Misijsko nadilaženje birokratskog apsolutizma

Deskokratija - piše američki profesor teologije i kulture Michael Bauman u tekstu iz 2013. godine pod naslovom "Teologija birokratije" - jeste doslovno značenje pojma birokratije, kovanice iz francuskog i grčkog jezika.

Bauman u spomenutom tekstu ukazuje na određene posljedice deskokratije, ističući da je riječ o izobličenju humanosti te naglašava da se birokratija, zapravo, bavi slučajem, a ne čovjekom.

Također, ukazuje na to da deskoratija utječe na izostanak mudrosti, kreativnosti, razmišljanja, osjećanja, odnosno na striktno slijeđenje uputstava.

- Mehanizmu vladavine birokratije se mora biti podvrgnuto. Ako si deskokrata, nije ti dozvoljeno da rezonuješ, kreiraš ili osjećaš. Nije ti dozvoljeno da budeš autentičan čovjek. Dozvoljeno ti je samo ono što uputstvo propisuje ili ćeš biti zamijenjen nekim ko hoće. U odgovoru na te izazove s kojima se suočavaju svakodnevno, deskokratama nije dozvoljeno da kažu: Daj da razmislim o tome. Mogu samo kazati: Daj da to pogledam. Ako uputstvo ne govori o tome konkretno, kažu: Daj da pitam šefove (koji će pogledati u uputstva ili pitati svoje šefove) - piše Bauman.

Spomenuta kritika birokratije/deskokratije se može ocijeniti drastičnom i oštrijom i pored toga što, zaista, tretira istaknute nedostatke birokratskog sistema/aparata.

Međutim, polazeći od toga da je i sam pojam birokratije stekao negativnu konotaciju u svakodnevnoj upotrebi, vrijedi naglasiti osnovnu postavku: cilj implementacija birokratskog mehanizma, ustvari, vodi ka efikasnijem vođenju procesa na različitim nivoima, odnosno, pomaže u preciznijoj standardizaciji i regulaciji u okviru sistema rada. S te strane, na nju i njen razvoj se treba gledati kao postavku organizacije modernih država ili organizacija i sistema. Iako podrazumijeva striktnost, ona nije nužno takve prirode.

Najveći izazov predstavlja upravo u situacijama kada je nužno sagledavati višedimenzionalnu prirodu čovjeka ili, jednostavnije kazano, kada je posrijedi rad s ljudima. Pri tome se, nerijetko, ukazuje da birokratija (ili pretjerana birokratija) sputava ili sprječava nužnu kreativnost, prohodnost i dinamiku u djelovanju pojedinaca i kolektiva. Zato je znakovita njena primjena u oblastima s predznakom humanističkog i društvenog, kao što to možemo zaključiti iz prethodno navedenih Baumanovih stavova.

Višestruki izazovi

Na tragu kazanog, interesantno je posmatrati i poziciju religijskih zajednica, posebno velikih monoteističkih religija. S jedne strane su tekovine savremene civilizacije i modernih država, što uključuje izražene birokratske aparate i ambijent sekularizacije, a s druge strane, zahtijevi religijskih zajednica da funkcionišu unutar takvih državnih i društvenih uređenja i normi.

To je dio šire višesmjerne komunikacije: s ljudima (pripadnicima ili potencijalnim pripadnicima) uz izraženo historijsko naslijeđe religijske zajednice, a s druge strane, komunikacija sa sekularnom državom, koja ima svoje uslove spram religijskih zajednica te komunikacija sa širom javnošću.

Ne zadržavajući se suviše na temi sekularizacije, podsjetimo da je i taj fenomen šire razmatran u drugoj polovini 20. i početkom 21. stoljeća. Štaviše, pojedini koji su zastupali tu teoriju, promijenili su svoje stavove ističući da je sekularizacija zapravo izazvala i otpor te širenje utjecaja religije. U vezi s tim, brojni religiolozi su ukazali na specifičnosti religija širom svijeta što se odrazilo i kroz izazove istraživanja. Pri tome je izuzetno zahtjevno uspostaviti opšte kriterije za svaku religiju ili pripadnike religijskih zajednica, naprimjer, u ispitivanju religioznosti itd.

Međutim, intencije ka redukciji pretjeranog utjecaja religije i religijskih zajednica na društveno-politički ambijent su činjenica. Pa, ipak, izrazi oživljavanja religije, duhovnosti, makar ona bila oličena u formama sinkretizma, new age religioznim pokretima i sl., nametnuli su se kao važni izazovi ili predmeti istraživanja, ne samo istraživačima religije ili humanističkih i društvenih studija već i u okviru velikih tradicionalnih religijskih zajednica. Neupitno je da izrazi i pojave postmoderne, sekularizacije, desekularizacije, birokratije, individualizma, vaninstitucionalnog religijskog doživljaja, na širem planu, tiču se pozicioniranja tih zajednica.

Razvoj religijskih institucija a pri tome i njihova birokratizacija, s obzirom na njihove specifičnosti, nerijetko je remetila i njihovo određenje u misijskom pogledu. Usložnjavanje hijerarhije autoriteta i strukture često, ustvari, djeluje kao motiv otklona koji se javlja među pripadnicima ili potencijalnim pripadnicima takvih zajednica. S obzirom na percepciju o religiji i takvim zajednicama građenu kroz historiju te na specifičnosti neposredne komunikacije i rada s ljudima, isticanje glomaznijeg birokatskog aparata izaziva negativne reakcije.

Drugi izazov je interne prirode, a reflektuje se kada takav aparat postane, naprimjer, karijerističko stepenište ili – kažimo to slijedeći Baumanov tekst – i utočište deskokrata. Iako birokratija omogućava i određenu decentralizaciju moći, to je često vodilo stvaranju mikrocentara moći. Na taj način, umjesto da se pozicionira kao sredstvo u funkciji sistema, birokratsko ponašanje je postalo idealan način unutarinstitucionalnog uspona ili cilj sam po sebi. U takvoj postavci, naprimjer, izvještaji o radu, podložni velikim kozmetičkim intervencijama, postaju vrhovna forma vrednovanja. Štaviše, gube i svoju birokratsku formu.

Otpornost religija i religijskih zajednica

Opšteprisutna birokratizacija je bila način za velike religijske zajednice u snalaženje kroz datosti različitih društveno-političkih sistema i prilika za jasno i precizno uređenje djelovanja. Bio je to i način institucionalne izgradnje i održanja.

Posebno je to vidljivo u društvima s izraženijim tradicionalnim modelima u različitim segementima svakodnevnice ili u društvima koja su od 19. stoljeća, zapravo, pod utjecajem turbulentnih društveno-političkih promjena i različitih kriza, koje su ih učinile ranjivijim. Postojanje institucija, među kojima i onih religijskog predznaka, uvijek je bilo posmatrano kao vitalni element društva ili naroda. U takvoj konstelaciji, religijske institucije se vide kao zaštitnici ili utočište pojedincima i kolektivu. Otuda, u odnosu na svjetski trend pada povjerenja u različite institucije, u takvim društvima one uživaju još uvijek visok nivo povjerenja, kao što je slučaj i u Bosni i Hercegovini.

Ali, to za posljedicu ima i mnogo viši nivo odgovornosti, izloženosti ali i opasnosti od zloupotrebe, kao što su negativni utjecaju političkih interesa i previranja. U odgovoru na takve izazove i zaštite religijskih insitucija od toga, u prvi plan se promiču ideje primarnih stubova njihove misije, umjesto birokratskih mehanizama. Naravno, i religijske insitutucije u mnogo stabilnijim društvima nisu pošteđene takvih utjecaja.

Međutim, ne govorimo tek o lokalnim i regionalnim kontekstima kada tretiramo pitanje turbulentnih okolnosti ili kriza. S obzirom na aktuelnost socijalnih izazova na globalnom nivou,uz evidentnu moralnu krizu, odnosno sve izraženije zahtjeve za društveno-odgovornim djelovanjem ili etičkom regulacijom ukupnog razvoja država i društava, znakovito je sagledavati uloge velikih religijskih zajednica i u tom smjeru.

S jedne strane, u sekulariziranim društvima eveidentan je pad povjerenja u vladine institucije, ali i očigledna nemoć kvalitetnijeg odgovora dominantnih svjetonazora na izazove u svijetu. S druge strane, religijske zajednice, često određene tokovima modernih društava

ili tekovinama njihove modernizacije kao što je birokratski mehanizam, još uvijek nose poluge primarnog poziva i misije. Univerzalne vrijednosti su vječito oslovljena paradigma, posebno u kontekstu kriza. To se i da razmatrati kao svojevrsna desekularizacija ili otpornost samih religija i religijskih zajednica u različitim kontekstima. Uređeni birokratski aparat jeste od pomoći u tom pogledu, ali i suvišna birokratizacija procesa otežava dinamiku rada, posebno ako se zahtijevaju promptne reakcije, a uobičajeni birokratski mehanizmi ponekad to previđaju.

Izazov birokratske personalizacije

Na primjeru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini uočava se kako specifične religijske prakse zahtijevaju specifičnu organizaciju religijskog života. To, svakako, uključuje precizno određen birokratski aparat na više nivoa.

Ukoliko pojednostavimo, funkcija džemata zahtijeva takav sistemski pristup. Dok se s jedne strane čuju, naprimjer, kritike o zatvorenim džamijama između namaza, što onemogućava putnicima namjernicima ili lokalcima da obave namaz mimo vremena džematskog namaza, imam ili džematski odbor to argumentuju sigurnosnim izazovima ili opravdanom nemogućnošću da omoguće takvo šta.

S te strane ne negiraju potrebu vjernika, a nerijetko pristupe i uređenju prostora izvan mesdžida pogodnog za takve potrebe. To u nastavku zahtijeva formalno-pravne korake u izdvajanju sredstava ili njihovom prikupljanju, angažman članova džematskog odbora, plaćanja usluge, praćenje i nadzor nad radovima itd. U mnogo slučajeva, zapravo, sami imami preuzmu značajan dio tereta, iako, prema funkcijama džematskog odbora, to ne moraju. S jedne strane, to je primjer odnosa prema vjerničkim potrebama, a s druge, prema instituciji Zajednice, odnosno i poštivanju propisa pozitivnog prava itd.

Dakako, spomenuti primjer je ilustracija i o izgradnji percepcije Zajednice u očima pripadnika ili potencijalnih pripadnika. Upravo se u džematima ostvaruje najveći dio misije Zajednice kroz neposredan i autentičan kontakt s ljudima. Međutim, šira društvena javnost će u mnogo slučajeva percepciju o religijskoj zajednici graditi shodno djelovanju viših instanci. I na ostalim, višim nivoima, Zajednica je pozvana da djeluje.

To joj omogućava upravo i birokratski aparat. Ipak, tek ostvarenjem neposrednog i autentičnog odnosa, kojem se često i protive birokratski uzusi, a okolnosti zahtijevaju, može upotpunjavati misiju.

Shodno kazanom, nadilaženjem formi slučaja, broja, statistike, koji nerijetko predstavljaju ključne resurse u razviđanju i predviđanju koraka djelovanja, tradicionalne religijske zajednice potvrdit će svoju višu i požrtvovaniju ulogu u društvu. To često zahtijeva i suprotstavljenost pretjernoj personalizaciji djelovanja licem birokrata, kao i pojavama da se birokratskim metodama (iako legalnim) sputavaju efikasnost, dinamika ili kreativnost često predviđenim upravo putem birokratskih mehanizama, što je paradoksalno.

Ali, i sami birokratski mehanizmi mogu i moraju biti predmet propitivanja. Time religijske zajednice, zapravo, postižu prijeko traženu dinamiku pred ekstremnim izazovima i ubrzanim promjenama. Ma kako one snažne bile i vodile krizama, svojevrsni kapital misije religijskih insitucija će uvijek biti njihova prednost i iznova će se potvrđivati da se ništa ne može niti smije podrediti birokratskom aposlutizmu.

(IIN Preporod)