Odvojeni svjetovi

Piše: Hikmet Karčić

U bosanskohercegovačkom društvu kruži jedna uporna priča - priča o intelektualcima koji se žale kako ih narod ne sluša. No, rijetko se postavlja ključno pitanje: da li su intelektualci zaista sposobni čuti puls naroda čiju sudbinu žele oblikovati? Čini se da je nastao duboki raskol između takozvane obrazovane elite i običnih građana, posebno u bošnjačkom društvenom kontekstu.

Američki ekonomista Thomas Sowell, u svom djelu Intellectuals and Society iz 2010. godine, pronicljivo uočava veoma interesantnu stvar. Sowell navodi da intelektualci ne samo što smatraju da posjeduju intelektualnu nadmoć nad običnim ljudima, već vjeruju i u moralnu superiornost svojih ideja. Oni, prema njegovim riječima, često odbacuju praktična rješenja koja proizlaze iz životnog iskustva širih slojeva društva, ne shvaćajući da stvarnost uvijek pokazuje veću složenost od njihovih teoretskih konstrukcija.

Ova Sowellova opaska nevjerojatno dobro odjekuje u bosanskohercegovačkom stanju. Naši intelektualci često funkcioniraju u zatvorenim krugovima, pišući jedni za druge, držeći predavanja na elitnim forumima, ali rijetko silazeći u svakodnevne živote običnih ljudi. I onda se žale kako je mali broj ljudi došao na dženazu nekom intelektualcu.

Međutim, ovo ne važi samo za naš narod. Kao što Zeina G. Halabi primjećuje u The Unmaking of the Arab Intellectual iz 2018. godine, egzil intelektualaca ne predstavlja isključivo fizičku odvojenost, već, prije svega, mentalno udaljavanje. Brojni intelektualci, kako tvrdi, ostaju zarobljeni u prošlosti ili izmišljenim zajednicama, dok se obični ljudi suočavaju s praktičnim izazovima svakodnevice.

Ovaj mentalni egzil posebno je izražen u bosanskohercegovačkom kontekstu. Intelektualna elita često pokazuje izrazitu sklonost ka samoreferencijalnosti, stvarajući vlastiti eho-prostor u kojem se njihove ideje samo ponavljaju, bez ikakve provjere u stvarnom svijetu. Intelektualci često zaboravljaju da njihove ideje imaju stvarne posljedice po stvarne ljude. I jasno je: ovo nije novina – ovo traje još iz prijeratnog perioda.

Kod nas se uočava zanimljiva pojava da mnogi intelektualci vjeruju kako njihova djela i ideje nadilaze njihovu ličnost, smatrajući se pokretačima revolucionarnih promjena. Ta uvjerenost često ih navodi na radikalne poteze – poput promovisanja novih etničkih identiteta ili mijenjanja naziva institucija. Paradoksalno, primjećuje se kako pojedinci koji su se nekada predstavljali kao Bošnjaci, nakon prestanka službenih dužnosti, prelaze na neutralniji termin "Bosanci", što otkriva određenu prilagodljivost u odnosu na prethodno zastupane stavove.

Poseban problem predstavlja politička ovisnost mnogih intelektualaca. Bošnjački intelektualci, u jeku najveće krize u postratnom periodu, ponašaju se kao strani posmatrači, koji ili romantiziraju prošlost ili bespomoćno posmatraju sadašnjost. Došlo je do gubitka bilo kakve stvarne veze s narodom kojeg, navodno, predstavlja.

Dakle, problem "odvojenih svjetova" u bosanskohercegovačkom društvu nije samo pitanje toga što narod ne sluša intelektualce, već i to što intelektualci prestaju razumjeti narod. Dok Sowell i Halabi ukazuju na univerzalnu opasnost odvojenosti elite od stvarnih životnih iskusa, u našoj državi ta distanca poprima posebno dramatične oblike – od teorija bez dodira s realnošću do iznenadnih promjena identiteta i pasivnosti u ključnim trenucima.

Ako bosanskohercegovački intelektualci žele zaista biti glas naroda, moraju napustiti svoj mentalni egzil, jer samo tako njihove riječi mogu postati više od praznih fraza u već prepunom moru neostvarenih ideja.

(Preporod.info)