Knjiga "Bol u trajanju": Abazovićev romaneskni govor o ratnoj traumi i "neprebolu"

U svom romanu dokumentarističko-psihičkog (o)svjedočenja Mirsad Abazović, profesor emeritus UNSA iz naučne oblasti Sigurnosne studije, otvara stare rane i tematizira nedavna ratna događanja koja su uveliko promijenila i još uvijek mijenjaju našu društvenu zbilju.

Simbolično pretočena u naslov “Bol u trajanju”, takva zbilja u ovoj knjizi kao posljedicu (do)nosi iskustva koja na direktan način ponajviše utječu na mentalno zdravlje pojedinca, ali indirektno i na cjelokupnu zajednicu.

Kroz pojedinačnu sliku stvarnosti i kroz razgovor s neposrednim sudionikom i glavnim likom Semirom Hajdarevićem, Abazović osvjetljava i analizira njegovu priču koja na autentičan način progovora o ratnim stradanjima, historijskim činjenicama, emocionalnim proživljavanjima, stresovima, snalaženjima i razmišljanjima.

Piščev sagovornik otkriva nam tako, ne samo uzrok i istinu o ratu nego, nadasve, predstavlja i oslikava unutarnje stanje, osjećaje i bol – „neprebol“koju sa sobom nosi kao traumu, poput “ruksaka punog tegoba.” Trauma je to koja će „putovati njegovim venama“i koje se nikako neće moći osloboditi, ali kojoj se neće predati.

Riječ je o posttraumatskom sindromu i trajnoj bol koja se ogleda u suženom samopoštovanju, nedostatku povjerenja, nesigurnosti i nesnalaženju u društvu, poremećaju spavanja, noćnim morama, depresijama itd. Svjestan takve boli koja ga “razara iznutra”, Semir će lijek za svoju dušu potražiti i pronaći u podršci svoje supruge Amele, prijateljima bez interesa i u iskrenoj vjeri s kojom se „ne trguje“.

Prenoseći „iskustvo drugoga“i saosjećajući s njime Abazović, zapravo, prenosi njegovu subjektivnu muku, ali i ljudsku tjeskobu koja se u bitnome dotiče moralnih dilema i zagovara univerzalni humanizam. Pored iznošenja i opisa sagovornikovih karakternih crta, pisac će izraziti i svoj objektivističko-realistički pristup te iznijeti svoje argumente i opažaja, digresije i refleksije, kritičke opservacije protkane erudicijom i intelektualnim poniranjem u životni prostor dostojan čovjeka.

Rat jeste uzrokovao bol, ali njegove posljedice su dalekosežne i ostavljaju dubok trag na ljudskoj duši. Ono što Semira proganja i što mu ne da mira jeste pogibija njegovog mlađeg brata, ali i pogibija drugih boraca Armije BiH za čiju smrt krivce treba potražiti u ljudskim vrlinama i mahanama: „profersionalizmu i dilentatizmu, herojstvu i kukavičluku, neznanju i izdaji“. Spoznaje do kojih dođemo iščitavajući stranice ove knjige otkrit će nam i svu pogubnost rata i svu bezočnost i okrutnost koju mržnja, etničke tenzije i teritorijalne pretenzije mogu proizvesti.

Abazović, u razgovorima i raspravama sa Semirom, ukazuje na svu bremenitost historije kao i na „sigurnosni diskurs“u Bosni i Hercegovini kroz prošlost, sadašnjost i budućnost, te skreće pažnju na opasnost buđenja hrvatskog i srpskog velikodržavnog sna. Posebno upozorava na još jednu bol – onu duševnu bol koja je u ime velikosrpske ideje nanesena Bošnjakinjama sistemskim silovanjima. Bol žrtava time postaje i bol svih nas.

No, ne treba jadikovati i biti malodušan. Abazović s razlogom potencira: „Sve je izlječivo ako se čovjek ne preda“. I to, u skladu s riječima Ibn Sine: „Bijes budi u tijelu vrućinu i temperaturu, tuga ga isušuje, a apatija slabi mentalnu snagu. Uspostavljanjem unutrašnje ravnoteže postiže se očuvanje zdravlja duše i tijela“. Knjiga Mirsada Abazovića, upravo, uspostavlja takvu ravnotežu.

(Selman Selhanović/IIN Preporod)