O romanu Ivane Šojat – “Ezan”

Piše: Fuad Đidić

Ezan je mnogo više od poziva na molitvu. Ivana Šojat govori drugačijim iskustvom. Otkriva zaboravljeno i potisnuto. S “Ezanom” izgrađuje novi odnos prema prošlosti svoje zemlje, ali i Evrope. Potvrđuje kako je islamska kultura, uz judeo-kršćansko naslijeđe, treći i ravnopravan dio evropske tradicije.

Šojatova je dio nove generacije autora, poput Lane Bastašić, Saše Ilića ili Daše Drndić, koji u “utemeljiteljskim pripovijestima” Hrvatske ili Srbije raskrivaju tabue, stereotipe i agense stradanja Bosne.

U ovoj literaturi dominira individualno “sjećanje” koje ne pripada vladajućoj politici ili sistemu.

Spomenuti, novi talas književnosti, kako kod nas tako i u Evropi, nastao poslije nečuvenog rata protiv Bosne i Bošnjaka, odbija reproducirati službenu naraciju vlasti, tako što je prikazuje u jednoj novoj dijalektici između “sjećanja” i “pamćenja” koje nosi jedan posve neobičan i nesvakidašnji svjedok.

Gašenje ezana

Vrijeme ponovnog izgnanstva ezana, njegova utišavanja ili gašenja, samo je najava za novo i konačno protjerivanje muslimana Bosne. Protagonisti zla koji govore “sve ih treba raseliti…” nameću nam, u duhu hitnosti, da ponovo čitamo djelo Ivane Šojat – “Ezan”, objavljeno 2018. godine, koje je prije nekoliko godina doživjelo puni uspjeh prevodom na turski jezik (2022).

Ivana Šojat je, prema vlastitom priznanju, tri godine intenzivno studirala islam i njegovu kulturu s namjerom da na potpuno drugačiji i radikalno novi način prezentira historiju, kako Hrvatske, tj. rodne Slavonije, tako i Bosne, kao i cijelog balkanskog regiona. Šta je, onda, u tome na nju ostavilo najdublji utisak? Šta je na najbolji način moglo izraziti njenu viziju svijeta?

To je bio ezan.

Taj zvuk autoricu nije samo podsjetio na poziv, već i na ono drugačije, na novu sliku vremena; vratio je u treću, duhovnu dimenziju svakodnevnice; podsjetio na zaboravljeno ili potisnuto.

Dok čitate ovo djelo, shvatate kako ezan, snagom svoje melodije, pomaže da statični prostor doživimo kao pokret, kao dinamiku, kao vječni ritam vremena, kao snagu života koji samo prividno miruje i stoji.

Tako izvanredan, naslov djela Ivane Šojat, “Ezan”, imao je zadaću da nas podsjeti na ono potisnuto, izgubljeno, iskrivljeno – kako bi nam predstavio i otkrio stvari na jedan potpuno drugačiji, rekao bih, poetski način.

– Mujezin je glasom čipkastim poput arabeske zazvao: ‘Allah je najveći’. I, sav zrak oko nas zaplesao kao da džinima od stakla klecaju koljena, pa se spuštaju u naklon, otpuštaju oružja… (2018: 214).

Svako pisanje počinje nekim čudom. Nekim duhovnim preobraćenjem.

Tako se desilo i s Ivanom Šojat.

Kao 21-godišnji pripadnik HOS-a, na linijama negdje između Aljmaša i Erduta, na poljani davnog turskog groblja Ivana otkopava kost potkoljenice. To je bio taj trenutak preokreta. Suočavanje s kosti… Kasnijim istraživanjima Šojatova dolazi do dokaza kako je ova kost stara najmanje 300 godina. U traganju: kome, zapravo, pripada ova kost, započinje njeno čuđenje, ushićenje i otvaranje davno zaključanih vrata. To bi mogla biti kost nekog osmanskog ratnika.

Od ove tačke započinje proces „redefinisanja“ prošlosti, pitanja nad zaboravljenim i potisnutim. Dolazak do novih, historijskih činjenica vodi je ka otrežnjavanju ali i ka usvajanju novog filozofskog narativa, inspirisanog islamskom duhovnosti i kulturom.

Svoj filozofski diskurs Šojatova razlaže kroz ispovijest glavnog junaka Ibrahima, osmanskog ratnika, koji u posljednjim danima života reinterpretira prošlost kroz sjećanje bitno drugačije od onoga službenog i cenzurisanog.

Ulaz u ovu reinterpretaciju, u ovaj posao oponiranja, bio je zaista rizičan poduhvat. Taj posao je zahtijevao veoma mnogo informacija, studija i novih znanja, kako autor ne bi zalutao i upropastio kredibilnost historijskih činjenica do kojih je ranije došao. Ali, ponad svega, ovaj literarni poduhvat tražio je odvažnost u izricanju i pravu intelektualnu drskost.

Zamislite samo kakva je hrabrost trebala Ivani da se, kao kandidat HDZ-a na izborima 2017. godine za gradonačelnika rodnog Osijeka, upusti u borbu za drugačiju historiju. Kakva je odvažnost trebala da bi raskrila tabue koje je stvorila službena politika tog vremena, kakav je rizik bio prihvatiti se redefinisanja jedne politike kreirane u svrhu kolonizacije susjedne zemlje Bosne.

– Jer, lako je klati kad si jak ali, teško je obuzdati se, zaustaviti se kada si u zamahu, pa možeš posjeći i krive i prave… (2018: 34).

Ovim divnim rukopisom, punim Selimovićeve refleksivnosti ili Prustovog “traganja za izgubljenim vremenom”, obogaćenim mnoštvom riječi iz turskog ili islamskog vokabulara, ustima ratnika Ibrahima, ona će nam kazati jednu dugu i uzbudljivu priču s pečatom Orijenta i njegove iskonske mudrosti.

Ibrahim je nekadašnji dječak Luka, odvojen od roditelja u “devširmi”, iz mjesta Ostrožac u “Jablaničkom kadiluku”. Ovaj desetogodišnji dječak, koji pamti samo posljednje riječi majke: “Čuvaj glavu na ramenu”, završava u dalekoj Manisi u kući “časne Hatidže”, udovice trgovca uljima i tkaninama, gdje ga “sunete” i uče islamskoj vjeri. U godinama stasanja Luka dobiva ime Ibrahim, okružen je emocijama i pažnjom dvije plemenite i obrazovane žene, Hatidžom i njenom pomoćnicom Safijom. U Manisi uči zanat kovača i nedugo zatim odlazi u Edirne gdje stječe vještine ratnika. Ibrahim je potom postao pripadnik najelitnijih jedinica vojske Sulejmana Veličanstvenog. Poštovan i blizak samom sultanu.

Ibrahimov glas i njegova sudbina pretaču se u kolektivno. On se uspinje visoko, on postaje drugačiji čovjek i u njegovoj sudbini Ivana Šojat podsjeća kako je u “Europi toga doba uspon bio predviđen samo za pripadnike visoke klase. Što je više vremena protjecalo, to je ‘devširma’ bila veći izlaz jer su djeca rođena u feudalizmu, na kršćanskoj strani, bila kmetovi iz kmetovskih obitelji, osuđena da tu i ostanu.”

Zahvatajući historiji u njenoj cjelini, Ivana Šojat ne razgrađuje samo zablude o “danku u krvi” ili nabijanju ljudi na kolac, ona nam također šalje dublje i filozofičnije poruke.

Kroz tekst se protežu pitanja modernog čovjeka: zašto vjera gubi smisao, što je danas univerzalna ideja čovjeka. Šojatova je ovdje potpuno na tragu duha Orijenta, recimo, na tragu riječi časne Hatidže koja na rastanku Ibrahimu poručuje:

– Neka ti je vazda mir u srcu… srce i zagrljaj čuvaj samo za probrane (2018: 201).

Njen izbor imena za svog junaka – Ibrahim – živo je podsjećanje na poslanika Ibrahima, a. s., na oca monoteističkih religija, na nekoga ko je simbol zajedničkog korijena i susreta, a ne sukoba religija.

Šojatova ističe:

– Povijesni udžbenici prečesto pogrešno prikazuju te susrete civilizacija kao sudare u krvi, a zapravo je riječ o pretakanju, međuodnosu. Orijent je na Zapad utjecao koliko i Zapad na Orijent. Dok bi jedan opadao, drugi bi se uspinjao… Mi volimo reći da smo bili predziđe kršćanstva, a zapravo su islam i kršćanstvo neprestano komunicirali, što svjesno, što nesvjesno, kroz prožimanje kultura.

Graditi u duhu, ne u zlatu

Na ovom mjestu Šojatova šalje možda najjaču poruku “Ezana” koji doživljava kao “zajedničku molitvu čovječanstva”. Ona će potpuno u duhu Ibrahima, a. s., napisati:

– Bog što ga nosimo u duši je neuništiv, dok onaj načinjen od kamena ili drveta može u ništavilo pretvoriti svatko tko nas mrzi i želi nam zlo. To je temeljna poruka. Graditi u duhu, ne u zlatu (2018: 301).

“Ezan” nas vodi iz svijeta naše bliske prošlosti, svijeta logora, svijeta bez budućnosti, kako bismo došli u neki bolji i pravedniji svijet. Podsjećanje na “Boga kojeg nosimo u duši”, koji je svima zajednički, iskreni je pokušaj Ivane Šojat da ponovno dostignemo dignitet ljudskog bića, da se vratimo svom iskonu.

Važno je sada reći kako je cijeli “Ezan” iznošenje sjećanja nekadašnjeg ratnika, koje on dijeli sa sinom, jedincem Denizom, u posljednjim danima svoga života.

Dramaturgija romana iscrpljuje se u ovoj tihoj, bogatoj, moćnoj priči tanane mudrosti nekadašnjeg pripadnika najslavnije vojske Sulejmana Veličanstvenog, u kojoj se osvrće na velike, prohujale ljubavi, bezbrojne bitke, duboka ratna prijateljstva, uspomene “opasnije od sjećanja”. Ibrahim odbija sve blagodati i privilegije koje dolaze s osmanskim dvorom, jer njegova vjera u smisao historije kao pravde, kao i blizina smrti, ostavljaju plameni pečat duboko ispod njegove kože.

Smiraj u zovu ezana

U “Ezanu” se isprepliću dvije dimenzije: sjećanje – koje slobodno oblikuje tok događaja, unosi miris i emociju u vrijeme, oponira kanonu i mitu; i pamćenje – koje pripada traženju identiteta ljudi, naroda ili civilizacija.

Osmanski ratnik Ibrahim, koji umire od uboda malaričnog komarca, nije pobunjenik kao Selimovićev šejh Ahmed Nurudin. Naprotiv.

Ibrahim je u sebi pomiren, oslobođen u iskonu vjere. On je našao smiraj u zovu ezana i u posljednjim danima života, s punim zrenjem uma, sagledava relativnost i ništavnost ljudskog života. Mirno gleda očima u smrt, u nestanak s ovog svijeta.

– Trebalo mi je vremena da spoznam kako nisu snovi ti koji pokreću ljude, nego imetak. Malo ih je koji čuju brujanje zemlje, malo ih koji su svjesni kako kratko trajemo, pa nije važno koliko smo stekli, nego koliko smo porasli u sebi (2018: 192).

Zbog toga Ibrahim u “Ezanu”, za razliku od šejha Nurudina u “Dervišu i smrti”, ne optužuje, nego svjedoči, objedinjuje. Nikada ne govori prijekornim glasom, već samo opominje, iako ne zna čiji je, kome pripada:

– Jesam li od onih koji su me rodili ili od onih koji su me u čovjeka podigli… (2018: 259).

“Ezan” je razdijelio dva (historijska) vremena, postavio razdjelnicu između dvije epohe, doveo ih jednu naspram druge. Ove dvije epohe, u najopštijem smislu riječi, dijametralno se razlikuju po svojoj snošljivosti, a Ivana Šojat će reći kako je htjela kroz sudbinu dječaka Luke naglasiti snošljivost Osmanskog Carstva prema drugim narodima Knjige i sagledati islam na drugi, humaniji način, iz novog ugla i oslobođenog vremena.

Pravdanje zločina protiv Bosne

Šta nam na kraju poručuje Ivana Šojat kada se upušta u reviziju iskrivljene slike islama u Evropi i stereotipa o osmanskoj civilizaciji?

Ona svojim djelom “Ezan” želi reći kako se okrutno promijenila moderna historija i kako se srozalo njeno razumijevanje. Autorica, zapravo, govori, temeljem historijske potke romana, kako je današnje upravljanje prošlošću loše, zlonamjerno i opasno.

Islamska civilizacija je sastavni, a ne neki naknadni, pridodati dio evropske civilizacije. Muslimani Evrope nisu “drugi”, već poput bosanskih muslimana autentični stanovnici Evrope.

Zbog plitkog, stereotipnog i iskrivljenog poimanja osmanske civilizacije, objašnjava se i brani zločin protiv Bosne i Bošnjaka.

Zločin protiv Bosne pravda se lažima o “danku u krvi”, lažima o “nabijanju na kolac”, “barbarizmom Turaka”, kao i mnogim drugim mitovima koje Šojatova hrabro razgrađuje, a pod čijim okriljem se stoljećima ubija i protjeruje muslimanski narod Bosne.

“Ezan” je roman koji raskriva ove mitove i obesnažuje ideologije uništenja “drugih”. Ovim se romanom Ivana Šojat suprotstavila tom opakom vremenu.

“Ezan”, kao poziv, kod nje je prerastao u simbol univerzalnog, utemeljujućeg identiteta jedne civilizacije, u simbol vjere u Jednog Boga koja povezuje, a ne razdvaja ljude.

(IIN Preporod)