Temelji reforme obrazovanja: Šta sve oblikuje promjene?

Piše: Ilma Delić

Kroz tri uzastopna nastavka, ovaj tekst, kao prilog raspravi o reformi obrazovanja, osvrće se na temeljne aspekte reforme visokog obrazovanja u obrazovnim institucijama Islamske zajednice. Fokusirajući se na ilozofske, teološke i društvene osnove, razmatra ključne izazove i implikacije reformskog procesa te postavlja pitanja o njegovoj stvarnoj ulozi u transformaciji obrazovnih praksi. Kao kritički doprinos, tekst istražuje usklađenost planiranih promjena s proklamovanim ciljevima i mogućnosti suštinske transformacije obrazovnih institucija u savremenom kontekstu

Unutrašnja citadela

Izuzetno je teško tranformirati ljude; promijeniti vrijednosti koje ih fasciniraju i mišljenja koja ih navode da djeluju. (…) Ukoliko se ne promijeni njihov način gledanja na stvari, čime se u cijelosti mijenja moralni život svakog pojedinca, bilo koja reforma nametnuta bez njihovog pristanka gurnula bi ih u ropstvo "ljudi koji jadikuju dok se pretvaraju da su poslušni." To je vječita drama čovječanstva generalno, a politike posebno. Osim ako u potpunosti ne transformira ljude, politika nikad ne može biti ništa drugo do kompromis sa zlom. (Pierre Hadot, The Inner Citadel)

Šesta godišnja konferencija o islamskoj filozofiji za 2024. godinu održavala se i u hibridnom formatu u periodu 6-8. decembra, u organizaciji Harvard univerziteta. Neki od naslova izlaganja bili su: Islamski univerzalizam; Dereligioniziranje islamske teologije i reteologiziranje islamske književnosti; Kultiviranje navika uma: ugrađivanje epistemologije vrline u islamsko obrazovanje; Ponovno razmatranje pitanja konzistentnosti u Gazalijevim radovima o božanskoj pravdi; Ponovno čitanje klasične gramatičke tradicije (nahw) u savremenoj arapskoj lingvistici: filozofska perspektiva; Odgovarajuća funkcionalnost i plan dizajna u islamskoj teologiji; Rekonstrukcija predmodernih nastavnih planova i programa: Gazalijevo pedagoško naslijeđe u savremenoj islamskoj filozofiji; i sl. Izlagači na ovoj konferenciji dolazili su sa univerziteta iz gotovo svih krajeva svijeta: SAD, Velika Britanija, Indija, Iran, Puerto Rico teritorija, Egipat, Malta, Indonezija, Turska.

Samo i nasumičan pogled na ovu agendu dovoljan je da konferenciju smjestimo u teorijski okvir vremena u kojem se ona i održava, vremena post-postmodernizma. Ko smo mi sad u ovom dobu? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, Wael Hallaq spominje kako je bitno govoriti o onome što je Hadot nazvao "unutrašnjom citadelom" - političkim kapitalom duše, onom koji vodi pravilnom poimanju etičke prakse u svijetu. On to ovako objašnjava: bilo šta, od posta i namaza do istraživanja i pisanja, režimi spavanja, pa čak i tišina, sve su to tehnike sebstva, tehnologije sebstva. Svi su oni produktivni mehanizmi koji pokreću određeni naš stav prema svijetu. Ove tehnike su uvijek strukturalno međusobno povezane i međuovisne, budući da jedna proizvodi drugu, podupire je i s njom je u dijalektičkom odnosu. Epistemička poniznost samo je jedan od rezultata tehnologija sebstva.

Mnogo toga ćemo propustiti ukoliko ne shvatimo da je najbitnija karakteristika ovih tehnika intencija sebstva da operira samim sobom. To mora biti autonoman projekat. Svako to radi samom sebi. Tehnike na sebstvo nikad se ne primjenjuju izvana - kao, naprimjer, način na koji konzumerizam i kapitalizam danas definiraju naše identitete - i to je veoma važno. Ne smije se dopustiti nikome da se uplete u našu unutrašnju etičku konstituciju. Mi smo danas u velikoj mjeri kreature političkih i ekonomskih tehnologija, državni objekti i robovi kapitalističke mašine. U ovom nadmoćnom kontekstu, djelovanje sebe na sebstvo predstavlja svojevrstan subverzivni čin oslobođenja, gdje krećemo u tranziciju od tzv. negativnih formi slobode ka pozitivnim formama oslobođenja. Ova pozitivna sloboda bila je dominantni model egzistiranja u ljudskoj povijesti, model koji je, iz patoloških razloga, izblijedio u modernim uslovima, kako to Foucault lijepo naglašava.

Kako bi bio u stanju da uopće počne da razvija pogled na modernost koja nije samo intuitivno neugodna zbog svega onoga što se dešava već i da se upusti u ispitivanje razloga zašto takve stvari postaju problematične, odnosno koje su to karakteristike modernosti koje su postale problematične, Wael Hallaq spominje kako je prvo morao ispitati temeljne karakteristike onoga što je Šerijat nekad bio, ne samo kao teorija već i kao živi sistem. To je uspio na vrlo jednostavan i krajnje vjerodostojan način, uzimajući svoje studente kao parametar. Spominje kako, štagod da njegovi studenti (Hallaq predaje na Columbia univerzitetu od 2009) obično komentiraju ili na bilo šta da izrazito dinamično i živo reagiraju, on zna da je to relevantno za nove generacije - što znači da bi trebalo da bude relevantno i za njihove profesore. Dakle, ono što je Hallaq uradio jeste da je postavio sebi pitanje kako da vlastito proučavanje Šerijata učini relevantnim za novu vrstu kritike modernosti, i to je učinio postavljajući dva potpitanja: prvo je relevantnost šerijata za muslimane kako bi ponovo promislili svoju budućnost, a drugo je apstrahiranje šerijata na način da se razmišlja o tome koja bi to bilo koja druga tradicija bila - kako ona razvija aparaturu kritike i rehabilitacije s obzirom na probleme kojima smo izloženi u modernosti. On pod ovim misli na epistemološke i slične probleme, i pri tome ne govori samo o njihovim fizičkim apektima.

Primjera radi, za njega je fizički aspekt uništavanja okoliša jednostavan površinski nivo. Ne možemo se toliko intelektualno zadržavati nad tim. Ono što se treba uraditi, prema njegovom mišljenju, jeste postaviti pitanje šta se dešava ispod ove destrukcije, šta ona znači u smislu epistemologije, kako se naši oblici znanja upuštaju u objašnjavanje ovog devastiranja ekosistema i životne sredine. Fizikalnost stvari samo je Hallaqov prvi korak. Onaj koji neposredno slijedi nakon ovog je pitanje kakav je epistemološki značaj ove fizičke stvarnosti. Ovdje je najbolje navesti njegov primjer o vojnom izazovu Evrope, koji nije bio samo u tome kako pronaći bolje vojno oružje i otkriti naprednije načine pobjeđivanja neprijatelja (što je sofisticirana forma nasilja), već u tome kako da se kultivira novi subjekt za vojsku. Drugim riječima, pojedinac se mora reformirati za vojsku.

Kur’an govori o tome kako je za prevladavanje krize nužno početi od sebe. Ovaj ajet je ujedno i motto IIN Preporod. Pojedinac treba da djeluje u nepreglednom polju vlastitog subjektiviteta. Šta je Ikbalov blizanački koncept hudija / (Aktivnog Ja, samoafirmacije ili ega) i behudija / (snaga zajednice koja individualni ego dovodi u harmoniju s drušvenim) drugo do ovo.

Religija i književnost

Godine 2019. u izdanju Edinburgh University Press objavljena je knjiga Religija u egipatskom romanu: teme i pristupi autorice Christine Philipps. Moderna arapska književnost nova je i jedinstvena serija studija ove prestižne izdavačke kuće, čijim se uvođenjem ima za cilj protezanje interesovanja na najranije početke arapske modernosti u devetnaestom stoljeću, fokusirajući se na arapsku književnost i kritiku današnjice. Profesor emeritus Rešid el-Enani, jedan od urednika ove serije, spominje kako nema boljeg mjesta za upoznavanje sa intelektualnim angažmanom o ulozi religije u arapskom društvu nego je to u romanu. Možda to najbolje oslikavaju riječi Nedžiba Mahfuza kada kaže da "pisac transformira filozofiju u nešto što ljudska duša može iskusiti", te na kraju odabire književnost umjesto filozofije.

Prvo poglavlje ove Philippsine knjige koja prema ocjeni izdavača predstavlja "temeljiti, originalni pregled religije u modernom arapskom romanu" nosi naslov Uvod: religija i roman. Ova se ocjena temelji na činjenici da "Philipps nudi tematsko istraživanje zategnutog odnosa između religije i sekularizma, kako se to odigravalo na stranicama egipatskog romana". Pomno čitanje reprezentativnih tekstova ove knjige od nesamjerljive je važnosti i u našem kontekstu, budući da “otkriva višestruke načine na koje su islam, kršćanstvo, sufizam, mit, običaj i intertekst” integrativni element savremenih muslimanskih društava i njihove kulture.

Naravno, ja sam za ovu knjigu saznala preko jednog članka autora Mirze Sarajkića, profesora na Katedri za arapski jezik i književnost na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. To svakako nije bio prvi članak ovog profesora koji je u potpunosti zaokupirao moju pažnju; dovoljno je pročitati samo onaj objavljen u časopisu DHS krajem 2023. a koji nosi naslov “Divergentnost i (a)tipičnost revolucije u romanu Republika himbe” pa da se sa iščekivanjem dočekuje svaki naredni rad ovog autora. To će potvrditi svi studenti sa Fakulteta islamskih nauka – a bilo ih je dosta – koji su paralelno studirali i arapski na Filozofskom. Inače, tekstovi iz pera profesora arapske književnosti, i klasične i moderne, prijeko su potreban alat za razumijevanje odnosa moći i znanja, a u kontekstu muslimanskih društava možda je bolje reći zloupotrebe moći i autoriteta. Razumijevanje i raskrinkavanje odnosa moći je u savremenom svijetu preduvjet za bilo kakvu društvenu transformaciju. Kada je riječ o Katoličkoj crkvi, Goran Stanić spominje kako “nema kritičnijeg zadatka u današnjem svijetu nego učiti o ambivalentnoj naravi, raspodjeli i zloupotrebi moći, o načinima na koje se ona manifestira na svim nivoima, od osobne, institucionalne do geopolitičke”. Za savremeno razumijevanje nas kao muslimana u Bosni i Hercegovini i našeg društveno-političkog i kulturnog konteksta, navešću samo ovaj citat iz jednog drugog članka profesora Sarajkića:

Narativi i diskurzivne prakse koje romanopisci uspostavljaju svojim djelima (implicitno) te medijskim reprezentacijama (eksplicitno) upečatljiv su primjer postmoderne "moći i znanja". Osnovna tačka diseminacije takvog koncepta "moći i znanja" upravo su književna djela koja, stoga, možemo smatrati simboličkom jezgrom spomenutih narativa i praksi. Prema H. Porteru Abbottu "narativ je instrument moći", jer u sebi nosi velik i kompleksan retoričko-semantički potencijal. Obrazlažući ovaj fenomen, Abbot posebno ističe koncept sukoba ili agona kao centralnu odrednicu koja se nalazi u temeljnoj strukturi skoro svakog narativa, pri čemu su sukobi narativnih likova refleksija mnogo većih vrijednosnih ili svjetonazorskih konflikata. Narativ je, dakle, mjesto ideološkog agona per se. Tako se u tom "konfliktnom prostoru" opisuju ideje, sučeljavaju ideologemi i predstavljaju vrijednosni koncepti, pri čemu lahko dolazi do učitavanja, glorifikacije, hiperbolizacije, iskrivljavanja odabrane slike i tome slično. Nadasve, "narativ može imati značajnu društvenu ulogu kao sredstvo kojim se priklanja jednoj ili drugoj strani u sukobu, ili kao instrument preko kojeg će se predočiti suprotstavljene ideje, ili pak kao određeni način prihvatanja nerazrješivih konflikata poput onog između želje za životom i spoznaje da moramo umrijeti."

Kakvu ulogu Fakultet islamskih nauka ima kada je riječ o aktuelnom predstavljanju muslimanskih likova u bosanskohercegovačkom kontekstu, kako u domovini tako i na međunarodnoj sceni? Koji su to ustaljeni toposi islamskog u utjecajnim kulturalnim narativima u savremenom bosanskohercegovačkom društvu? Da li će i dalje prevladavati "geneza stereotipije u slikama religijskih likova" i njihova "fosilizirana pozicija u kulturi", ili će se, pak, omogućiti prilika Fakultetu islamskih nauka kao "najprestižnijoj instituciji visokoškolskog islamskog obrazovanja u Evropi" da se ta i sekularna i unutarmuslimanska stereotipija konačno dekonstruira? Adorno govori o književnim djelima kao alternativnim verzijama zbilje. Po mom mišljenju, "bdjeti nad odsutnim značenjem" u procesu prezentiranja islamskog imaginarija u bosanskohercegovačkom društvu je nemoguće bez tehnika deskripcije prisutnih u knjigama i člancima profesora sa Katedre za arapski jezik i književnost na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Ne vidim drugog načina da se sačuvamo zamke u koju je i Said upao analizirajući samo simptome orijentalizma, što je u našem savremenom kontekstu samo blago zahvaćanje ispod površine. (Sjetimo se Saidovog patroniziranja studenata Američkog univerziteta u Kairu prilikom jednog gostujućeg predavanja.) Dokaz ovome je činjenica kako je danas orijentalizam pojava koja je prisutnija na arapskim nego na zapadnim univerzitetima, što ustvari samo govori o kolektivnoj društvenoj traumi svih muslimanskih naroda.

Proklamirani vs. stvarni ciljevi reforme

Problem polaznih tačaka aktuelna je tema savremenih filozofskih i teoloških perspektiva bilo kojeg istraživanja. Općenito govoreći, pretpostavljene polazne tačke unaprijed kreiraju pojmove diskursa, određuju koji koncepti imaju težinu i koji se smatraju ključnim, a koji perifernim. Polazne tačke uslovljavaju ono što je iznutra i ono što je izvana, koji su životi inteligibilni i neinteligibilni, kao i produciranje Sebe i Drugog. Istražiti kako bi mogao izgledati proces destabilizacije ili obnove naših polaznih tačaka podrazumijeva njihovo ponovno procjenjivanje i implikacije, kroz kombinaciju teoloških i filozofijskih perspektiva.

Usljed radikalnih društvenih i ideoloških promjena, moderne globalne kulturalne transformacije dovele su do dosad neviđenog pluraliteta polaznih tačaka, što zahtijeva kritičku reevaluaciju. Postavlja se pitanje: Kako možemo orijentirati društvene prakse na način koji poziva na ponovno promišljanje granica koje naše polazne tačke impliciraju?

(IIN Preporod)