Otimanje i preoravanje mostarskih harema: Od biskupa Buconjića i Malog harema na Balinovcu do HNK-a i gradnje na kostima Bošnjaka u centru Mostara

Piše: Hasan Eminović

Salve retoričkih osuda pravne argumentacije u vezi sa slučajem lokaliteta Lakišića harema, odnosno, bespravne gradnje u Centralnoj zoni Grada Mostara, a koje je pred bosanskohercegovačkom javnosti elaborirao bivši gradonačelnik Mostara Safet Oručević, u čijem je središtu zgrada Hrvatskog narodnog kazališta, iznova su otvorile davno sklopljene i nikad do kraja na valjan način pročitane stranice historije pravnog nasilja minulih režima nad vakufskom imovinom u ovom gradu, posebno nad haremima.

U tom smislu, protestno pismo Husage Ćišića, po kojem se u Mostaru ne zove ništa, po kojem se u Bosni i Hercegovini ne zove ništa, upućeno 1952. godine predsjedniku BiH Đuri Pucaru Starom, i zvuči kao predskazanje iskušenja kroz koja prolaze Bošnjaci u ovome gradu.

Zašto haremi?

Zbog činjenice da su groblja i haremi najmjerodavniji statistički pokazatelji historije bilo kojeg naselja. Oni nepogrešivo govore ko je i kada nastanjivao i koliko boravio na tom mjestu.

Historijat Lakišića harema na ilustrativan način donosi očit pregled projekcija svih minulih režima po pitanju toga kako Mostaru, otvorenom gradu koji je nastao i razvijao se u kontekstu bošnjačko-muslimanskog civilizacijskog toka, represijama, kompromisima, propagandnim izlikama promijeniti vizuelni identitet, a posljedično tome, i njegovu suštinsku društvenu određenost, učiniti ga nečim što on nikada nije bio, odnosno, učiniti ga negacijom samoga sebe.

Opskurne osude argumenta koje je iznio Safet Oručević, odnosno stavova Islamske zajednice u vezi s tim lokalitetom, najčešće su u domenu nedoraslog i primitivnog nadmudrivanja.

Umjesto da, kako to tvrde, pokažu relevantne dokumente, da omoguće uvid stručnoj, a potom i široj javnosti i validnost rješenja u vezi sa zgradom HNK-a, gradonačelnik Mostara Mario Kordić i politika okupljena oko HDZ-a tvrde da zgrada HNK-a ima dozvolu.

I treba im vjerovati na riječ?!

Slična se javna polemika u Mostaru desila i krajem prošlog stoljeća u vezi s "Malim haremom" Baba Beširova vakufa, koji je u privatne svrhe bio uzurpirao biskup Buconjić.

U izvanrednom naučno-istraživačkom radu Mehmeda Hodžića, objavljenom u posljednjem broju "Hercegovine", nije teško prepoznati skoro identične metode koje danas koriste hrvatske političke stranke. 

Naime, u Memorandumu bosanskohercegovačkih muslimana, koji su 1900. uputili austrougarskom caru Franji Josipu i ministru finansija Benjaminu Kalaju, posebno je isticano kako je "rimokatolički biskup Buconjić u Mostaru, u Zahumu mahali kod Lolića vira, na islamskom groblju načinio sopstvenu bašču".

Radilo se o lokalitetu "Mali harem" ili "Harem u strani", koji je bio vakuf Baba Beširove džamije. 

Hodžić je u istraživanjima pronašao arhivske dokumente koji govore o nizu sličnih slučajeva uzurpacije manjih ili većih površina vakufske imovine. Većina te građe odnosi se na procese sravnavanja imovinskog stanja muslimanskih predstavnika sa Zemaljskom vladom u vezi s dobijanjem vjerske i vakufsko-mearifske autonomije 1908. godine.

Na jednoj od pregovaračkih sjednica istaknuto je kako je mostarski biskup neovlašteno u svome posjedu držao vakufsku parcelu. Predstavnici Zemaljske vlade su nakon izvjesnog vremena saopštili kako na njihov zahtjev za provjerom ovih navoda okružnim vlastima u Mostaru, "usprkos raspitivanju i ispitivanju", o tome nije bilo "ništa poznato".

To je izazvalo reakciju Šerif-ef. Arnautovića, istaknutog predstavnika autonomnog pokreta i kasnijeg vakufsko-mearifskog direktora, koji je inače bio Mostarac.

U izlaganju, kako piše Hodžić, i Arnautović je istakao: "Još žalosnija je činjenica da okružna oblast, okružni predstojnik, niti ne zna da je u Mostaru biskup Buconjić prisvojio jedno malo muslimansko groblje. Taj fakt smo iznijeli prije 7-8 godina u Memorandumu i zemaljska vlada nije tome poklonila niti toliko pažnje, da bar za taj mali komadić groblja raspita. Građanstvo i ja tvrdimo da je ovaj kompleks kod Šelegetove kuće, na Lolića viru, biskup Buconjić sebi prisvojio i to ću s hiljadu potpisa dokazati".

On je kritikovao i rad vakufske uprave u Mostaru. Predstavnici Zemaljske vlade u pregovorima su pak navodili "argumente" kako je mezarje vjerovatno "zapušteno", pa mu se "karakter groblja i ne poznaje", da vakuf od njega "nema fajde", pa je i vakufska uprava, koju su činili "svjestni i pametni ljudi", odustala od bilo kakvog interesa prema njemu itd...

Iz ovih citata Hodžić izvodi zaključak: okupaciona vlast je u potpunosti zanemarivala pravo neotuđivosti vakufske imovine, ali, ujedno, i legalizirala uzurpaciju harema od strane biskupa Buconjića. Na uporna insistiranja Šerifa Arnautovića, Zemaljska vlada se potrudila da sazna određene informacije o "Malom haremu".

Prema njima, biskup Buconjić je zemljište uz harem kupio 1878. godine. Tvrdio je kako je tada kupio i vakufsku parcelu, ali se nije mogao sjetiti od koga, osobito jer je njegove imovinske poslove tada obavljao Šimun Miličević, koji je u međuvremenu umro.

Kada se uspostavila gruntovnica, zemljište je u cijelosti upisano na biskupa. Arnautović se nije pokolebao takvim obrazloženjima, jer je u njima prešućeno da je  Buconjić zapravo kupio kuću i bašču do mezarja, a da je kasnije bespravno na sebe upisao i "Mali harem".

Predstavnici Zemaljske vlade zaključili su diskusije mišljenjem kako je rješenje ovog problema jedino moguće podizanjem tužbe od strane Vakufske uprave.

Hodžić je dalje u svom radu, na osnovu arhivske građe, ustanovio kako je biskup kupio parcelu od Mehmeda Zerdelića i tom prilikom je prisvojen i spomenuti harem, pri čemu je upisan kao dio te katastarske čestice u vlasništvu Buconjića. On opisuje i čitav set korespondencije između Centralne vakufske uprave i Kotarskog povjerenstva u Mostaru, koju je odlikovala servilnost i potpuna neprofesionalnost u radu, a koja je rezultirala da je na kraju ipak pronađen gruntovni upis "Malog harema" kao vakufske imovine i da je bio odvojen od posjeda biskupa Buconjića.

U hronološkom slijedu, Hodžić se bavi i "fenomenom" kako jedan od svjedoka, Marijan Zlomislić, često nije bio dostupan sudu. Navodno je rijetko dolazio u Mostar.

Nadalje, kako Biskup Buconjić nikada nije odustao od tvrdnje da je "Mali harem" legalno kupio, mada se "nije mogao sjetiti od koga", ipak je priznao da su na tom mjestu bili vidljivi bašluci.

Potom Hodžić navodi da je površina uzurpiranog harema iznosila 420 metara kvadratnih, sto puta više od onog što je kao vakufsku imovinu priznavao sam biskup. U dokumentima Vakufskog povjerenstva Hodžić je pronašao očitovanja Muharem-age Dvizca i hadži Jusuf-bega Bakamovića.

Dvizac je, između ostalog, naveo da je, nakon kupovine susjednog zemljišta, na njega "nastanio Ivana Bonjića, koji je taj harem iskrčio i po njemu kupus sadio".

Bakamović se također u potpunosti saglasio s ovom izjavom. Oni su bili jedni od najstarijih stanovnika Baba Bešireve mahale i zasigurno su dobro poznavali njenu historiju i stanje u njoj, osobito jer su bili službenici vakufa Baba Beširove džamije.

Na inicijativu Centralne vakufske uprave iz Sarajeva, Vakufsko povjerenstvo u Mostaru pokrenulo je spor u kojem se već spominjani Zlomislić, koji je u međuvremenu kupio sporno imanje od biskupa Buconjića, ni na koji način nije htio udostojiti da pred Sudom da izjavu, pa su ga morali silom privesti.

Spor je na kraju riješen tako što je svoje imanje prodao Jusuf-begu Fazlibegoviću koji je obećao da će mezarje ograditi i tako "harem očuvati od napadaja". Hodžić ovaj lokalitet, na temelju istraživanja mostarskog muftije Salem-ef. Dedovića, evidentira na aktuelnom popisu vakufske imovine Islamske zajednice u Mostaru.   

Ovo istraživanje Mehmeda Hodžića iznova podsjeća na važnost pravilnog razumijevanja historijskih tokova, jer historija je neumoljiva, pogotovo prema onima koji raznoraznim izlikama pronalaze rješenje u šutnji, pa šute nad vlastitom odgovornosti. 

(Preporod.info)