Obrazovanje i meritokratija: Ključ za pravednije društvo
Socijalna pravda predstavlja temelj pravednog društva u kojem svi ljudi, bez obzira na ekonomski status, imaju jednake prilike za dostojanstven život. Međutim, globalizacija je dodatno produbila razlike između bogatih i siromašnih, kako unutar država, tako i na globalnom nivou.
Dr. Ervin Sejdinović, profesor sociologije u Behram-begovoj medresi u Tuzli kaže da društvo apsolutne jednakosti može biti samo plod ljudske mašte.
– U teoriji društva takvi pristupi označeni su kao utopije. Postojanje društvene diferencijacije (nejednakosti među društvenim subjektima) i društvene stratifikacije (nejednakosti među društvenim grupama) je nužno za društveno funkcionisanje uopće. Ono što je ključno jeste da navedene društvene razlike budu utemeljenje na obrazovnim postignućima pojedinaca – ističe dr. Sejdinović.
Dr. Sejdinović napominje da dokle god su društvene razlike rezultat meritokratije, one su produktivne.
– Zapravo je to realizacija Platonove ideje pravde prema kojoj je pravda kada pojedinci obavljaju posao za koji su osposobljeni bez da se bave poslovima za koji to nisu. Društvene devijacije nastaju kada se vrijednost meritokratije ne poštuje i tako formirane nejednakosti u društvu bivaju izvor svih devijantnosti. Regulaciju društvenih razlika, u navedenom kontekstu, treba regulisati država. Zapravo, država i nastaje kao regulator društvenih nejednakosti izazvanih „viškom proizvodnje“ u povijesnom momentu kada ljudska društva ulaze u ono što se naziva moderna – govori dr. Sejdinović.
Na pitanje da li tehnološki razvoj dodatno produbljuje ili smanjuje razlike između bogatih i siromašnih dr. Sejdinović odgovara da je savremeni tehnološki razvoj u sebi nosio potencijal za smanjenje razlike između bogatih i siromašnih.
– Međutim, društvena praksa pokazuje da sam pristup modernim i savremenim tehnologijama imaju upravo oni bogatiji dok istovremeno siromašni to i nisu u mogućnosti (dovoljan je podatak da u Africi svega 4% stanovništva ima pristup internetu). Informatičko-tehnološki razvoj je, prije svega, stvar razvijenih i bogatijih država. Ovakva vrsta nejednakosti izaziva posljedice na mogućnost obrazovanja i socijalne inkluzije odnosno različite mogućnosti pristupa savremenim tehnologijama dodatno produbljuju društvene nejednakosti – smatra dr. Sejdinović.
Širenje obrazaca modernizacije po cijelom svijetu, smatra dr. Sejdinović, zapravo je trasiralo puteve globalizacijskom procesu.
– Tako da i oni rizici koje globalizacija sa sobom nosi postaju implicitno prihvaćeni, čak i opravdani. Kada se omogući da lokalna dešavanja imaju globalne konsekvencije, svi su pod potencijalnim rizikom uz istovremeno nemogućnost da se svi podjednako mogu oduprijeti istom riziku. Globalizacije jeste protok informacija, robe i ljudi, ali sa sobom nosi i potencijal širenja dezinformacija, robe loše kvalitete i ljudi koji sa sobom donose opasnosti i rizike. Tim rizicima bivaju pogođeni oni dijelovi svijeta koji sami nisu uzrok tim nevoljama a u nepovoljnom su položaju da se od istih odbrane – ističe dr. Sejdinović.
Kulturološki, dodaje dr. Sejdinović, najmoćnije nacionalne države, koristeći se globalizacijskim instrumentima, šire svoju kulturu po cijeloj planeti i nameću je kao jedinu važeću, a uzrok tome su, prije svega neravnopravne mogućnosti u učešću u globalnom tržištu.
– Ako se tržišta nacionalnih država otvaraju u globalnoj ekonomskoj igri, ionako slaba tržišta padaju pred konkurencijom onih moćnijih. Moćniji zapravo postaju još više moćni, a slabi još slabiji. Kritičari globalizma navest će argument da globalizam nastupa redukcionistički. Ovoj tezi u prilog ide činjenica da je najviša vrijednost u političkom djelovanju (ako se to djelovanje može nazvati političkim) ostvarivanje što većeg profita i uklanjanje finansijsko-trgovinskih barijera stvarajući time globalno tržište. Zapostavljaju se sve druge dimenzije ljudskog života i ljudskih potreba – kaže dr. Sejdinović.
Obrazovni sistem je polazna tačka u osiguravanju meritokratskog društva, kaže dr. Sejdinović te dodaje da apsurdno djeluje da sam obrazovni sistem često podstiče društvene nejednakosti.
– Država treba da obezbijedi da učenici/studenti iz svakog društvenog sloja imaju, koliko god je to moguće, jednake obrazovne prilike. Obrazovni resursi trebaju biti dostupni svima bez obzira iz koje društvene klase da učenici dolaze – ističe dr. Sejdinović.
(A.D./Preporod.info)
