Paganizam naš svagdašnji

U savremenom dobu kraj jedne i početak nove godine, poznatije kao slavljenje Nove godine, obilježava se u brojnim zemljama. Među njima su i određene zemlje s muslimanskom većinom koje su godinama odbijale slavljenje Nove godine. Ranije su smatrali da je riječ o paganskom i kršćanskom običaju, s obzirom da se slavljenje tradicionalno obavljalo u zemljama s kršćanskom većinom, dok danas to smatraju civilizacijskim naslijeđem koje nema veze s bilo kojom religijom. Inače, Nova godina se slavila kod brojnih starih naroda, a današnje slavljenje je rimsko naslijeđe obilježavanja početka nove godine u slavu božanstva početka i prijelaza, koji je s dva lica mogao gledati u prošlost i budućnost. Otuda je i nastao naziv januar.

Neuspješna borba protiv Nove godine

U to vrijeme cijela imperija je slavila Novu godinu kada bi vladari trošili ogromna sredstva za parade i zabave. Ni kršćanstvo nije moglo ukinuti ustaljenu praksu. Andrew S. Jacobs u svojoj knjizi, Obrezani Krist: studija o ranoj kršćanskoj historiji i razlikama govori o odnosu prvih kršćana prema tradiciji slavlja Nove godine. Uglavnom, nakon bezuspješne pobožne borbe protiv ovog paganskog rituala, slavljenje Nove godine preživljava do danas. Osim kod Jehovinih svjedoka i nekih drugih kršćanskih denominacija, slavljenje Nove godine je prihvaćeno kod kršćana pa čak i obogaćeno različitim vjerskim praksama, ovisno o kojoj kršćanskoj denominaciji je riječ. Slavljenje Nove godine se nastojalo kristijanizirati, približiti kršćanskom učenju pri čemu su pravljene simboličke poveznice s poslanikom Isaom, a. s., (Isus) i njegovom majkom Merjemom (Marija) te uvođenjem zamjenskih rituala kao što su "novogodišnje rezolucije": Rimljani su za Novu godinu davali prisegu Janusu, a kasnije su kršćani promovirali prisegu Bogu da će postati bolji vjernici. Danas se pod izrazom praznični dani u javnom mnijenju misli i na dane koji kreću od blagdanskih dana vezanih za Božić pa do novogodišnjih dana. Pod utjecajem sveopćeg slavlja u svijetu za Novu godinu i muslimani su počeli mijenjati svoje stavove o slavlju, a neki su čak kao pandan Novoj godini pokušali uvesti sveopće slavlje Nove hidžretske godine što je u najmanju ruku jedan obični religijski kič.

Kucni o drvo

Kada je riječ o paganskim običajima i praksama koji su do danas preživjeli kod mnogih naroda, pa tako i kod muslimana na Balkanu, oni zadiru u različite segmente ljudske prakse. Kada se ove prakse dovedu u vezu s vjerovanjem, onda se može govoriti o klasičnom praznovjerju. Pišući o praznovjerju, anahronim postupcima i sistemu vrijednosti i posmatranja aktuelnih dešavanja koji se povezuju uglavnom s nekom magijskom praksom i magijskom sviješću, profesor hadisa na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu dr. Zuhdija Hasanović je u svojoj knjizi "40 hadisa o snazi duhovnosti s komentarom" doveo jedan hadis u vezu s ovim praksama: "Pokazani su mi narodi, pa sam vidio vjerovjesnika s kojim prolazi cijela zajednica, s drugim vjerovjesnikom grupa ljudi. S trećim vjerovjesnikom prolaze deseterica, s četvrtim vjerovjesnikom prolaze peterica, a prošao je i jedan vjerovjesnik sam. A onda sam vidio veliko mnoštvo, pa upitah: ‘Džibrile, jesu li ovo moji sljedbenici?’ Reče: ‘Ne, ali sada pogledaj na horizont!’ Pa sam pogledao i vidio ogromno mnoštvo. ‘Ovo su tvoji sljedbenici. Među njima je predvodnica od sedamdeset hiljada ljudi, koji neće polagati račun niti će biti kažnjeni!’ Upitah: ‘Zašto?’ ‘Zato što nisu koristili kauterizaciju, nisu tražili da im se rukja uči, niti su bili skloni zloslutnji, nego su se na svoga Gospodara oslanjali.’ Ustade pred njim Ukaša ibn Mihsan pa zamoli: ‘Čini dovu Allahu, dž. š., da me učini od njih!› Tada Poslanik, s. a. v. s., učini dovu: ‘Bože moj, učini ga od njih!’"

Umjesto prakse kucanja o drvo, koja je prisutna kod muslimana, Hasanović ističe: "Slobodno se može reći da je jedan od najraširenijih vidova sujevjerja kucanje u drvo radi sreće i berićeta. Prakticiraju ga svi bez obzira na religijsku pripadnost. Ovo se zasniva na starom vjerovanju po kojem su neuzubillah bogovi, odnosno demonska bića živjeli u drveću. Kada bi neko dolazio da moli neko od tih bića za nešto, ritual je zahtijevao da najprije dodirne koru drveta. Ako bi mu se ta želja kasnije ispunila, on je ponovno dolazio do istog drveta da kucne u njega. Ovo je bila poruka tom biću da je molba urodila plodom, a istovremeno gest zahvalnosti za uslišanu molbu. Ako želimo da hairli protekne ono što planiramo onda kao muslimani kažemo: mašallah, bez kucanja u drvo! Također, po kršćanskom vjerovanju koje je naslijeđeno od paganskih naroda, prolazak ispod merdevina naslonjenih na zid donosi nesreću, zbog toga što je položaj merdevina u trouglu, a to je znak za život. Kada prolazimo kroz trougao, izazivamo sudbinu, uključujući i duhove koji žive ispod merdevina, a opet uključujući i zle duhove kojima se to neće svidjeti. Sve je ovo jasna zabluda, od koje se istinski utječemo Allahu, dž. š."

Crna mačka ni kriva ni dužna

Vjerovanje ljudi da će biti nesretni ako crna mačka prođe ispred njih ima kompleksnu historiju. Crna mačka je u starom Egiptu bila sveta životinja, a njeno i slučajno ubijanje je značilo smrtnu kaznu. U srednjovjekovnoj Evropi crna mačka je povezivana s djelovanjem vještica protiv kojih se digla i sama Katolička crkva praksom inkvizicije. Crna boja je inače smatrana bojom zla, samog vraga, što je kasnije ostavilo traga i na percepciju muslimana iz Afrike i Azije te općenito ljudi koji su bili drukčije boje kože. Sam poslanik Muhammed, a. s., je opisivan kao osoba koja se podučila crnoj magiji od heretika.

Strah od razbijenog ogledala je još uvijek prisutan kod ljudi s obzirom da vjeruju kako im to donosi nesreću, prema najrasprostranjenijem mišljenju - sedam godina nesreće. Među prvima koji bi određenu površinu ulaštili i koristili kao ogledalo bili su stari Egipćani. Odraz u razbijenom ogledalu smatrali su lošim znakom, dovodeći u vezu ovaj izgled i sa zagrobnim životom. Na sličan način su nadnaravne moći ogledalu davali stari Kinezi i Hindusi. Veza između sedam godina nesreće i razbijanja ogledala nastala je kod starih Rimljana koji su vjerovali da je razbijeno ogledalo i znak oštećene duše, s obzirom da ogledalo odražava ne samo lik, već i dušu čovjeka. Smatrali su da je potrebno sedam godina da se duša "obnovi". U srednjem vijeku ovo mišljenje se zadržalo, a kasnije i učvrstilo ne samo zbog ovakvog vjerovanja nego i predostrožnosti da se ne razbije ogledalo koje je bilo pravi luksuz.

Kod pojedinih muslimana, bliskih tradiciji pravoslavnih Srba, može se pronaći i praksa prekrivanja ogledala u slučaju smrti, zbog čega je vjerovatno nastala i praksa prekrivanja televizora. Ovu praksu je moguće naći i kod Jevreja koji su ogledalo smatrali kao portal u svijet duhovnosti, a prema tekstu Paula Devassyja "Ogledala u Bibliji i jevrejskoj tradiciji" prekrivanje ogledala tokom shive - sedmodnevne žalosti za umrlim (sedmine) i danas je prisutno. Kada je riječ o praznovjerju tokom žalosti za umrlim, posebno raširena pojava jeste ostavljanje vode kako bi se umrli mogli napiti prije polaska na drugi svijet ili da ne ometaju ukućane tražeći vodu. Ovom praznovjerju je dodatno doprinijela neobrazovanost. Voda je navečer mogla zbog vrućine malo ispariti pa bi tako ljudi potvrdili svoje pogrešno uvjerenje da se umrli zaista napio vode. Slični rituali postoje i u drugim tradicijama, ali smatra se da je ovo praznovjerje najviše prisutno kod slavenskih naroda. Još jedno praznovjerje prisutno kod slavenskih naroda je prosipanje vode za osobom koja odlazi iz kuće. Ova praksa se može pronaći i kod duboko religioznih muslimana. Riječ je o paganskom vjerovanju da se bacanjem vode onemogućava loša sreća koja bi mogla putnika pratiti i da sve ide glatko kao po vodi. Prema drugim uvjerenjima, tako se zaustavlja nesreća i sve loše koje može doći od samog putnika ili posjetioca, s obzirom da voda pomaže kod urokljivog oka. Ova praksa se može pronaći i u Latinskoj Americi, ali i nekim pacifičkim kulturama. Naravno, ovako nešto teško bi nastalo u pustinjskim predjelima gdje je bacanje vode znak, u najmanju ruku, nedostatka pameti.

Pamet nije nipošto skupa

Teško je pronaći osobu koja nije čula za vjerovanje da će se dobiti novac ako lijevi dlan svrbi ili izgubiti, potrošiti, novac ako desni dlan svrbi. S obzirom na to da dlanovi često zasvrbe, a zarada i trošenje nisu sezonski događaji u čovjekovom životu, čak i dobri vjernici mogu pomisliti da postoji neka tajna veza između ovog svraba i zarade. Porijeklo ovog vjerovanja je iz doba paganskih Kelta. Ova praksa se može pratiti i do Kine, Indije i afričkih plemena i smatra se najraširenijim praznovjerjem u svijetu. U ovom vjerovanju centralno mjesto imaju ruke koje u različitim paganskim tradicijama imaju posebno mjesto u čovjekovom poimanju sreće i budućnosti. Ne treba zaboraviti da je čitanje znakova iz dlanova, poznatije kao gledanje u dlan, razvilo raširenu aktivnost gatanja ili proricanja iz dlana (hiromantiju). Ljudi još uvijek vjeruju da svoju budućnost mogu vidjeti u dlanu, kao što vjeruju da se budućnost može vidjeti iz ostatka kahve. Praznovjerje zasnovano na čitanju znakova iz ostatka kahve, taloga kahve - toza, zvanično je poznato kao taseografija i nije vezano samo za lahkovjerne narode na Balkanu. Ova praksa je prvobitno vezana za taloge čaja u Kini, a kasnije je, širenjem prakse pijenja kahve, postala i zabava ljudima, ali i izvor zarade gatarima nakon pijenja kahve. Glavni nosilac ove prakse je bilo preko turske kahve, odnosno čitanja iz taloga (kahve falı) stoga nije ni čudo što se na Balkanu ova praksa mogla pronaći u skoro svakom selu. Na internetu se može naći i mapa znakova koji objašnjavaju šta koji izgled taloga znači. Tako ono što liči na zmiju upućuje na neprijatelja i izdaju itd. Uglavnom, kao što kaže stara poslovica da pamet nije nipošto skupa, tako i ove prakse pokazuju kako se može zaraditi na naivnosti ili gluposti ljudi.

Kod nekih domaćinstava ili radnji može se vidjeti i hamsa (hamse - broj pet na arapskom) odnosno otvoreni dlan s pet prstiju. Zbog šiijskog mističnog tumačenja lika i djela Fatime, kćerke Muhammeda, a. s., poznata je kao Fatimina ruka ili Fatimino oko, a pet prstiju treba da predstavljaju pet stubova islama. Inače, riječ je o paganskom znaku - hamajliji koji bi trebao štiti od zla. Tragovi ovog praznovjerja sežu do simboličkog povezivanja s božanstvima u Mezopotamiji, Kartagi, kod Egipćana i Feničana itd. kao što je božica Tanit koja je prikazivana, slično hamsi, rukom korištenom kao hamajlija za zaštitu porodice od nesreće i urokljivog oka.

Potkovice i djetelina: stoka i ljudi

Iako je danas teško pronaći domaćinstva s konjima, konjska potkovica, koja dolazi u obliku slova „u“, još uvijek se može pronaći zakovana iznad vrata ili na nekom drugom mjestu kod domaćinstava različitih religijskih tradicija. Povezanost potkovice sa srećom dolazi iz drevnih vjerovanja, folklora i simbolike različitih kultura. U staroj Grčkoj potkovica je podsjećala na polumjesec, simbol prosperiteta i plodnosti, a metalu su se pridavala magična svojstva koja mogu otjerati i zlo. Kod nekih pagana metal se smatrao efikasnim protiv loših duhova koji se plaše metala. Iz tog razloga se u srednjem vijeku potkovica zakivala na vrata kako vještice i loši duhovi ne bi mogli ući u kuće i štale. U Katoličkom glasniku, tekst „Sveti Dunstan: Svetac koji je stavio potkove na vražja kopita“objašnjava kako je katolički svetac prevario vraga (šejtana) tako što mu je stavio metalne potkovice na noge. Tako ga je zarobio sve dok vrag nije pristao da izbjegava potkovicu u širokom luku. Zato se danas potkovice i nalaze u mnogim domaćinstvima, ali i oko vrata nekih ljudi s obzirom da se potkovice danas kupuju u formi privjeska oko vrata. Drugi znak sreće široko rasprostranjen jeste djetelina s četiri lista.

Mnoga muslimanska djeca i danas slušaju priče o sreći ako pronađu djetelinu s četiri lista. Djetelina, trava veoma draga stoci, dolazi uglavnom u obliku s tri lista i šansa da će neko pronaći djetelinu s četiri lista je 1:10.000. Danas se djetelina prikazana s četiri lista može pronaći kao ukras na mnogim predmetima i nakitu, a jedna bosanskohercegovačka stranka je taj znak stavila i u svoj logo. Shodno političkom uspjehu, nije im djetelina pomogla. Zelena djetelina je imala posebno mjesto kod Druida i Kelta u Irskoj, koja i danas ima posebno poštvanje zelene boje koja dominira ovim državom. Kelti su vjerovali da djetelina ima magična svojstva (The Celtic Shamrock), a tri lista djeteline su predstavljala i njihovo pagansko učenje o božanstvima i simbole keltske ideje o Majci Zemlji. Inače, Kelti su duboko vjerovali u posebnost broja tri kao perfektnog broja. Pronalazak djeteline s četiri lista značilo je pronalazak posebne blagodati i sreće te zaštitu od vila i loših duhova. Kasnije je djetelina dovedena u vezu s kršćanskim misionarom Svetim Patrikom koji je s djetelinom u rukama prikazivao kršćansku doktrinu Svetog Trojstva. Uglavnom, od potkovice i djeteline više koristi ima stoka nego čovjek, zapravo stoci donosi neku korist, a čovjeku samo dokaz protiv njega samog: da ne koristi blagodati mozga.

Ovo nije konačan spisak praksi koje se mogu naći i kod muslimana ali su neke od najraširenijih. Sve ove prakse imaju svoje utemeljenje u paganskom načinu razmišljanja koje je do danas živo. Na ovu trajnost upozorio je i sam poslanik Muhammed, a. s. kazavši: "Tri stvari bit će prisutne u mome umetu sve do Smaka svijeta: naricanje, ponos porijeklom i vjerovanje u zvijezde". Ovo vjerovanje u zvijezde treba razumjeti kao vjerovanje u posebne moći određenih predmeta i postupaka. Blaža varijanta paganizma jeste slijeđenje prakse koja je s paganizmom ostala u vezi samo u vanjskoj formi i ljudi je upražnjavaju bez poveznice s njenim vjerskim porijeklom.

(IIN Preporod)