Minimalistički iftar: je li moguć?

Piše: Ela Porić

Ramazan je mjesec koji u svojoj suštini podstiče na umjerenost, samorefleksiju i duhovni rast. U njegovom središtu je post, praksa koja nije samo fizičko odricanje od hrane i pića, već prije svega duhovna vježba strpljenja, zahvalnosti i discipline.

Kako se danas ove izvorne poruke odražavaju u stvarnosti? Umjesto skromnosti, iftari se često pretvaraju u izobilje bogato postavljenih trpeza, gdje hrana gubi svoj simbolični značaj i postaje samo još jedan element potrošačkog mentaliteta koji obilježava savremeni svijet.

Antropolog Marvin Harris (Good to Eat: Riddles of Food and Culture, 1985) naglašava da prehrambene prakse nikada nisu samo biološka potreba, već društveni ritual koji odražava šire vrijednosti i ekonomske sisteme. Iako je ramazan mjesec svjesnog odricanja, istraživanja pokazuju da se u muslimanskim zemljama potrošnja hrane u tom periodu često značajno povećava.

Studija iz 2019. godine (Al-Hassan et al.) utvrđuje da se količina bačene hrane tokom ramazana povećava za 25–50 %, što ukazuje na paradoks: post, koji bi trebao jačati svijest o gladi i oskudici, postaje period pretjerane potrošnje.

Opći podaci pokazuju da je prosječan stanovnik Slovenije u 2022. godini bacio približno 72 kilograma hrane. Ovo ukazuje na potrebu za podizanjem svijesti o smanjenju bacanja hrane, bez obzira na vjerske ili kulturne prakse.

Ali, da li je minimalistički iftar u današnje vrijeme još uvijek moguć? Može li se sačuvati suština posta, a da se ne odričemo savremenog načina života?

U islamskoj tradiciji, hadisi naglašavaju da je umjerenost u ishrani ključ dobrog zdravlja. Poslanik Muhammed, a. s., rekao je: “Čovjek ne puni goru posudu od svog stomaka. Dovoljno mu je nekoliko zalogaja koji mu daju snagu. Ako već mora jesti, neka trećinu stomaka ispuni hranom, trećinu vodom, a trećinu ostavi praznu.” (Tirmizi, 2380)

Ovo načelo nije samo vjerska smjernica već univerzalno pravilo za očuvanje fizičke i mentalne ravnoteže. Minimalistički iftar ne znači oskudicu, već fokusiranje na kvalitet umjesto kvantiteta. Prvi korak ka tome je svjesno planiranje obroka, koje se temelji na potrebama, a ne na želji za viškom. Kada bi svaka osoba razmišljala o tome koliko hrane joj je zaista potrebno i šta time poručuje svom tijelu i duhu, ramazan bi zaista bio prilika za pročišćenje, ne samo želuca već i srca i uma.

U tom kontekstu, održivi iftar nije samo lični izbor već i etička odgovornost. Svjesno smanjenje količine bačene hrane, korištenje lokalnih i sezonskih namirnica te podrška jednostavnijim obrocima nisu samo ekološke i ekonomske odluke već i izraz društvene odgovornosti.

Ramazan je vrijeme kada muslimani trebaju razvijati osjećaj solidarnosti s onima koji su u potrebi, ali kako to mogu postići ako se sami prepuštaju pretjeranom uživanju? Islamska tradicija naglašava dijeljenje hrane s drugima, a ne gomilanje bogato postavljenih trpeza s kojih se polovica hrane baci.

Bez obzira na sve, postavlja se pitanje: može li se minimalistički iftar uklopiti u savremeni svijet? Danas često poistovjećujemo savremenost s potrošnjom, količinom i materijalnim obiljem. Potrošački mentalitet, koji nam globalni kapitalistički sistem svakodnevno nameće, uči nas da je “više” bolje; više hrane, više predmeta, više zabave…

U toj paradigmi, ramazan se prečesto stapa s potrošačkim praksama, gdje luksuzni iftar postaje mjerilo uspjeha, a ne unutarnjeg rasta.

Ali, da li je zaista savremen onaj ko na trpezu postavi deset različitih jela i na kraju večeri baci trećinu hrane? Da li je zaista savremen onaj ko, u potrazi za novim kulinarskim trendovima, zaboravlja osnovnu vrijednost ramazana – skromnost? Možemo li danas biti savremeni samo ako su naši iftari pretrpani hranom?

U tom kontekstu, minimalistički iftar nije samo moguć, on je nužan. Ne znači odricanje od savremenog načina života, već njegov preokret. Savremenost ne bi trebala biti definirana obiljem, već svjesnim odlukama. Zaista, savremen je onaj ko zna prepoznati šta je suštinsko, a šta suvišno, šta obogaćuje duh, a šta samo popunjava prazninu.

Voda, koju prilikom iftara prvi put pijemo nakon dugog dana i prvi zalogaj hrane trebali bi u nama probuditi osjećaj zahvalnosti i poniznosti. Ako post postane samo čekanje na obilni obrok, onda gubi svoju snagu i smisao. Ako iftar shvatimo kao trenutak svjesne skromnosti, možemo zaista osjetiti šta znači odricanje u ime nečeg uzvišenijeg.

Kako kaže akademik Enes Karić u eseju Slovo o vodi, voda nije samo tečnost koja gasi žeđ već simbol života i milosti. Isto važi i za hranu; ona nije samo gorivo za tijelo već Božiji dar s kojim treba postupati odgovorno. U tom duhu, minimalistički iftar može postati ne samo prehrambeni izbor već i dubok izraz svijesti o prirodi ljudskog postojanja, odgovornosti i povezanosti sa Stvoriteljem.

Prava savremenost nije u količini, već u suštini. A u ramazanu ta suština ima posebnu vrijednost, vrijednost zahvalnosti, poniznosti i traženja duhovne dubine u svijetu koji nas na svakom koraku potiče na površnu potrošnju.

(Preporod.info)