Od petka do petka: Edin Krehić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 27. decembra 2024. do 02. januara 2025. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Edin Krehić, urednik web portala Al Jazeera Balkans i pisac.

Petak,  27. decembra 2024.

Svakog decembra su mi podijeljeni osjećaji. I traje to pune 32. godine jednakom snagom. Te podijeljene osjećaje ne dijelim rado. Radije ih trpam u knjige, dijelim junacima u romanima.

Decembra 1992. mi je poginuo otac. Enes, u 44. godini. Sve što pišem, kao da (o) njemu pišem. Zašto opet o tome, je li više dosta, budućnost, budućnost, budućnost…

Sjećam se rahmetli dede Kasima, majčinog oca. Malo, malo, on o Drugom svjetskom ratu. To su bile kasne sedamdesete, pa onda kompletne osamdesete prošlog stoljeća.  Meni bilo smiješno, što se vraća na taj period.

Sada znam.

Ožiljak koji ćemo nositi cijeli život.

Ožiljak za koji se nadam da ga naša djeca i svi njihovi redom, nikada neće dobiti.

Život nam je pun ožiljaka. I valja ih nositi uspravno.

Onako kako ih nose Palestinci.

Onda novi ožiljak. Stiže vijest, provjerena, da je nađeno tijelo meteorologa Mirze Tucakovića na Bjelašnici.

Onda novi: kolone policajaca vraćaju se sa suđenja ubicama njihovih kolega Adisa Šehovića i Davora Vojinovića. Spominjat će se možda još malo, a onda rijetko i više nikako.

Samo će njihovi najmiliji nositi ožiljak. I čuvati u sjećanjima i molitvama.

Rijeke slavljenika polako stižu u svečarski grad.

Dobro došli.

Subota, 28. decembra 2024.

Ljudi koji me znaju, znaju koliko volim planinu. Dao bih deset dana ljetovanja: plažu, tropske vrućine, gužvu, a posebno komarce, za jedan dan skijanja, šetnju, kafu s pogledom na vrhove planina i borove ogrnute snijegom. Za mir i sreću koje ti može dati samo planina u svoj svojoj raskoši.

I divlja i pitoma. I čarobna i opasna.

Zvao sam Zehrudina Isakovića, planinara, autora serijala Vrhovi Balkana na Al Jazeeri Balkans da nam napiše tekst o planini, bukvalno sa pravilima koje treba poštovati da bi na njoj bili sigurni.

Dijelim njegov tekst na mrežama, evo dijelim i ovdje sa vama tek nekoliko pasusa, u nadi da će, ako dođe do jedne osobe, biti vrijedno truda:

“Ključne zimske opasnosti su: smanjena vidljivost, hladnoća, lavine, orkanski vjetrovi, skrivene rupe u snijegu, poskliznuća, padajući komadi leda i sniježne strehe, te smrzotine i eventualno sniježno sljepilo.

Lavine se uvijek javljaju kada su velike temperaturne razlike između noći i dana, nakon svježih padavina. U lavinozna područja ne treba ići nakon velikih padavina, posebno popodne kada lavine počinju ‘raditi’.

Morate biti odgovorni, kako prema sebi, tako i prema drugima. Nemojte svojom nepromišljenošću i druge dovoditi u opasnost.

Na kraju, zaključak: Najbolja prevencija nesreća na planini jeste da planinu, prije svega, poštujete. Planina se poštuje tako što se uvažavaju opasnosti koje skriva”.

Nedjelja, 29. decembra 2024.

Znate onu priču, kao mladi na Zapadu pričaju o glupostima: muzičarima i njihovim stilovima odijevanja, glumcima i njihovim ljubavnim aferama, a naši napredno i fino o političarima i njihovim korupcionaškim aferama, (ne)uređenju zemlje, ustavu…

Ovakvi detalji pokazuju sav jad u kojem živimo više od tri decenije, naučeni na njega, naviknuti na stalni stres koje više nismo svjesni, a on je tu, kao što su pisari na našim ramenima, ali bi mnogi da ih rado otresu.

Stres.

Volim poslove koje radim: pisanje, novinarstvo, knjige, serije, filmove. Djeci ovih dana govorim: upišite uvijek što volite, pokušajte raditi što volite, onda nikada ne idete na posao, onda ste najbolji, onda ste sretni. Približite se tome koliko god možete, zaronite u posao kojeg volite, ako je ikako moguće potpuno.

Onda je stres na poslu najlakši.

Ovaj što ga živimo i što nam ga nameću, i naši i njihovi (koji su naši, a koji njihovi?) daleko je gori, i mic po mic, uzima danak u zdravlju, u odlascima mladih, u svemu normalnom. I neće ga zaustaviti novogodišnje slavlje niti konfete što će ih vrijedne ruke čistača ukloniti sa ulica da bi stotine hiljada automobile, zajedno sa dimnjacima, već iduće jutro mogle stvarati novi smog.

E, da… Tu smo na prvom mjestu u svijetu.

I teško će nas iko svrgnuti.

Ponedjeljak, 30. decembra 2024.

Danima objavljujemo tekstove iz novogodišnjeg specijala: Događaji koji su obilježili godinu koju polako ostavljamo za leđima: nauka, tehnologija, sport… rekordne temperature i smrtonosne poplave…Balkan u 2024… svijet u 2024… šta nas čeka u 2025…. šta mladi očekuju u 2025…. najčitanije… najgledanije…

Jedan dio teksta kolege Seada Vegare, našeg spoljnog saradnika, iščitavam nekoliko puta. O filmu Jasmile Žbanić – Blum: Gospodari svoje budućnosti.

Gledao sam ga na Sarajevo Film Festivalu još prošle godine, dan pred otvorenje, a njegova priča još traje.

To je film, to je priča koja može inspirisati mlade da vide kako se ovdje može, kada na čelo firme, vlade, države, dođu sposobni, sa vizijom, snom, znanjem… I kada takvi postavljaju sposobne, pametne, obrazovane, one sa vizijom, sa snom, sa znanjem.

Tako je nastao Energoinvest, onaj što je pronosio tu viziju, san i znanje cijelim svijetom. Da je opstao (a nisu gu uništile samo granate), pronosio bi tu viziju, san i znanje i svemirom.

Zašto je danas sve drugačije?

Vratite se na ovu priču o sposobnim, o viziji, znanju…

To ovdje svako zna!

I treba da zna! Da bi jednom, opet, došli sposobni i stvorili neke nove energoinveste, sa vizijom, snom, znanjem i vremenom kada najunosniji posao više ne bi bila politika.

Utorak, 31. decembra 2024.

U okićenom Sarajevu su stotine hiljada turista.

Dobrodošli, i zaista to mislim. Kako volim da mene i moju porodicu, prijatelje, srdačno dočekuju kada sebi priuštimo putovanje, tako želim dočekati goste grada i Bosne i Hercegovine: osmijehom, ljubazno, biti im na usluzi šta zatreba.

Saobraćajni je kolaps u gradu, na okolnim planinama… Samo još jedan dokaz da nam treba kvalitetan javni prevoz. Ne nekoliko tramvaja na istoj ruti, makar to bile nove šine.

Nego tramvaj (o metrou ne sanjam) i do Dobrinje, Vogošće, Rajlovca… Širenje grada prema Hadžićima, Visokom… a ne trpanje novih zgrada, sve jedne uz drugu, ovdje gdje je već haos.

Znam, neće ovo što pišem išta promijeniti.

Ali jednom…

Uz blumovsku sposobnost, viziju i san, bit će daleko bolje.

Neću ja dočekati, jer je sada sve drugačije. Ali gajim nadu za svoju djecu, od djece djecu, i tako redom.

Jednom…

Počelo je odbrojavanje: 10, 9, 8…

Petarde se čuju, ali jedva vide u magli i smogu.

…6, 5, 4…

Dvije slike ustaju urezane poput ožiljaka: jedna eksplozija vatrometa i nasmijanih lica veseljaka diljem svijeta; i druga Palestinaca i eksplozija granata tu, među njima, gdje gladni, ponosno prkose genocidu i licemjernom svijetu.

…3, 2, 1!

Srijeda, 1. januara 2025.

Uvijek mi je prvi dan godine bio lijep. Miran, tih, većina spava. Možeš prošetati gradom, planinom i meditirati.

Sve dok ne počnu dolaziti vijesti.

Neki mladi na planini razvaljivali su vrata zgrada i pravili kompletan haos pokvarivši odmor mnogima oko sebe. Srećom bez žrtava, ali sa gorkim okusom u ustima. Šta je u glavama tih ljudi? Imam u komšiluku u Sarajevu slične, izrentali su neki stan, ljeti otvore prozore i urlaju, psuju… potpuno svjesni svojih postupaka.

Jedna od mojih želja je da u 2025. bude što više uljudnosti i lijepog ponašanja. Znate ono, ako nekoga na ulici slučajno okrznete ramenom, da mu se izvinite uz osmijeh, a on odgovori isto. I tako popravite dan i sebi i njemu. Onako kako to radi većina samo što pređe granice Bosne i Hercegovine i ode vani, a čim se vrati: psovke, galama, uvrede… I sila!

BREAKING NEWS: Masovno ubistvo u Cetinju, 12 mrtvih i puno više ožiljaka koje će do kraja života nositi njihovi najmiliji.

Odrastamo u vremenu gdje su sila, lopovluk, primitivizam i bahatost na cijeni.

Iskreno saučešće.

Četvrtak, 2. januara 2025.

Čitam sve ispisano za prethodne dane sa velikom željom da većinu pobrišem, kao što bih pobrisao sve loše što se zbilo godinama i decenijama unazad. Ali, ne može.

Volio bih da je ton cijele priče posve drugačiji, da je pun šala, smijeha, veselja… Da sam izvukao samo ono dobro, a uvijek ga ima.

Neka stoji kako jeste.

Tipka delete je samo na kompjuteru, ne postoji u životima.

I šta onda?

Mikro svijet. Živim ga godinama unazad. Gradim ga knjigama koje pišem, poslom koji radim, dobrim ljudima kojima se okružujem, djecom koju supruga i ja odgajamo da baštine uljudnost i preziru primitivizam…

I da puno pristojnih mikrosvjetova ovladaju sve lošijim, globalnim.

(Preporod.info)