Memišević: Svakodnevno svjedočimo islamofobičnom narativu u procesu poricanja i slavljenja genocida i drugih zločina

U razgovoru za IIN Preporod, vanredna profesorica na Pravnom fakultetu UNSA i stručnjakinja za pravnu historiju Ehlimana Memišević upozorava da poricanje genocida u Bosni i Hercegovini poprima nove, opasnije oblike – od relativizacije do otvorenog slavljenja počinjenih zločina.

Ukazuje da geopolitičke tenzije, poput ruske invazije na Ukrajinu, dodatno ohrabruju poricatelje i njihovu propagandu.

Memišević naglašava važnost institucionalnog djelovanja i obrazovanja u očuvanju kolektivne memorije, upozoravajući da pasivnost društva može dovesti do ponavljanja historijskih tragedija, a rast islamofobije opisuje kao ključni element pripreme genocida u prošlosti i prijetnju sadašnjosti

Razgovarao: Elvedin Subašić

Preporod: Kako gledate na trenutne oblike negiranja genocida u Bosni i Hercegovini, postoje li razlike u ovom proteklom periodu naspram sadašnjeg konteksta sve prisutnijih geopolitičkih tenzija i porasta desničarskih narativa u regionu?

Memišević: Poricanje genocida i drugih zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina u Bosni i Hercegovini počelo je istovremeno s činjenjem zločina i nastavilo se i razvijalo u naredne više od tri decenije. Koriste se svi mehanizmi poricanja identificirani u literaturi, kao što su poricanje znanja o genocidu, poricanje odgovornosti, poricanje postojanja žrtve, optuživanje žrtava, trivijaliziranje, relativiziranje (što Deborah Lipstadt naziva „nemoralnim poistovjećivanjem“– sve su strane činile zločine, jednako su odgovorne i ne postoji moralna distinkcija među počiniteljima) i dr.

Opasni trijumfalizam poricatelja genocida

U Bosni i Hercegovini, kao i u državama regiona koje su aktivno uključene u poricanje genocida i zločina u Bosni i Hercegovini, genocid i drugi zločini se, ne samo poriču već istovremeno i slave. To je australijsko-bosanski autor Hariz Halilović označio „trijumfalizmom“.

U fazi trijumfalizma, kako ističe Halilović, počinitelji, oni koji su im davali finansijsku podršku i politika koja stoji iza genocida, više ne negiraju ubijanje i zločine, već ih veličaju, slave njihove poduhvate, ponižavaju preživjele, grade spomenike počiniteljima na mjestu masakara i stvaraju kulturu trijumfalizma, što možemo vidjeti svakodnevno.

Globalni procesi i događaji ohrabruju poricatelje. To smo već ranije vidjeli nakon 11. septembra 2001. i američkog „rata protiv terora“, kada su poricatelji vidjeli priliku za opravdavanje genocida i zločina počinjenih nad Bošnjacima 1990-ih, predstavljajući ih “odbranom od terorizma”.

Nakon ruske invazije na Ukrajinu, poricanje genocida u Srebrenici intenziviralo se i u BiH i Srbiji, ali i u ruskim medijima. Izvještaj koji je objavio Memorijalni centar Srebrenica pokazuje kako su istaknuti ruski masovni mediji, kao i blogeri, komentatori, političari i javne ličnosti poricali historijske činjenice o genocidu u Srebrenici kako bi osnažili svoje narative o poricanju ruskih zločina.

Preporod: Nakon usvajanja Rezolucije Ujedinjenih nacija o Srebrenici, kakve konkretne korake očekujete od bosanskohercegovačkih institucija u pogledu institucionalizacije kulture sjećanja? Koje su prepreke, a koje prilike u tom procesu?

Memišević: Bosanskohercegovačko društvo, kao i institucije, trebalo bi da preuzmu aktivnu ulogu i da djeluju strateški. Stav da će se neko drugi pobrinuti za nas i da nam neko nešto duguje (prvenstveno međunarodna zajednica) potpuno je neutemeljen i destruktivan. To bi, možda, imalo smisla da živimo u svijetu kojim upravljaju moralni principi u međunarodnim i drugim odnosima. Usvajanjem Rezolucije Ujedinjenih nacija o Srebrenici otvoren je širok prostor za „kodifikaciju“istine o genocidu u Bosni i Hercegovini (kako je to rekao američki novinar Peter Maass) i njenom uključivanju u kolektivno sjećanje evropske historije. Ali, za to je potreban proaktivan angažman, kako institucija Bosne i Hercegovine tako i akademske zajednice, civilnog društva i dr.

Potrebno je uspostavljati, ostvarivati i održavati saradnju s obrazovnim, kulturno-historijskim i drugim institucijama te organizacijama civilnog društva u svijetu i raditi na zajedničkim aktivnostima obilježavanja 11. jula kao međunarodnog dana sjećanja i obilježavanja genocida počinjenog u Srebrenici 1995. Prepreke uvijek postoje, kao i načini.

Islamofobija u Bosni i Hercegovini – prešućena prijetnja

Preporod: Kako komentarišete činjenicu da se termin islamofobija rijetko koristi u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini, uključujući i Islamsku zajednicu i medije? Šta to govori o našem društvenom odnosu prema ovom obliku diskriminacije te kako razumijevati ovaj termin u kontekstu BiH i genocida koji je počinjen nad Bošnjacima?

Memišević: Termin islamofobija ne podrazumijeva samo „strah od islama“, kako bi zbir etimoloških komponenti riječi ukazivao, već i predrasude i diskriminacije muslimana. Počinje se upotrebljavati početkom 20. stoljeća da opiše predrasude prema muslimanima koje nastaju zapadnom kolonizacijom muslimanskih teritorija, a posebno muslimanskim otporom kolonizaciji, što je poslužilo da se „u umu zapadnjaka muslimani učvrste kao ‘neprijatelji’“.

Ali, do opće upotrebe u javnom diskursu došlo je tek nakon 1997. godine, kada je Komisija Runnymede Trusta, koju je imenovala britanska vlada da istraži probleme s kojima se muslimanske zajednice u Velikoj Britaniji suočavaju, objavila dokument „Islamofobija: izazov za sve nas“(Islamophobia: A Challenge For Us All).

Ovaj dokument „islamofobijom“je opisao sve uočljiviju društvenu realnost predrasuda i diskriminacije prema evropskim muslimanima. Od tada počinje njegova raširenija opća upotreba.

Riječ islamofobija prema nekim autorima i aktivistima nedovoljna je da opiše fenomen. Žučne rasprave između naučnika i aktivista usmjerene su na konotativna značenja termina i pitanja da li su izrazi i sintagme kao što su „antimuslimanske predrasude“, „antimuslimanski rasizam“ili „islamorasizam“, precizniji, praktičniji i djelotvorniji za označavanje straha, sumnjičenja i nasilja prema muslimanskim građanima.

Iskustva s drugim sličnim pojavama i njihovim označavanjem pokazuju da nije neophodno mijenjati već ustaljenu riječ zbog nedovoljnosti da u potpunosti opiše ono šta podrazumijeva. I riječi poput „antisemitizma“i „rasizma“poprimile su šire značenje od zbira njihovih etimoloških komponenti.

Stoga, ukoliko se želi djelovati na suzbijanju i ukidanju predrasuda prema muslimanima i diskriminacije, najznačajniji korak je baviti se suštinom, a ne formom, i koristiti postojeće mehanizme.

U Bosni i Hercegovini islamofobija ima još jedan značajan aspekt. Korištena je 1980-ih u svrhu pripremanja i opravdavanja budućeg genocida nad Bošnjacima. U srpskim intelektualnim krugovima islam je predstavljan kao totalitaran, suštinski nasilan i kulturološki stran evropskom tlu, muslimani u Bosni i Hercegovini su nazivani islamskim fundamentalistima, optuživani da žele da stvore islamsku državu, te su time „prijetnja Zapadu i zapadnoj civilizaciji“.

Genocid i zločini, tokom njihovog počinjenja, predstavljeni su „odbranom od infiltracije i zavjere fundamentalističkog islama“, a svakodnevno svjedočimo islamofobičnom narativu u procesu poricanja i slavljenja genocida i drugih zločina. Nedostatak adekvatne reakcije i suprotstavljanja islamofobičnom narativu ukazuje na potpuni nedostatak strategije u borbi za istinu, dostojanstvo i kolektivno pamćenje.

Borba za narativ prepuštena je u cijelosti nekolicini istraživača i aktivista, koji iz vlastitih ubjeđenja (i moralne odgovornosti), često i na osnovu vlastitih finansijskih sredstava, idu na konferencije o genocidu u svijetu, pišu akademske i druge društveno angažirane radove u međunarodnim medijima i časopisima i suprotstavljaju se često organiziranom napadu na narativ ili pretencioznom, kolonijalnom stavu da o nama moraju govoriti drugi (što implicira našu nesposobnost da govorimo o sebi i da razumijevamo i tumačimo vlastitu stvarnost).

Preporod: U kontekstu sve češćih islamofobičnih izjava političkih lidera, poput Milorada Dodika, kako ocjenjujete odgovor nevladinog sektora i institucija? Da li postoji adekvatan mehanizam za zaštitu prava muslimana u Bosni i Hercegovini?

Memišević: Posljednjih godina vidimo u potpunosti oživljavanje islamofobičnog narativa koji su koristili srpski i hrvatski nacionalistički krugovi 1980-ih i 1990-ih godina u svrhu opravdavanja budućeg genocida i zločina nad Bošnjacima. To ukazuje na destruktivnu moć poricanja, naročito ako mu se adekvatno ne suprotstavi.

Kako ističe Deborah Lipstadt, profesorica moderne jevrejske historije i studija Holokausta na Emory univerzitetu, poricatelji su svjesni značaja historije, zato i nastoje kontinuirano da intervenišu u prošlost. Njihovo djelovanje izuzetno je opasno za istinu i očuvanje sjećanja na žrtve, posebno u godinama kada više ne bude preživjelih ili očevidaca koji će svjedočiti istini.

Zbog toga je od neizmjernog značaja podučavanje o zločinima, načinima djelovanja poricatelja i razotkrivanje obmana i iskrivljavanja istine. Stoga je najznačajnija borba – odbrana istine – u rukama historičara, sociologa i drugih naučnih i obrazovnih radnika, koji moraju podučavati javnost o prijetnji poricanja i slavljenja genocida i njenim historijskim i ideološkim korijenima. Pri tome, ono što je izrazito značajno napomenuti je da nisu poricateljske tvrdnje ono što zahtijeva odgovor, već djelovanje poricatelja, na koje kontinuirano treba ukazivati.

Ako narod nad kojim je počinjen genocid nije svjestan značaja borbe za istinu i kolektivno pamćenje, onda je osuđen na ponavljanje historije (na šta i ukazuju autori koji se bave prevencijom genocida, naglašavajući da je poricanje genocida jedan od najsigurnijih pokazatelja da će se genocid ponoviti).

Preporod: Kao stručnjakinja za pravnu historiju i komparativno pravo, kako vidite ulogu pravnog sistema u zaštiti prava vjerskih zajednica, posebno u svjetlu porasta islamofobije i negiranja genocida?

Memišević: Kako sam ranije naglašavala, pravni mehanizmi za zaštitu postoje, ali potreban je proaktivan angažman i korištenje tih mehanizama. Pri tome je plansko djelovanje, organizacija i priprema u primjeni tih mehanizama izuzetno značajna. Ništa se ne podrazumijeva. Naročito u kontekstu sistemskog i kontinuiranog napada na istinu – borba za očuvanje istine i sjećanja je neophodna i neizbježna.

Činjenica da oni koji poriču genocid u Bosni i Hercegovini koriste strategije svojih prethodnika ukazuje na dalekosežnost moći napada na istinu. Također, ukazuju i na to da, ako mi propuštamo da učimo iz prošlosti, vlastitog i tuđeg iskustva, to neće spriječiti one koji vrše napad na istinu i negiraju naše iskustvo da uče od svojih prethodnika.

(IIN Preporod)