksi, to još nije zaživjelo – objašnjava dr. Makaš. Ipak, na planu zaštite autentičnih domaćih proizvoda zabilježeni su određeni pozitivni pomaci.
"Agencija za sigurnost hrane BiH već je registrovala dvadesetak prehrambenih proizvoda s oznakama geografskog porijekla. Ove oznake predstavljaju garanciju kvalitete, ali i važan alat za očuvanje tradicionalne proizvodnje i lokalnog identiteta.Postoje tri zvanične oznake kvaliteta: Zaštićena oznaka porijekla (ZOP) – najviši nivo zaštite, gdje i sirovina i proces proizvodnje moraju biti vezani isključivo za određenu regiju; Zaštićena oznaka geografskog porijekla (ZOGP) – gdje se barem jedna faza proizvodnje odvija na definisanom području, te oznaka Garantovano tradicionalni specijalitet (GTS) – odnosi se na proizvode izrađene po tradicionalnoj recepturi ili metodologiji."

– Primjeri zaštićenih proizvoda uključuju izvorni livanjski sir, koji nosi obje oznake – i porijekla i geografskog porijekla. Djevičansko maslinovo ulje iz Hercegovine je još jedan značajan primjer, a trenutno se radi na njegovoj registraciji i na evropskom nivou. Tu su i drugi proizvodi kao što su repovački sir – navodi sagovornica Preporoda.

Također, dr. Makaš je istakla i druge primjere iz BiH koji su se našli na listi tradicionalnih specijaliteta, poput sarajevskog ćevapa i krajiškog omača i krajiške trahane, poznatije kao tarhana.

Kakva je budućnost bez domaće poljoprivrede

Doc. dr. Makaš je ukazala na važnost prepoznavanja i vrednovanja domaće proizvodnje, ne samo kroz prizmu kvalitete već i kroz njen potencijal za jačanje lokalnih zajednica i promociju Bosne i Hercegovine na međunarodnom nivou.

– Ove oznake podrazumijevaju visok standard proizvodnje i obavezu proizvođača da održava kvalitet. Takvi proizvodi imaju veću tržišnu vrijednost, a kupcima daju sigurnost. I što je posebno važno – kroz te proizvode promovira se i samo geografsko područje iz kojeg dolaze, što direktno doprinosi održivom razvoju ruralnih sredina – kaže dr. Makaš. Dodaje da strani turisti, posebno oni veće kupovne moći i ljubitelji tradicije, traže upravo takve autentične proizvode.

Ističe i jedan problem nedovoljnog ulaganja u obrazovanje i širenje svijesti o domaćoj hrani.

– Povećanje podsticaja poljoprivrednicima nije dovoljno ako nemamo svijest o značaju poljoprivrede. To je temelj države. Možemo ulagati u poljoprivredu. Pogledajte da je podsticaj za poljoprivredu povećan 50%, ali je li time sve riješeno? Moramo ulagati u znanje, motivisati učenike u poljoprivrednim školama, birati profesore s entuzijazmom i stvarati osjećaj da je bavljenje zemljom – častan, odgovoran i strateški važan poziv – kazala je dr. Makaš i poručila: "Poljoprivreda neće nikoga brzo obogatiti, ali bez nje nema ni opstanka. Vrijeme je da to shvatimo svi – i da djelujemo."

Zaštita domaćeg sjemena

Koliko, zaista, štitimo domaće proizvode, počinje već od pitanja – štitimo li domaće sjeme? Dr. Almira Konjić, stručnjakinja u oblasti genetike i oplemenjivanja biljaka, podsjeća da su upravo autohtone sorte biljaka temelj domaće poljoprivrede – i našeg identiteta.

– Na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu Univerziteta u Sarajevu godinama radimo na očuvanju autohtonih biljnih vrsta. Kroz brojne terenske aktivnosti, često u udaljenim ruralnim područjima iz kojih ljudi sve više odlaze, uspjeli smo prikupiti i sačuvati vrijedne uzorke sjemena koje bi inače nestalo – kazala je asistent na Fakultetu dr. Konjić.

Prikupljeni uzorci pohranjeni su u Banci gena Fakulteta, koja je formalno uspostavljena 2009. godine. Trenutno Banka sadrži 521 primku sjemena – uključujući sorte žitarica, mahunarki, industrijskog i povrtnog bilja.

– Nažalost, ta banka nema sistemsko finansiranje – sve se održava zahvaljujući entuzijazmu uposlenika – upozorava dr. Konjić. Zahvaljujući podršci međunarodnog projekta BOLD, 2022. i 2023. godine izvršena je regeneracija značajnog dijela sjemena, jer, bez redovne obnove, sjeme gubi klijavost i nestaje. U sklopu tog projekta, dio kolekcije je poslan na čuvanje u poznatu Svjetsku banku gena u Svalbardu (Norveška), ali i u regionalnu Banku gena u Crnoj Gori, kako bi se osigurale rezervne kopije. „To znači da, čak i ako bismo izgubili našu kolekciju, moći ćemo je regenerirati. A ujedno ispunjavamo i obavezu solidarne razmjene s drugim bankama gena u regiji i svijetu“, kazala je dr. Konjić.

Tradiconalne sorte sadrže gene ključne za otpornost na bolesti

Kazala je kako je Banka gena Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu spremna podijeliti autohtono sjeme, ali domaći proizvođači vrlo rijetko to i zatraže.

– Prema mojim saznanjima, gotovo nam se niko nije javljao s ozbiljnim interesom za autohtono sjeme. Bilo je ponekih upita, poput jednog proizvođača graha koji je tražio enormne količine, što, naravno, nije moguće jer ni mi ne raspolažemo zalihama u kilogramima. Mi možemo proizvođačima dati manje količine sjemena, u zavisnosti od količine koju imamo na raspolaganju u aktivnoj kolekciji, uz poruku: "Uzgojite dalje, pa širite." – istakla je dr. Konjić.

Ističe da današnji proizvođači često biraju sorte koje daju najveći prinos – komercijalne hibride, razvijene da podnose pritisak tržišta i klimatskih promjena. Tradicionalne sorte, poznate na našem podneblju, variraju s prinosom, a to je tek nešto sto treba istražiti. Njihova prava vrijednost leži u tome što mogu biti jako koristan izvor gena prilikom oplemenjivanja biljaka, kreiranja novih sorti, naročito u našem podneblju.

– Tradicionalne sorte sjemena imaju visok potencijal za upotrebu u oplemenjivačkim programima. Naime, mogu sadržavati gene koji mogu doprinijeti otpornosti na neke bolesti ili neke ekološke faktore – kazala je dr. Konjić

Pozvala je sve zainteresirane proizvođače, entuzijaste i ljubitelje domaćeg sjemena da se slobodno jave fakultetu: „Spremni smo ustupiti autohtone vrste iz naše kolekcije. Na našoj web-stranici uskoro će biti objavljen i spisak dostupnih kultura – od tradicionalnog kukuruza osmaša, do starih sorti graha, povrća i žitarica. Samo je važno – da postoji volja.“

Klimatske promjene i problemi koji neće nestati

Profesor dr. Sabrija Čadro, stručnjak za melioraciju, upozorava da su klimatske promjene trenutno veliki izazov za poljoprivredu u Bosni i Hercegovini, ali i da su one samo jedan od slojeva krize koja pogađa naše tlo – doslovno i metaforički.

– Više ne možemo govoriti o "sušnim" ili "kišnim" godinama - danas u jednoj godini imamo i sušu i poplavu, i to više puta. Snijega je sve manje, a time nestaje i zaliha vode u zemljištu koje su nekada u proljeće pogurale ozime kulture. Danas imamo i fenomen zimske suše, što je novi izazov za naš agrarni kalendar – ističe Čadro.

Poseban naglasak stavlja na zapuštenost i degradaciju zemljišta, koje kod nas često ne prepoznajemo kao problem.

– Imamo zemljište koje se iscrpljuje zbog monokulturne proizvodnje - posebno kada se ista kultura, poput kukuruza, sije iz godine u godinu. Takva praksa dovodi do pojave umornog tla, osjetljivosti na bolesti i pada prinosa. A zašto kukuruz? Zato što zahtijeva malo rada – posijete i dođete da pokupite. I to je ogroman indikator nedostatka radne snage i organizacije – dodaje Čadro.

Dodaje i širu sliku problema: "Velik dio zemljišta je kategoriziran kao poljoprivredno, ali više liči na šumsko, jer godinama stoji neobrađeno i zarasta. S aspekta ekologije, šuma nije nazadak. Ali, ako to zemljište u sistemu vodi kao proizvodni resurs, a ne daje ništa – onda je to gubitak potencijala. Kao dodatni problem je nedostatak tržišta i odsustvo sistemske podrške. Ljudi odustaju od poljoprivrede. Jer je teška, jer je neizvjesna, jer je klimatski i tržišno izložena pritiscima. I na kraju – jer ne vide sigurnost da će od nje išta imati."

Zaključuje da upravljanje zemljištem mora postati strateško pitanje, ne samo agrarne politike već i ekonomske stabilnosti i opstanka ruralnih zajednica: „Naša zemlja ima vrijednost – ali je mi ne koristimo.“

Dr. Čadro se osvrnuo i na rastuću svijest građana o važnosti zdrave hrane i sigurnosti porijekla, što u posljednje vrijeme sve češće rezultira povratkom vrtlarstvu i vlastitoj, kućnoj poljoprivredi: „Ljudi sve više žele znati šta jedu – i šta daju svojoj djeci. Problem prisustva pesticida i mikroplastike u hrani postaje sve vidljiviji, iako još ne znamo sve dugoročne posljedice. Ali znamo da se te štetne materije nakupljaju u organizmu, znamo da ulaze u pluća, u krv, i to već sada ima posljedice. I zato mnogi počinju sami proizvoditi – iz potrebe za sigurnošću, da znaju šta daju svojoj djeci.“

U tom kontekstu, paradoksalno, zapuštenost našeg tla postaje potencijalna prednost. „Intenzivno korišteno zemljište gubi svoju vrijednost – istrošeno je, osiromašeno. S druge strane, naše male, zapuštene parcele, neprskane i netretirane, mogu biti odlična osnova za regenerativnu, ekološku ili čak organsku proizvodnju. Tlo nije samo prostor za sadnju. Tlo je filter vode, spremnik ugljika i osnova života. Ako ga zabetoniramo, izgubili smo ne samo zemlju, izgubili smo zdravu vodu, čist zrak i dugoročnu održivost“, pojasnio je dr. Čadro, naglasivši i važnost lokacije BiH: „Nalazimo se na pragu Evropske unije. Ako nemamo dovoljno domaće svijesti o zdravoj proizvodnji, tržište za to postoji preko granice. No, da bismo to iskoristili, potrebna je bolja organizacija, strateški pristupi i podrška države. Potrebni su sistemi koji prepoznaju vrijednost domaće proizvodnje – od sigurnosne do ekološke.“Upozorava da će klimatske ekstreme samo rasti: „Sve više mrazeva, ranijih pupanja, naglih vremenskih oscilacija – to je naša nova realnost. Potrebni su nam konkretni mehanizmi prilagodbe: protivgradna zaštita, inovativne metode uzgoja, kratki lanci snabdijevanja i jačanje lokalnih zajednica.“

Na kraju, pitali smo ga o upotrebi tehnologije u bh. poljoprivredi, koliko je danas ona napredovala i kakve su mogućnosti da je koriste domaći poljoprivrednici. Njegova poruka je jasna: bez moderne tehnologije, nema ozbiljne poljoprivredne proizvodnje.

– Danas više nije pitanje hoćeš li ili nećeš – ako želiš da opstaneš u poljoprivredi, moraš imati tehnološki minimum: protivgradnu zaštitu, mreže za zasjenjivanje, automatizirane sisteme za navodnjavanje i informacije o vremenskim ekstremima – kazao je dr. Čadro.

Upozorava da su ruralne sredine sve praznije, da radne snage gotovo i nema i da su klimatski rizici sve izraženiji: "Tehnologija može biti odgovor – autonomne košnice, pametni plastenici, sistemi za daljinsko navodnjavanje... Pritisneš dugme na telefonu i znaš da tvoj sistem radi. Dronovi već danas snimaju stanje parcela, prepoznaju biljne stresove i ciljano primjenjuju tretmane. Time se štedi gnojivo, smanjuje zagađenje i povećava efikasnost."

Međutim, priznaje i ograničenja, jer su naši proizvođači, uglavnom, mali, s usitnjenim parcelama: „Zakon o nasljeđivanju i tradicionalni običaji doveli su do apsurdnih situacija – parcele po 10 metara, međe koje su svetinja. Priče o zajedničkoj kupovini mašina i udruživanju, kod nas, nažalost, još su više utopija nego realnost.“

Ipak, ističe i alternativni put: visokovrijedna, specijalizirana i organska proizvodnja na malim površinama, povezana s agroturizmom, direktnom prodajom i izvozom ka tržištu EU: „Mi se ne možemo takmičiti s industrijskom poljoprivredom Srbije, Hrvatske ili Mađarske. Ali možemo ponuditi proizvode koji su ekološki čisti, autentični i iz blizine. Imamo prednosti – sada nam samo trebaju sistemska rješenja i politička volja da ih iskoristimo.“

Na kraju, možemo kazati da imamo autohtono sjeme, znanje stručnjaka, prirodne resurse, čak i tržište koje se sve više okreće zdravom i autentičnom. Ali, sve to stoji nedovoljno iskorišteno, zapušteno ili ignorisano.

Klimatske promjene više nisu prijetnja – one su naša stvarnost. Tlo se iscrpljuje, voda zagađuje, a sela prazne. Stručnjaci s kojima smo razgovarali jasno poručuju: rješenja postoje. Ona su u znanju, u tehnologiji, u povratku zdravim praksama, u udruživanju i u pametnom korištenju resursa koje još imamo. Ali, prije svega, trebamo razvijati svijest o važnosti poljoprivrede i važnosti obrazovnih ustanova koje se bave ovim temeljom jedne države.

(Elvedin Subašić/IIN Preporod)