Kako muslimanski misliti?
Piše: Mustafa Bećirović
Razmišljajući o ovom pitanju, vraćam se vlastitom nerazumijevanju onoga što mi, u ličnom i općem iskustvu, čini islam ponekad neprivlačnim.
Posebno se to očituje u sveprisutnoj glorifikaciji prošlih, "zlatnih" vremena i stoljeća, kao da je jedini ispravan pravac gledanje unazad, a ne traganje za suštinom u sadašnjosti i budućnosti.
Dozvoljavam sebi pravo da, na osnovu dužeg i intenzivnog iščitavanja kur'anskih poglavlja u njihovoj cjelini, uočim kako smo šerijat dominantno sveli na pravnu teoriju. Pravna mišljenja, koja su nekada bila plod konteksta i historijske potrebe, postala su apsolutni normativni obrasci, gotovo dogme. Međutim, ja nijednu odredbu, pravilo, zabranu ili kaznu o kojoj Kur'an govori nisam mogao razumjeti izvan njene moralne strukture.
Najbolja ilustracija za to su dva ključna pojma: ‘adl i qist. Na prvi pogled, riječ je o ekvivalentima za isti koncept – pravdu. Ali razlika među njima nosi dublje značenje, koje otkriva složenost moralnog poretka u islamu.
‘Adl je unutrašnja, moralna i etička dimenzija pravde – struktura i temelj na kojem počiva njena primjena. To je srž ljudske odgovornosti, emaneta koji smo prihvatili. S druge strane, qist označava distribuciju pravde, njen odraz u društvenom i pravnom poretku. Kur'an naglašava ovu dinamiku:
"…i uspostavite mjeru pravde (bil-qist) i ne uskraćujte u vaganju…" (Kur'an, 55:9)
Drugim riječima, na moralnoj strukturi, koja je metafizička dimenzija ljudske svijesti i odgovornosti, može se graditi šerijat. Kada se ova unutrašnja pravda izgubi, ono što ostaje je samo pravni formalizam – sistem koji postoji bez svoje suštine.
Na tom moralnom temelju moguće je ostvariti ihsan – duhovnu izvrsnost koja svojom kvalitetom nadmašuje svaki detalj pravila, zakona i propisa. Jer, šta je svrha pravde, ako u njoj nema unutrašnje pravednosti? Šta je svrha zakona, ako ne proizilazi iz moralne čistoće?
Odatle dolazimo do razumijevanja Hidžre – ne samo kao historijskog događaja, već kao duhovnog putovanja. Hidžra je bila čin unutrašnjeg preobražaja, prelaska iz stanja u stanje, iz forme u suštinu. Ona nije samo geografski pomak iz Mekke u Medinu, već egzodus iz ustajalosti u pokret, iz normativnosti u duhovnu svježinu.
Kur'an nas podsjeća na istinski duh Hidžre:
"Sretni su kada im dođu muhadžiri, i ne osjećaju zavist prema njima, iako su sami u potrebi." (Kur'an, 59:9)
Nije li očito gdje smo zapeli? Umjesto da tragamo za duhovnom izvrsnošću, mi se često držimo isključivo vanjske forme. Umjesto da razumijemo pravdu kao proces iznutra prema vani, mi je nerijetko svedemo na mehaničku primjenu zakona.
Odatle se vraćam početnom pitanju: kako muslimanski misliti? Da li je dovoljno držati se teksta bez duha? Propisa bez svijesti? Prava bez pravednosti? Ili je istinski put onaj koji vodi ka razumijevanju da su ‘adl i qist nerazdvojivi – da nema prave bez unutrašnje pravednosti, kao što nema šerijata bez moralne osnove na kojoj se može graditi?
Pitanja ostaju otvorena, ali možda je u njima ključ razumijevanja.
(Preporod.info)
