Drama ispod Latinske ćuprije
Piše: Muhamed Velić
Jučer ujutro, nekad oko sedam sati, čekao sam nešto pored Latinske ćuprije i gledao u neobično čistu Miljacku. Naravno, zna ona biti i magično čista i lijepa, posebno je takva za vrijeme proljetnih dana. Ljudi su, kao po ustaljenim maršrutama, žurili na posao, spuštenih glava, a poneki su u rijeku bacali mrvice kifli i somuna koje su kupili u obližnjoj pekari.
Zapravo, bili su to ostaci od onoga što su pojeli. Ima i ljudi koji hrane ribe. Interesantno. I rade to redovno. Kao neki ritual. Svako drugo jutro, na istome mjestu, u rijeku istresu stari i tvrdi hljeb, koji su skupljali prethodnih dana. Pa ga rasporede i čuvaju za ribe. Nek’ ribe pojedu. I kad to urade, ne okreću se više za tim. K’o biva, kad uradiš dobro djelo, ne gledaj više za njim i ne traži više ništa za sebe od tog dobrog djela. Već gledaj u Boga, On će ti opet dati. I više.
A pod mostom, ispod ljudskih koraka i iza njihove žurbe, opet, odvija se jedna druga drama i života igrokaz. Ptice se bore za te mrvice i korice hrane koje ljudi bacaju. To je divergentno jato, a uglavnom su golubovi, vrane, svrake i, ne baš toliko neuobičajeno, bude poneki galeb, kao što je jučer ujutro bio jedan. Bijeli galeb. Izrazito lijep grabežljivac. Kakav prirodni oksimoron u toj lijepoj ptici. Sve su ptice letjele iznad vode i hvatale mrvice i korice, s površine, prije nego ih valovi odnesu dalje ili ih ribe ugrabe i pojedu, a letio je i on s njima – bijeli galeb iznad same vode i malog vira ispod mosta.
I u jednom trenutku, dok golubovi i druge ptice iz vode vade hljeb, galeb je izvadio ribu. Tj. ulovio je ribu. Zatim ju je odnio na obalu i tu počeo da je dere i jede. Golubovi, kao da nisu mogli vjerovati šta se dogodilo, gledali su u galeba i skakutali oko njega, koji se nije obazirao na njih, već je svoj plijen derao i jeo.
Šok i nevjerica!
Pa ni pametne vrane – kao da nisu mogle doći sebi. Došao je galeb, skroz druga ptica, iz drugih krajeva, stranac, dovoljno hrabar i pametan, sposoban lovac, i uzeo im ribu. Ispred njihovog nosa i očiju. Njihovu ribu. Kako je to moguće?! Pitale su se.
A onda su shvatile: ako si sposoban lovac i hrabar, bez obzira gdje dođeš, ulovit ćeš plijen. A ako si plašljivi golub, onda ćeš i u svojoj avliji jesti mrvice i korice koje ti neko drugi baci.
Otišao sam za svojim poslom, nakon pregledane pra-predstave, a vjerujem da se ni hrabri i sposobni galeb nije dugo tu zadržao. Isto tako, vjerujem da su hrabrog galeba ovdašnji golubovi, u nevjerici, ispratili s Oliverovom pjesmom "Moj galebe" ili njenom bosanskom inačicom - "Moj galibe"!
Haj' mu ga znaj!
(Preporod.info)
