Knjiga "Kristinin zavjet" progovara o nasilju nad ženama u ratu i miru

Ništa na ovome svijetu nije slučajno, pa ni to što je Kristina Doktare, kao ljekar i humanista iz rodne Švedske, dospjela u ratom opkoljeno Sarajevo 1992. godine i u Bosnu i Hercegovinu kako bi pomogla, ali i svjedočila o ratnim strahotama, te među prvima izvijestila svjetsku javnost o nasilju nad ženama.

Njeno iskustvo kao predstavnice Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), te njen angažman u borbi za pravdu i istinu, zabilježio je i uobličio Sead Košević, koji je po agresiji na Bosnu i Hercegovinu iz rodnog Višegrada izbjegao u Švedsku, gdje i danas živi.

Kao predratni novinar, on je svoju misiju pisanja i kulturnog djelovanja nastavio i u Štokholmu, da bi u razgovoru s Kristinom Doktare, na osnovu fragmenata iz njenog života i uz konsultacije rahmetli Hasana Džafića, napisao knjigu Kristinin zavjet. Radi se o knjizi-drami, pisanju prilagođenom za izvođenje na sceni (u pozorištu ili na filmu), ali, nadasve, i za čitanje kao vrhunskom dokumentarno-literarnom djelu.

I to ne samo zarad nas samih, onih kojih se to tiče, nego i cijelog svijeta, pa i same ljudske civilizacije. Ovo tim prije što su u fokusu dešavanja postavljene one sasvim ljudske potrebe za moralom i dobrom, te potreba suprotstavljanja zlu i vrijednostima koje degradiraju čovjekoljublje i koje uveliko s vremenom nestaju.

To i takvo stanje ova heroina i glavni lik knjige, Kristina, okarakterizirat će riječima: živimo u svijetu gdje “bezočnici se štite i nagrađuju, a stradali ponižavaju”.

Posebno se ova bezočnost ogledala i ogleda u bahatosti i bezosjećajnosti onih koji su dodijelili i dodjeljuju Nobelovu nagradu za književnost. Svjesna zla koje je tako potvrđeno dodjelom nagrade književniku Peteru Handkeu, koji svojim djelom u potpunosti negira zločine nad Bošnjacima, Hrvatima i kosovskim Albancima, Kristina nije mogla šutjeti. Štaviše, angažirala se i bila “trn u oku” akademicima Švedske akademije i njihovom neprimjerenom i “zločinačkom” kriteriju vrjednovanja.

A dokle ide njihova bezočnost, najbolje ističe jedan od “bajnih” akademika tvrdeći: “Svijet se ne mijenja dobročinstvom. Novac, prestiž, mržnja pokreće mase. Siromaštvo, jednakost, dobrota – uspavljuju.” Pred ovom tvrdnjom trebamo se svi zamisliti i pokrenuti.

Razotkrivajući snažno i odlučno bezočnost akademika Nobelovog komiteta, koji “jedno govore, a drugo rade”, i za koje je važniji jelovnik ili profit (kome teže i pojedini dužnosnici Zdravstvene organizacije) od etičnosti i humanosti, Kristina poručuje: “Slađi mi je jedan dan borbe za pravičnost nego stotinu godina mirnog života.”

S obzirom na to da je čula ispovijesti i priče silovanih Bošnjakinja (Irme, Emine, Mejre, Alme) i svjedočila zvjerskom postupanju srpskih vojnika prema njima, ona se ne miri sa saznanjem da se zločinci šetaju nekažnjeno hladnom Evropom, koja “četničke zločine sada pokušava prikriti, opravdati i negirati”.

No, njena borba ne prestaje. Ona i sada, nakon što je 1992. godine čula istinu o tim zvjerstvima, kada je imala 49 godina, sa istom energijom u svojoj 76. godini nastavlja borbu za bolji i pravedniji svijet. Plijeni njen vitalizam i želja da kaže istinu, ma koliko ona bila skrivana.

Neposredno pred miting koji je organiziran u znak protesta protiv izbora književnika i negatora genocida Petera Handkea za Nobelovu nagradu u Štokholmu, Kristina upoznaje Haruna, za kojeg će se ispostaviti da je sin Emine, koja je po silovanjima od strane srpskih vojnika zatrudnjela. Istina o tome bila je bolna za njega, ali Kristina mu ulijeva snagu da izdrži i odupre se tim demonima i siledžijama.

“Preuzimanjem tuđih rana najbolje ćeš zacijeliti svoje,” savjetovat će ga ona.

Recimo još da je ova knjiga objavljena na bosanskom i švedskom jeziku, a svesrdno bismo preporučili i njen prijevod na druge svjetske jezike. Tako će se istina dalje čuti.

(Selman Selhanović/IIN Preporod)