Zapis s predramazanske džume - Stariji će biti zadovoljni generacijama kojima ostavljaju džamije
Piše: Nedim Gondžić
Kada je opisivao okolnosti u kojima je rastao, profesor Mustafa Spahić je opisao Zenicu kao grad preko kojeg je upoznao sve gradove svijeta.
Sjetio sam se te rečenice dok sam se, neposredno prije ezana, približavao džamiji u Solunu kod Olova - baš onoj preko koje sam upoznavao sve džamije i sve džemate svijeta.
Nije se mnogo toga promijenilo od mojih dječačkih navika prilikom dolaska u ovu džamiju - i dalje klanjam na mahfilu i pokušavam barem nekom prepričati dijelove hutbe.
***
Mujo-efendija je čovjek discipline, to se vidi u svemu što radi. Čini mi se da je i ovom hutbom nastojao svoje džematlije podsjetiti na tu disciplinu, posebno u ramazanu.
Govor o nagradi za postače i posebnosti ramazanskog ambijenta je zaokružio upozorenjima da jezik i ponašanje sačuvamo onoga što bi nam urušilo post.
Nimalo zanemarivo upozorenje za sve - valja biti iskren prema sebi, pa priznati da smo skloni bespotrebno analizirati i tumačiti druge. Nekad i vrednovati, uglavnom neosnovano.
***
Kako rekoh, moje se navike nisu previše promijenile, ali sastav džemata jeste. Safovi uredno popunjeni, iako u mom doživljaju postoje prazna mjesta - oni koji su za onog dječaka bili simbol ove džamije, nisu među živima.
Hadžija Hasan, rahmetli djed. Mislim da je bio najponosniji kad sam počeo dolaziti u džamiju. Zbog njega sam posebno vodio računa o tome šta ću taj dan obući, a on je to znao prepoznati i pohvaliti. U poslijedžumanskom razgovoru s roditeljima, nikad sa mnom.
On je i jedina osoba koju sam izdvajao kad bih na rodbinskim sijelima dobivao pitanja "Koga najviše voliš od rodbine?"
Osim njega, gotovo nigdje i nikada više nisam izdvajao osobe draže od drugih. U vlastitoj gradaciji sam izdvojio još porodicu i nekog koga biram da mi bude dio svakodnevice.
Onda, mujezin Jusuf - neko ko je nas, gomilu dječaka, srdačno selamio, iako nas nije poznavao. Nije nikad pitao ni ono čuveno "Čiji si ti?"
Možda i važnije od toga - njegovo učenje nam je svima bilo model kad smo počinjali mujeziniti. Kažem - počinjali, iako bi zlonamjerni možda upotrijebili izraz - pokušavali.
***
Ipak... vjerujem da bi Hasan i Jusuf i sve starije generacije, svi oni koje, pomalo romantizirano, zovemo dobrim prethodnicima, bili zadovoljni da vide kome su ostavili naše džamije.
Evo i dokaz - u solunskoj džamiji srećem Muhameda, studenta stomatologije, nekih je sedam godina razlike između nas dvojice.
Dijeli sa mnom svoju dilemu o predavanjima koja se poklapaju s terminom džume. Dijaloški tražimo rješenje, a meni drago što nije skrenuo u traženje opravdanja. Rješenje će se već naći.
***
Susrećem i druge ljude nakon džume, komšije, srdačne džematlije kojima je petak vrijeme susreta s pojedincima sličnih vrijednosti.
Dio njih mi priča o programima medija Islamske zajednice, ovo su pročitali u Preporodu, ono čuli i vidjeli na Radiju i Televiziji BIR. Opet mi drago - ima nas i doživljeni smo među ljudima.
Približavam se parkingu, gdje su vozila propisno parkirana. Većina njih. Oni koji su zakasnili, pa nekog od džematlija možda i blokirali, žure da što prije dođu - neće da ih se čeka. Izgleda da efendijina priča o disciplini ima svoju primjenu.
***
Neću pisati o posebnom mirisu ramazana, o tome su već pisali drugi. Ne mogu, ipak, ne primijetiti da ramazan stvarno pokazuje ono najbolje u nama.
Čak i u mom doživljaju drugih ljudi.
(Preporod.info)
