Dan šehida je dan kada se sjećamo onoga što nije nestalo

Piše: Esad Bajić

Vjetar prolazi kroz mezarje i povija tanke stabljike trave. U zakrivljenim slovima na nišanima zadržala se kiša od prošle noći; kapljice drhte, kao da se još premišljaju hoće li skliznuti ili ostati tu, gdje su pale. Zemlja je danas mekša nego jučer. Mekša nego što bi trebala biti. Kao da diše.

Koraknem, osjetim kako mi stopalo blago tone. Naprijed, natrag, na trenutak izgubim ravnotežu, kao da me nešto povuklo. Ili pustilo.

Danas je dan kada se prošlost naginje prema meni, kada se granica između onoga što je bilo i onoga što jeste povlači poput plime, dolazi i odlazi. Danas je dan kada moj otac nije ni ovdje ni odsutan.

Kad zatvorim oči, mogu ga vidjeti. Ne u trenutku smrti, ne u uniformi, ne u posljednjim danima, nego u onima prije: kako izlazi iz kuće, vezuje pertle, rukom lagano popravlja kapu. Kako se osmjehuje na način koji nije osmijeh, ali govori: tu sam, sve će biti u redu.

Ali nije bilo.

Biti sin šehida znači naslijediti nešto neizgovoreno. Znači nositi nešto što ne možeš vidjeti, ali možeš osjetiti, u načinu na koji dišeš, u težini svojih pokreta. Znači znati da si ostao, a da drugi nisu.

Neko je jednom rekao da preživjeti znači biti dužan.

Ali kome?

Rat je završio. Ili kažu da jeste. No, ako je rat gotov, zašto su svi koji su preživjeli ostali u nekoj vrsti rovova? Ako je prošao, zašto se još uvijek mora preći preko njega svakog dana, u sitnicama, u neizgovorenim rečenicama, u ljudima koji danas govore najglasnije, a onda su šutjeli?

Mezarje nije samo mjesto smrti. To je mjesto gdje zemlja uzima, ali i mjesto odakle daje. Sjemenke se probijaju kroz pukotine. Jedan cvijet niče tamo gdje je jučer bio samo kamen.

Otac bi rekao: "Gledaj gdje hodaš".

Gledam.

Ne sjećam ga se po tome kako je otišao. Sjećam ga se po tome kako se smijao. Kako je držao šoljicu za kahvu, nesvjestan da svaki njegov pokret pamtim.

Ono što je izgubljeno nije uvijek izgubljeno. Nekad se vraća, u mirisima, u zvukovima, u vjetru koji mi pomjera rukav dok stojim ovdje, na rubu prošlosti.

Dan šehida nije dan tuge.

Dan šehida je dan kada se sjećamo onoga što nije nestalo.

(Preporod.info)