Ramazanska sjećanja

Piše: Esad Bajić 

Prvo sjećanje. Nena bi me slala na brdašce iznad planinske kolibe da pratim trenutak kada će se upaliti kandilji na munari džamije u Glavatičevu.

– Neno, neno, upalili su se – uzvikivao bih trčeći nazad u kolibu.

Zaticao bih je kraj ognjišta s čašom vode u ruci. Uvijek bi pričekala nekoliko minuta nakon mog dozivanja, provjeravajući da je iftarsko vrijeme zaista nastupilo, osobito u vedrim danima.

– Čini mi se da još sunca u havi ima – govorila bi smirujući moju dječiju ljutnju što sam uzalud trčao na brdo.

Ta jednostavna, providna čaša vode u njenim rukama postala je simbol opreza u mojoj glavi i još uvijek mi zabljesne u mislima svaki put kad čujem, izgovorim ili pomislim tu riječ.

Sjećam se i školskih ramazana. Nisam osjećao da je vjera zabranjena, niti sam doživio neku veću neprijatnost zbog posta, ali iz kuće sam ponio osjećaj da se o tome ne govori javno. Postiš za sebe i to je to.

Zatim je došlo vrijeme slobode. U džamiji su se tokom ramazana, pored nena, deda i žena, počeli pojavljivati i mlađi ljudi. Više se nije tajilo da se posti. Sada su tajili oni koji nisu postili. Kao da se sama bit skrivanja preselila s jedne skupine na drugu, zamijenivši uloge.

Izranja mi i sjećanje na prvi sehur tokom ramazanske prakse u Omeragićima kod Višegrada. Prvi sehur u tuđoj kući, daleko od svoje. Prelijep ramazanski doživljaj, kao i mnogi naredni sve do početka agresije na našu domovinu.

Ratni sehuri i iftari na liniji bili su gluhi. Sjećanja na njih pomiješana su s rovovima i tranšejama, sa suhim hljebom i neukusnim konzervama. Ipak, imao sam privilegiju da klanjam kao imam u Glavičinama, pa mi nije nedostajalo sehurskog druženja s domaćinima, iftarskog hizmeta ni postteravijskih sijela. Granate su ponekad pratile naše iftare, a jednom su nam raskrile kuću dok smo klanjali. Nismo prekidali. U ratu sam to doživio mnogo puta i pamtim samo jedno: nikada nismo prekidali. Neko bi čučnuo, neko izašao, ali džemat je opstajao.

Pamtim i skroz malu djecu koja su postila. Postidio bih se pred njima jer ja nisam postio u tim godinama. Njihovi roditelji bojali su se za njih, ali nisu ih mogli ubijediti da omrse. Ne bi ih budili na sehur, nadajući se da će ujutro jesti, ali oni bi nastavili postiti i bez sehura. Ta ratna djeca odrasla su na teškim zvucima i još težim pricama, vodeći svoj mali džihad.

Poslije rata iftari su se preselili iz kuća i džamija u javni prostor. S tim preseljenjem otišla je i jedna emocija iftara. Postali su pomalo sterilni, odmaknuti od suštine posta. Razmišljao sam kako sloboda, toliko žuđena riječ, dolazi sa svojom vrstom ropstva – ropstva izbora. Kad smo morali skrivati vjeru, nismo morali objašnjavati zašto vjerujemo. Kad smo molitve šaptali, nismo morali braniti njihov smisao. Danas, u vremenu javne pobožnosti, osjećam nostalgiju za onim tihim ramazanima kada je post bio samo između mene i Boga, bez potrebe da postane društveni događaj ili politička izjava.

Meni je ramazan srodan hadžu. Kao što ihrami hadžije ujednače svojom bjelinom, tako nas ramazanski post ujednačava. I kralj i sluga ublijede, usne se stanjuju, obrazi malo uvuku, a oči dobiju poseban sjaj – umoran, ali probuđen. Pred iftar, najbogatiji i najsiromašniji dijele isto iskustvo, istu fiziologiju čežnje.

Musafir uvijek donosi bereket. Iftarski posebno. Iftar nije samo čin konzumacije, već trenutak svetog gostoprimstva, gdje se ne dijeli samo ono što posjedujemo, nego ono što jesmo. Jer, u konačnici, čovjek nikada ne daruje svojim rukama, već svojim srcem – i upravo u tom darivanju otvara se prostor Božanske milosti, koja se ne očituje u obilju jela, nego u obilju prisnosti, ne u raskoši trpeze, nego u raskoši duše.

Možda najdublja istina ramazana leži u onoj jednostavnoj čaši vode kojom je nena Emina čekala iftar kraj ognjišta – u činjenici da je u toj čaši nakratko bila uhvaćena suština samog vremena, oblikovana u nešto što možemo prinijeti usnama. Jer to je ono što iftar zaista jest – kratki trenutak kada nam je dopušteno dotaknuti vječnost, kada nam je dopušteno okusiti ne samo hranu i piće, već i samu bit onoga što znači biti gladan za nečim većim od hrane, žedan nečega što nijedna čaša ne može sadržavati.

(Preporod.info)