Predahni, Bož’ji stvore

Piše: Hasan Hasić

Nesigurnost, strah, nemir, stres, tjeskoba – sve je to, manje ili više, zajednički sadržilac većine ljudi u našem bližem ili širem okruženju. To je refleksija opšteg stanja savremenog čovjeka suočenog s promjenama koje je već odavno teško pratiti, bremenima koje je teško nositi i raznolikim krizama.

Bespoštednu utrku za profitom i prevlašću više ne mogu zamaskirati ni lažne promocije društveno-odgovornog rada i poslovanja, pa ni zaklinjanje u slobodu i jednakost svih ljudi. Nema predaha i stanke. I uspjeh i znanje se vrednujű valutama. Koncepti vladanja i življenja su isuviše uslovljeni matricama bogaćenja i ovladavanja pod svaku cijenu. Zakon jačeg se prihvata kao datost.

Zbog toga se i narativi o religioznom ili duhovnom, etičkom ili moralnom uvijek čine tek kao egzotični izrazi one dobre strane ljudskog roda, a ne kao pozivi na temeljito i radikalno preispitivanje pojedinačnih i kolektivnih kurseva.

Vrijeme nije novac

Za takvo preispitivanje je, ipak, potreban predah. No, ta vrsta stanke ne odgovara ni eliti vlastele ni čovjeku svakodnevnice. Naprosto, sve je podređeno tržišnoj utrci. Pa i oni u koje još uvijek gledamo ne bismo li pronašli odgovore, uzore i načine odnosa prema svijetu.

Misaono i duhovno je u svojoj širini potisnuto, a njihovo mjesto su zauzele površne i banalizirane poruke. Populističkom diskursu otvorila su se vrata na svim poljima, pa i među lučonošama religijskih poruka.

Možda i najpogubniji za čovjeka je postao fenomen percepcija prolaznosti i isteka vremena definisanih tek kao resurs kojim se može dobiti ili izgubiti tržišna utrka, a ne vrijeme kao blagodat opšteg dobitka ili gubitka za čovjeka.

Međutim, sveopšta komercijalizacija, pa i medijatizacija ramazana, ponekad ga i ne odaje kao vrijeme prijeko potrebnog predaha. Činjenica je da, ipak, taj svojevrsni religijski kapital stoji na raspolaganju svima, od proizvođača koji prilagođavaju svoje asortimane do prodavača oglasnog prostora i drugih.

I to će, dakako, idealno funkcionisati u savremenoj kulturi vizuelizacije, marketinga i konzumerizma. No, slučaj ramazana nije mnogo drugačiji u odnosu na, recimo, svetkovine ili praznike drugih religija.

S druge strane, važno je imati u vidu preplitanja sakralnog i svjetovnog kroz doživljaj religije naslonjen na tradicionalne koncepte življenja i potrebu čovjeka za opipljivim simbolima i asocijacijama.

Tako i pripreme za ramazan ili tokom ramazana, u tom pogledu, predviđaju i širok set prehrambenog i odijevnog asortimana, posebnih jela, ugošćavanja, zajedničkih iftara, ali i izraženijih finansijskih izdvajanja za poklone ili sadaku.

Uz to, mnogima je, zapravo, i priličan izazov kako uskladiti poslovne obaveze s intenziviranima ramazanskim aktivnostima, pri čemu nije riječ samo o postu. Muslimani se nastoje odrediti spram ibadeta, ali i spram običaja i društvenih uzusa tokom ramazana. To ne isključuje ni veselje ni iscrpljenost, a ni stres.

Ne prekardaši

Shodno svemu, nije upitno da cjelokupni tok ramazana zahtijeva više energije od uobičajenog. Ibadeti, sami po sebi, podrazumijevaju odricanje, prisutnost i posvećenost, kao i dinamična ramazanska rutina. Razliku čine smisao i svrha, jer i dalje vjernik nije pošteđen izazova dangube ili pogrešnog razumijevanja religijskih poruka i propisa. Na tom tragu, i doživljaj ramazana može biti opterećen tokovima definisanim materijalizmom, pretjerivanjem te relativizacijom i pomjeranjem različitih granica.

Snažan okvir svetosti ovog mjeseca nije garant da će i najreligozniji biti pošteđeni izazova takvih pojava. Usvajanje jednostavnosti i skromnosti koje se prepoznaje kao poruka u biti ramazanskog posta u našoj interpretaciji i primjeni su, u vezi s tim, na udaru, više negoli ikada prije, računajući na snažniju čovjekovu odrođenost od takvog koncepta života.

Savremeno društvo jeste duboko konzumerističko, ali, imajući u vidu složenost razvoja civilizacije u odnosu na ranija doba, te utjecaje globalizacije, ponekad se čini teško kategorički razlučiti optimalan nivo ljudskog odnosa prema materijalnom.

Tradicija islama, ipak, ne stoji nasuprot primjerenih, pristojnih i umjerenih doživljaja religije koji uključuju i materijalne manifestacije.

Ajet u kojem Bog poziva čovjeka da se pri molitvi lijepo obuče – „da se sredi“, rekli bismo – te da i jede i pije, ali da u tome ne prekardaši, sadrži četiri imperativa različitih vrsta, i samo jedan od njih je imperativ zabrane, čime se čovjek usmjerava na samokontrolu:

O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete molitvu obaviti! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju. (El-A’raf, 31)

Jednostavnost životne svakodnevnice, kroz neopterećenost imanjem ili posjedovanjem, visoko je pozicionirana na ljestvici vrijednosti u islamu, baš kao što to nerijetko promiču alternativni modeli življenja, poput minimalističkog. Ipak, dok određeni svjetonazori i modeli akcentiraju tek meditativni aspekt te jednostavnosti života i psihičkog mira, islam insistira na priznavanju Boga, Jednog i Apsolutnog.

Kur’ansko-sunnetski koncept življenja ne negira složenost ljudskih ponašanja, misli i osjećaja niti mu dokida ovosvjetski užitak, ali je naglašen Božiji poziv čovjeku na odgovornost i da Boga prizna kao aposlutnog vladara. U tom pogledu, prakse posta i drugih ibadeta nadilaze sve ono što ima za cilj tek fizički i psihički mir, pri čemu spoznaja/spoznavanje kao najviša vrijednost nikada ne prestaje i usko je povezana s bogobojaznošću/svijesti o Bogu i mogućnošću rasuđivanja istine i laži.

Podsjetimo se, prema ajetu o postu, put postača vodi ka bogobojaznosti/svijesti o Bogu, što jeste u jezgru napora spoznaje, koja nadilazi fizička čula, ali ih nikada ne isključuje. U suri Plijen (29) kaže se: Vjernici, budete li Boga svjesni dat će vam moć rasuđivanja, zatrat će vam loša djela i oprostiti vam. Bog je beskrajno dobar.

Sadnica nade

Ikre’ je prva riječ sure Zametak, koja u svojoj cjelini budi čovjeka koji zaboravlja Svemogućeg. Recimo, nakon prvih pet ajeta u kojima se spominju glagoli i imenice koji upućuju na učenje, znanje, Božiju svemoć i plemenitost, već sljedećim u Kur’anu je, česticom pojačavanja u arapskom jeziku - kella, podvučeno: Zaista, čovjek se osili (6) kad pomisli da ne zavisi (da sebi je dovoljan) (7).

Stoga, sura Zametak predstavlja još jedan podsjetnik na znanje kao duhovno bogatstvo, koje – znamo to prema slovu Kur’ana – daruje dragi Allah. Ikre’, upravo u tom kur’anskom ruhu u potpunosti kompaktnim s općom porukom Kur’ana, uzdrmava čovjeka, pred kojim će zauvijek stajati izazov mjere.

U pronalaženju mjere, svoju simboličnu i asocijativnu snagu mogu pronaći i određene materijalne manifestacije doživljaja ramazana. Stoga, i značajan dio simbolike, usvojen uslijed društvenih kretanja, može korespondirati s jednostavnošću i skromnošću, odnosno, osnaženjem svijesti o Bogu, čemu, zapravo, i težimo postom – apsolutnim simbolom ramazana, bio on težak ili lahak, po suncu ili kiši.

Uz sve opipljive benefite posta, to je put ka oslobođanju unutar granica koje je Bog, dželle šanuhu, postavio. I tada je to predah bića, baš kao što je i izraz nade koju gradimo i promičemo u svijetu disbalansa i nereda.

Boreći se s distraktorima i opterećnošću materijalnom određenošću, čovjek uočava bremena svoga vremena i stanja. U tome se moli Bogu da ga ne optereti više negoli može ponijeti. Tome prethodi spoznaja da nije samodostatan, sveznajući i vječan.

Stoga, istinska ramazanska mijena ne zbraja programe i manifestacije, već se, u konačnici, tiče našeg unutrašnjeg svođenja računa, svijesti o Bogu i odnosa prema svijetu. To je i sadnica nade za ljudski rod. Takvo je nasljedstvo posta.

(IIN Preporod)