Reakcija redakcije Katoličkog tjednika na kolumnu objavljenu na Preporod.info

Na kolumnu objavljenu na našem web portalu Vajdnerovi izazovi mentalnih granica  stigla je reakcija koju potpisuje redakcija Katoličkog tjednika.

Uz izraze profesionalnog i ljudskog uvažavanja, reakciju prenosimo u cijelosti:

"Hrbatove neistine, blaćenje i obmanjivanje javnosti

Neistina prva

U tom smislu najprije navodimo neistinu (prvu) koja je srž obmane u autorskom tekstu Nedima Hrbata:

Citiramo: „On [misli na Josipa Vajdnera, op.a.] kaže da je vjeroučitelj, kako bi podržao svoje objašnjenje, citirao ajet iz Kur’ana, te navodi da se radi o 51. ajetu iz sure Al-Ma'ide.

Ajet, u prijevodu Besima Korkuta, glasi: 'O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.'

Vajdneru, ipak, za potrebe simplificiranog narativa i teksta, više odgovara prijevod MustafeMlive, pa upravo taj prijevod citira: 'O vjernici, ne uzimajte prijateljima jevreje i kršćane. Oni su prijatelji jedni drugima'.“

Neistina je da Vajdner navodi rečeni citat, nego to čini spomenuti hafiz i tako podučava djecu, a Vajdner to samo prenosi kao temeljnu postavku koju kritikuje. (Da je to tako, svjedoči i fotografija bilježnice jedne učenice koja je na času vjeronauke zapisivala šta je vjeroučitelj diktirao, a koju vam šaljemo u prilogu.)

Zbog toga smatramo nedobronamjernom i denuncijantskom konstataciju koju navodi Hrbat: „Paušalni, šablonski pristup tuđem vjerskom tekstu, ili njegovom prijevodu, apsolutno ne priliči nekome ko iz pozicije religijskog autoriteta moralizira o vjerskim slobodama. Takav postupak ne samo da dovodi u sumnju njegovu iskrenost nego i podriva temeljne principe međureligijskog poštovanja i dijaloga.“

Šta više, na ovaj se način – neistinom u namjernoj logičkoj pogrešci zamjene teza, prenosi naglasak na nešto posve drugo te ime i osobu autora Vajdnera blati u javnosti.

Neistina druga

Druga neistina leži u Hrbatovoj rečenici: „Predrasudama koje cementira baš Vajdner navodeći jedan izolovan incident,'usput kazujući' da postoji i jedna vjeroučiteljica (bula, kako je naziva) 'za koju svi imaju samo riječi hvale' – čija je funkcija da bude puki dekor i prikrije fundamentalnu isključivost teksta.“

Istina je da nije riječ o izoliranom incidentu, nego stavu (habitusu) kojeg kritizirani hafiz prenosi na djecu godinama, o čemu postoje svjedočanstva učenika koji su završili obrazovanje u školi gdje rečeni predaje, a za kojega Hrbat nema niti jednu osuđujuću riječ, niti – što je zbilja još žalosnije – ima i trunke empatije prema djetetu za koje je spomenuti vjeroučitelj kazao kako se ne trebaju družiti s njom jer nije muslimanka. 

Također, istina je da navedena vjeroučiteljica, spomenuta u kontekstu „čuvara i oblikovatelja mladih bića i budućih naraštaja“, nije nikakav „dekor“ nego za razliku od hafiza, pozitivan primjer – za što brojni i učenici i njihovi roditelji mogu posvjedočiti – a koji ukazuje da autor Vajdner ne generalizira i ne stigmatizira cijelu zajednicu, nego tretira konkretan slučaj i konkretnog vjeroučitelja koji ima bolesnu nakanu segregacije djece i izazivanja međuvjerske mržnje u školi. Odatle je simptomatično da Hrbat zaobilazi vidjeti navedenu činjenicu da rečeni hafiz nije htio pružiti ruku odraslom nemuslimanu u školskom dvorištu.

Znati to, a ne reagirati isto je kao i sudjelovati.

Odatle je Vajdner u uvodu – kojeg Hrbat očito namjerno izostavlja te navodi na pogrešan zaključak – istakao: „Iako toga zasigurno ima na različitim stranama i u mnogovrsnim oblicima, stvarni događaj iz Sarajeva, kojega je jedan župnik slučajno otkrio, uistinu spada u domenu šokantnoga te rađa pitanjima u kakvom to društvu živimo i kakvim se vrijednostima vodimo.“

U tom smislu u Hrbatovu uratku još je jedna neistinita i obmanjujuća konstatacija: „Jer, nema većeg mentalnog zida od toga kada se jedan izolovan incident označi paradigmom ne bi li se stigmatizirala određena skupina.“

Iskrivljivanja zaključaka

Na kraju Hrbat se, paušalnim pristupom okomio i na Katolički tjednik, koji se eto usudio iznijeti u javnost jedan takav slučaj, postavljajući posprdno pitanje je li to „Katolički tjednik ili velikohrvatski heftičnik?“ Stoga istom lakoćom kojom izostavlja ikakvu empatiju prema nemuslimanskoj djevojčici i njenim roditeljima, blateći zaključuje: „Označavajući većinu aktera priče – od hafiza, preko Islamske zajednice, uprave škole, Vijeća roditelja i neimenovane građanske stranke – negativnim zapravo je Vajdner taj koji podiže mentalne ograde i zidove, svalivši se u 'tor vlastite samodopadnosti'.“

No, iz Vajdnerova se teksta i poentiranja jasno vidi koliko je ovakav zaključak obmanjujuće izvrnut s neskrivenom tendencijom prenošenja naglaska na neku drugu temu (dvije škole pod jednim krovom o kojoj je Katolička Crkva u BiH rekla svoje mišljenje kroz instituciju i inkluzivne prakse Katoličkih školskih centara) i političke okvire s kojima bi se Hrbat razračunavao.

Odatle i jest simptomatično i nepogrešivo ilustrativno da se Nedim Hrbat niti jednom riječju nije pozitivno izrazio o djeci koja su zdravorazumski prosvjedovala protiv hafiza…

Kao potvrdu toga ponavljamo Vajdnerov zaključak koji neka bude poruka svim društvenim relevantnim akterima:

 „Jer ukoliko se od malena ljude uči da zbog vjere, nacije, rase i sl., ne mogu biti pravi prijatelji bez ikakvoga 'ali', onda nijednom a poglavito ne složenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko, ne treba nikakva separatistička politika ili pritisci i neprijatelji 'izvana' da bi propalo – ono je naprosto unaprijed osuđeno na propast, samo je pitanje trenutka kada će to biti. Stoga, nedvojbeno je kako ova djeca i zemlja Bosna i Hercegovina zaslužuju puno više od torova u koje ih nesređeni i duboko nesretni ljudi, guraju zarad bezumnih i njima znanih interesa.“

(Preporod.info)