Od petka do petka: Alen Kalajdžija

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 4. do 10. aprila 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše dr. Alen Kalajdžija, naučni savjetnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu. 

Po uzoru na glavnog lika iz hrvatskog igranog filma Od petka do petka (1985), koji napušta komotnost svojih činovničkih obaveza te čamcem obilazi otoke, tako se i ja varakam od teme do teme, od grebena do rta, od obale do pučine – društvene zbilje, nadajući se da mi čamac posmatranja neće potonuti pod pritiskom – od bure stvarnosti i oluje od taštine konteksta. 

Petak, 4. aprila 2025.

Svanuo je četvrti dan mjeseca aprila. Tmurno jutro kišovitog vremena oko podneva je progledalo sunčanim očima i kao da sam, zavaran tim atmosferskim bivanjima, osjetio olakšanje u poimanju aktuelnog sistema društvenih okolnosti. Saznao sam od Ahmeda da je danas Dan otvorenih vrata Univerziteta u Sarajevu, gdje će 25 fakulteta svoje porte, kapije i vratnice širom otvoriti učenicima završnog razreda kako bi se upoznali s programima i kurikulumima, studijskim predmetima i zvanjima budućih brucoša i studenata. A znanje nam je potrebno. A, vala, i odgoj.

Čojstvo i ljudskost treba jasnije i preciznije pozicionirati na svim nivoima obrazovanja, ali i izvan te sfere, kako bi naše mlade uzdanice sutra bili svjetionik u mraku naših širokih društvenih zbivanja, naročito političkih, ali i obrazovnih, pravosudnih, općenito stručnih i generalno svih halal profesija. Zapravo, kako vrijeme prolazi, sve više razumijevam važnost odgoja u institucionalnim sistemima, a on nam sve više i više migolji iz ruku, kao da smo pod velikim mlazom jesenje kiše, u kojem safun za čišćenje nefsanskih elemenata humaniteta ne uspijevamo sačuvati pod navalom pristiska.

Čeljadi naša, djeco naša, omladino naša, ne znam hoćete li moći halaliti naše promašaje koje načinismo kao društvo.

Subota, 5. aprila 2025.

Subota je prvi dan vikenda. Na jutarnjoj kahvici, u ćeifu razbibrige, listam vijesti od prethodnog dana. Velika se prašina digla oko njemačke ministrice koja je, kako bi rekao Šojić, proglašena personom non gratis u entitetu RS, te je pod prijetnjom mupovskoga kerbera u Banjaluci užurbano napustila zemlju, pošto je njezina, njemačka država, pod sankcije stavila, kako su to kazali Amerikanci, bosanskog medvjeda, koji neprestano unosi nemire u našem društveno-političkom eteru, zbog kojega se ne osjećamo sigurno, i čiji termiti podrivanja ustavnog sistema naše zemlje stalno riju naš poredak, i zbog kojega se brinemo, ne toliko za svoju, koliko li za budućnost mladih naraštaja koji trebaju živjeti u kuli od karata bh. društva.

Sve se čini da je došao vakat da ozbiljno shvatimo kako živimo nestabilno vrijeme, u kojem se ne možemo opustiti i normalno živjeti. Doprinose tome i informacije o ekonomskom ratu koji je Trump poveo protiv haman cijelog dunjaluka – izuzev  Rusije, Bjelorusije i još neke zemlje – što je svakako alarm za ibret, gdje nas niko ništa ne pita, niti šta možemo učiniti, bepomoćni. Sve se čini da je ovo početak nekog novog globalnog poretka, za čiji izgled u budućnosti znaju tek povlašteni jer „sve je promjenjivo, samo su interesi trajni.“

Nedjelja, 6. aprila 2025.

Jutros je, usred proljeća, snijeg pao, lahak i proziran. Plaču zaprepaštena obeharala stabla. Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda. Ipak su to samo babine huke. Ako je išta dobro u tome, jeste moja lična satisfakcija da će me alergija zbog manjka polena u havi manje stiskati, od čijeg bi stezanja oči suzile a nos curio, od čijeg bi utjecaja pluća slabije udisala blagorodni zrak izazivajući blaga gušenja i suhi kašalj. Na prvi pogled, ima i u tome neke moje lične koristi.

Negdje sam čuo, ali je to izgleda neprovjerena informacija, da je trolejbuska linija od Vogošće do grada trebala krenuti s radom ovog dana, simbolično, 6. aprila, kao dan sjećanja na oslobođenje Sarajeva u Drugom svjetskom ratu 1945, što je uzeto kao Dan Sarajeva, ali istovremeno i kao dan sjećanja na početak opsade Sarajeva 1992. Kod nas se neki datumi i dani zaista ozbiljno poigraju rezultirajući žrtvama, nevino nastradalim, borbom ili oslobođenjem, krvlju pojedinca i kolektivnom traumom. Sve je to stalo u noviju historiju Sarajeva. A ovaj grad, u ovom svom historijskom hodu, i s ovim svojim profilom, utemeljio je Isa-beg – samo što tome čovjeku ovaj Grad nije spreman priznati njegov doprinos, što je, mora se ipak priznati, neki tip društveno-ideološke paradigme u formi zakonomjernosti sarajevske čaršije.

A trolejbus će, kažu, bolje povezati građane u sarajevskoj kantonalnoj nahiji. Sve nešto mislim, a nisam stručan, da je mnogo lakše bilo nabaviti električne autobuse i sve one silne žice iznad naših glava skloniti,  zbog kojih smo već dugo vremena taoci saobraćajne krize. Ali, eto, kažu da stručnjaci bolje znaju od laika. Neka tako bude. 

Ponedjeljak, 7. aprila 2025.

Kako bi se kazalo u našem žargonu, ispod radara je prošao jedan zakon koji je usvojen u martu ove godine. Riječ je o Zakonu o zaštiti nasilja u porodici i nasilja prema ženama u Federaciji Bosne i Hercegovine. Danas sam sasvim slučajno čuo za benefite tog zakona, jer sam po tome Zakonu dobio neke nove članove porodice kojih uopće nisam bio svjestan. Ne sumnjam da je normativac vođen plemenitom idejom zaštite žena od nasilnih hajvana koji im zagorčavaju život. Međutim, ono što je posebno zanimljivo u ovome zakonu jeste spektar osoba koje predstavljaju porodicu i članove ove ćelije društva.

Po tome zakonu, unutar sedam stavki (Član 10), sada su nam članovi porodice, pored onoga što tradicionalno podrazumijevamo pod tim, i: bivši bračni i vanbračni partneri i njihova djeca ili zajednička djeca; aktuelni vanbračni partneri i djeca; osobe koje žive ili su živjele u zajedničkom domaćinstvu bez obzira na srodstvo; osobe koje imaju zajedničko dijete bez obzira jesu li živjeli u zajedničkom domaćinstvu ili ne; a u stavci g) još se navodi i učinilac zločina (što odskače od ostalih tačaka člana Zakona) spram osobe s kojom se bilo ili jeste u emotivnoj ili intimnoj vezi. Kao što se može vidjeti, spisak osoba koje su nam zakonski članovi porodice značajno se proširio, pa čak i onda kada ne postoje nikakvi emotivni razlozi za to. Zato ubuduće valja voditi računa o tome ko je ko kome šta.      

Prenormiranje može voditi eskalaciji društvenih problema.

Utorak, 8. aprila 2025.

Jutros sam sabahile s kolegom i prijeteljem Jasminom krenuo u, prešutno prihvaćeno i neformalno uzevši, glavni grad Sandžaka. Ima haman 300 km od bosanske prijestonice, finih pet sahata vožnje. Danas se, začudo, nisam plaho umorio. Ko dolazi u Sandžak, a napose u Pazar, nek je spreman žrtvovati duboke džepove želuca, koje valja napuniti u ovome zanimljivom gradu u kojem su ljudi veoma ljubazni i, kako bi se to kod mene kazalo, dočekni. U razgovoru sa studentima Univerziteta čuo sam neke nove sandžačke dijalektizme bosanskog jezika, kao što su zahać – hladovina, tama; gledence – zjenica oka; fuknuti – baciti; koruba – oguljina od voćke ili kakve povrtne biljke; svitka – munjina svjetlica, a od ranije sam znao za veđe kao obrve i mustaće kao brkove, kao i mnoge druge koje prosječan govornik ne može tek tako lahko anlajisati. Nakon održanih časova i osjetno primijećenog umora, i kod studenata i kod sebe, zaključili smo da umor može biti uzrokovan fizičkom iscrpljenošću, ali ono što je još važnije, jeste očuvanje zračenja pozitivne energije koja je u stanju pobijediti i prepreku zvanu umor. Valja taj osjećaj duha njegovati i razvijati – prije svega za svoje dobro. S radošću primjećujem da sam danas pošteđen teških tema političke svakodnevice moje zemlje. I baš sam nešto rahat.

Srijeda, 9. aprila 2025.

Jedan od važnih zadataka roditelja jeste da svoju djecu pokušaju naviknuti na redovan rad  i kontinuirano učenje. Sjećam se kako sam jednoć prijatelja, kod kojeg već godinama kupujem suhovinu, sugestivno upitao kako su njemu zapanula djeca što vole učiti i koju on haman pa nikad posebno ne podstiče, već se sami laćaju knjige, uče i ponavljaju. I sarajevski Sajam knjiga, koji je, eto, ovaj dan otvoren u Skenderiji, podsjeća nekako na čitanje, učenje i ponavljanje taze stečenih znanja.

A ponavljanje je majka znanja, čuvena je latinska izreka kojom se u sferi učenja i stjecanja novih znanja i saznanja skreće pažnja na proces ovladavanja novim činjenicama na osnovu kojih se kasnije razvijaju posebni oblici spoznaje u procesu apstrahiranja i sintetiziranja, najčešće induktivnom metodom. Istina, neki novi pedagoško-psihološki i andragogoški pristupi tvrde da se znanja najbolje stječu nesvjesno i kontekstualno analoški. I naravno, ne treba proturiječiti novim pristupima. Pa ipak, takva saznanja neće biti obuhvatna ako se ne zagrije stolica i ukoliko se neko novo znanje ne ponavlja, jer – ponavljanje je majka znanja. Ima ih pa u tom kontekstu tvrde da je ponavljanje dosadno, na izvjestan način tradicionalno i da traži puno zahmeta. I jeste tako, jer „bez zahmeta nema rahmeta“, kako bi se to kazalo u jednoj bosanskoj izreci koja mnogima nije poznata, inače, i u protivnom, kako bi čovjek kao biće spoznaje bio zahvalan na berićetu znanja ako se za njega ne bi trudio.

A da trud nije uzaludan, podstiče i još jedna narodna mudrost: „Bez muke nema nauke“.

A muka stjecanja znanja zasniva se na učenju i u najvećem broju slučajeva na ponavljanju. Na kraju krajeva, i dan se ponavlja, pa kako se onda ne bi ponavljalo i usvojeno znanje. A ima i onih koji nova znanja lahko usvajaju i čija je inteligencija takva da jednostavno ne samo pamte već i uspješno sintetiziraju znanje. Neće se pogriješiti ako se zaključi da je takvih ipak najmanje i da iza svakog uspješnog čovjeka, stoje sati upornog truda i rada, učenja i ponavljanja. Ko radi, ne boji se gladi.

I sve to govorim svojoj djeci. Pa sad bujrum.

Četvrtak, 10. aprila 2025.

Danas je dan krenuo strmoglavo brzo, s mnoštvom obaveza koje nije lahko saletiti. Prvo sam morao u Sudu dobiti neke apostile, ali je ova institucija ostala zatvorena za svoje korisnike pošto je, biva, i danas dojavljena bomba, koju niko ne uzima za ozbiljno, ali se formalna procedura, naravno, mora ispoštovati. U buregdžijskom kuloaru čuh da se treba nekome za nešto suditi.

Večeras sam u Brezi, u svojstvu promotora, prisustvovao promociji književnog djela Admira Džanke, pod naslovom Moj mačak se zove Greg. Roman sam proteklih dana pročitao i sad imam zadatak da u najljepšem svjetlu predstavim ovaj književni rad brezanskoj publici. Riječ je o mačku lutalici, kojeg sreća dotakne nakon što ozlijeđenoj mački Isabel nudi krov nad glavom, liječeći je, između ostalog, svojim narativnim prosedeima iz kojih izbija princip Šeherzadanih pričanja iz 1001 noći. Međutim, Greg je bio Šeherzada samo deset dana, nakon što je Isabel izdahnula, a uskoro i on za njom. Ono što mi je bilo posebno zanimljivo u ovome romanu jesu individualne, neologističke poredbene (frazeološke) konstrukcije koje su, vjerovatno, najučestaliji sloj stilističkih komponenata ovog djela, kao npr. „Kolo se zacrveni kono obrazli mlada; Ima da te riješim kao zbirku zadataka iz matematike; Raširili se kao tek opran veš na štriku; Razbacao se Ervin kao đubre po njivi; Riječi se zavlače uokolo kano umilna mačka; Maše lik rukom kao da je tuđa; Raštelovan kao stari klavir; U glavi smo plitki kono julska Stavnja; Bore na licu razapete kao mreža kablova u Pakistanu; Miris mandarine osvoji autobus kono Aleksandar Egipat; Sadmir uštogljen kono stalak za infuziju.“

Posao promotora vrlo je ozbiljan i odgovoran zadatak. Nadam se da sam ja svoj uradio solidno.

***

Večeras sam napokon svoj čamac čuvstvovanja po valovitim ledinama lične, bosanske, regionalne i globalne pučine posmatranja svezao u mirnom doku, sabrao utiske i napustio raskoš dnevničkih bilješki. Hajrola. 

(Preporod.info)