Vajdnerovi izazovi mentalnih granica

Piše: Nedim Hrbat

Selektivno moraliziranje se odnosi na praksu odabira i primjene moralnih normi i vrijednosti u zavisnosti od ličnih interesa. Kao fenomen, nosi sa sobom značajne etičke implikacije. Osim potencijalne štete koju može nanijeti konkretnim pojedincima ili grupama, potiče i apatiju prema stvarnim etičkim problemima u društvu.

Kada se pažnja publike pokušava licemjerno skrenuti na izolovane incidente – umjesto na suštinske, sistemske nepravde – gubi se mogućnost kolektivnog djelovanja za stvarnu promjenu i izgradnju koherentnih, inkluzivnih politika.

Etička odgovornost zahtijeva od nas, stoga, da budemo svjesni svojih izbora u moralnom prosuđivanju i da težimo holističkom pristupu koji uvažava i prepoznaje složenost ljudskih iskustava i zajednica.

Josip Vajdner je, u tekstu objavljenom u Katoličkom tjedniku pod naslovom "Kako jedan hafiz u školi zatvara djecu u mentalne torove?", odabrao da se pozabavi moralnim aspektima jednog specifičnog slučaja, iznoseći generalne i površne moralne sudove te procjene koje produbljuju nesuglasice, umjesto da otvore vrata za dijalog i rješenja.

Vajdner piše,"promišljajući o onome što se zbirno naziva vjerske slobode", da je stvarni problem, koji se prepoznaje u praksi "u stvaranju i učvršćivanju već stvorenih mentalnih ograda koje kreiraju prostor neslobode za drugoga i drugačijega, a dotičnoga pojedinca i zajednicu koji tako čine, zadržavaju u toru vlastite samodopadnosti i šovinističke isključivosti."

Za ilustraciju svojih promišljanja o stvaranju i učvršćivanju mentalnih ograda on koristi primjer iz jedne sarajevske škole, navodeći da spada u domen "šokantnoga".

Mentalno razgrađeni pseudo-moral

Pretpostavit ćemo da glavni urednik Katoličkog tjednika, osim što nije načisto s konceptom vjerskih sloboda, nije načisto ni s konceptom mentalnih ograda, te da pod njima podrazumijeva rigidne psihološke granice.

U konkretnom slučaju, vjeroučitelj je podučavao djecu o razlikama između pojmova poznanik, kolega, drug i prijatelj, naglašavajući važnost razumijevanja ovih odnosa u svakodnevnom životu, istaknuvši im kako "Allah definira da muslimanu samo musliman može biti prijatelj, a u ostalim relacijama može bilo ko".

Vajdner nadalje iznosi detalje slučaja iz sarajevske škole, pobunu i reakcije djece, župnika, škole, roditelja i Katehetskog ureda, te odgovor Islamske zajednice. Iako napominje kako je upoznat s odgovorom Islamske zajednice da to nije njen stav i da su nadležni obavili razgovor s vjeroučiteljem, to autoru ovog teksta nije dovoljno pa se iščuđava kako je "rečeni hafiz i dalje ostao predavati na istom mjestu".

Problem mentalnih ograda u obrazovanju svakako zaslužuje pažnju. No, paradoksalno je da oni koji verbalno zagovaraju slobodu i upozoravaju na mentalna ograđivanja, upravo dizajniraju i učvršćuju iste, ako ne i gore, mentalne i socijalne barijere.

On kaže da je vjeroučitelj, kako bi podržao svoje objašnjenje, citirao ajet iz Kur’ana, te navodi da se radi o 51. ajetu iz sure Al-Ma'ide.

Ajet, u prijevodu Besima Korkuta, glasi: "O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine."

Vajdneru, ipak, za potrebe simplificiranog narativa i teksta, više odgovara prijevod Mustafe Mlive, pa upravo taj prijevod citira: "O vjernici, ne uzimajte prijateljima jevreje i kršćane. Oni su prijatelji jedni drugima".

Zbirka ideoloških citata?

Ovaj ajet ima konkretan povod, objavljen je poslije Bitke na Uhudu i tačno se zna da je njime regulirana konkretna, vremenski uvjetovana situacija.

Paušalni, šablonski pristup tuđem vjerskom tekstu, ili njegovom prijevodu, apsolutno ne priliči nekome ko iz pozicije religijskog autoriteta moralizira o vjerskim slobodama. Takav postupak ne samo da dovodi u sumnju njegovu iskrenost nego i podriva temeljne principe međureligijskog poštovanja i dijaloga.

Ali, to nije jedina nedosljednost u Vajdnerovom tekstu.

Kao i mnogi drugi – koji selektivno biraju teme za svoje moralizirajuće opservacije – on bi se morao suočiti s pitanjem dosljednosti. Rušenje rigidnih mentalnih ograda nije samo pitanje retorike. Bez dosljednosti, plitka iščuđavanja "mentalnim torovima" ostaju na nivou ispraznih moraliziranja, dok stvarni zidovi, mentalni i fizički, nastavljaju rasti.

Paradoks koji se nameće ovdje, a kojeg i Vajdner i Katolički tjednik godinama vješto izbjegavaju, teško je ignorisati. Naime, dok Vajdner piše o mentalnim ogradama, njegovi ideološki i politički saveznici podižu i održavaju fizičke ograde koje dijele zajednice i simboliziraju stvarnu i opipljivu isključivost i isključenost.

Decenijama već u Bosni i Hercegovini egzistiraju "dvije škole pod jednim krovom". Umjesto da škola bude prostor zajedničkog obrazovanja i socijalne kohezije, taj nakaradni obrazovni model djecu fizički razdvaja po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, stvarajući generacije lišene prilike za razvijanje međusobnog razumijevanja.

Čitavom tom besmislu segregacije i jedne "tamne, vilajetske, upropaštavajuće" politike, svjedočili smo nedavno u Stocu, nakon što je postavljena fasada na dio zgrade u kojem se nastava izvodi na hrvatskom jeziku, ali ne i na dio zgrade u kojem se izvodi nastava na bosanskom jeziku.

Katolički tjednik ili velikohrvatski heftičnik?

Upravo fizički zidovi, koji dijele učenike i cementiraju ideju "nas" i "njih", stvaraju nepovjerenje i nepremostive mentalne ograde i barijere – ne samo kod porobljenih učenika, nego i šire, u cijelom društvu. A ne priznaje li sam Vajdner kako "ova djeca i zemlja Bosna i Hercegovina zaslužuju puno više od torova u koje ih nesređeni i duboko nesretni ljudi, guraju zarad bezumnih i njima znanih interesa?"

Kada se zidovi dižu da odvajaju "nas" od "njih", svaki novi sloj betona učvršćuje ideju o neprijatelju s druge strane. Granica koja je fizička postaje i mentalna, a svaka vrata koja bi mogla voditi do razumijevanja su zaključana predrasudama.

Predrasudama koje cementira baš Vajdner navodeći jedan izolovan incident, "usput kazujući" da postoji i jedna vjeroučiteljica (bula, kako je naziva) "za koju svi imaju samo riječi hvale" – čija je funkcija da bude puki dekor i prikrije fundamentalnu isključivost teksta. A tekst je isključiv do te mjere da se stigne obračunati (preko Vijeća roditelja) i s građanskom politikom u BiH. A sasvim je jasno koga najviše žulja ta građanska politika čija je paradigma u Vajdnerovom tekstu neimenovana građanska stranka.

Označavajući većinu aktera priče – od hafiza, preko Islamske zajednice, uprave škole, Vijeća roditelja i neimenovane građanske stranke – negativnim zapravo je Vajdner taj koji podiže mentalne ograde i zidove, svalivši se u "tor vlastite samodopadnosti". Jer, nema većeg mentalnog zida od toga kada se jedan izolovan incident označi paradigmom ne bi li se stigmatizirala određena skupina.

Stoga, da bi Vajdner i njegovi prešutni ili "izrijekom rečeni sumišljenici" razumjeli stvarnu prirodu barijera, neka se zapitaju kako se osjećaju bošnjačka djeca u Kiseljaku, Vitezu, Stocu, pa i onim mjestima koja u retoričkom pitanju spominje Vajdner, poput Ljubuškog gdje nisu sigurni ni Hrvati odnosno Hrvatice koje nisu po mjeri HDZ-a?

Kojom su bolesnom ideologijom zatrovane te škole, ta školska vođstva, te političke opcije koje godinama istrajavaju na žicama i fizičkim barijerama?

Razgovor s onima koji perpetuiraju podjele je profesionalna i moralna obaveza. Nadležni iz Islamske zajednice su obavili službeni razgovor s vjeroučiteljem iz sarajevske škole i iznijeli jasan stav. Vrijeme je da Vajdner i Katolički tjednik fokus preusmjere na razgovor s onima koji vrše segregaciju unutar vlastitog kruga, a tu nije riječ o pojedincima.

Ta se segregacija ne može prikriti generaliziranjem, manipulativnom retorikom, podmetanjem orijentalističkih stereotipa i besplodnim razglabanjem o moralu, pogotovo kada slijedi zadane ideološke narative.

(Preporod.info)