Prošlost i budućnost "velikih država"

Ideologije koje zastupaju izgradnju velikih država koje uključuju teritorije i drugih suverenih država se manifestiraju u savremenoj politici više nego što je to očito u praćenju diplomatije. Čak i u Evropi, u određenom broju država imaju nacionalističkopolitičke grupe koje smatraju da su povijesno oštećene i ne kriju u svojim narativima pretenzije prema drugim državama

Poznata nam je teorija o Velikoj Hrvatskoj ili Velikoj Srbiji, ali malo kome miroljubiva Finska može naumpasti kao država koja unutar svojih granica ima grupe kojima nije strana ideja Velike Finske (Grater Finland ili finski: Suur-Suomi). Ova ideja zastupa ujedinjenje svih teritorija naseljenih Fincima i narodima srodnog ugro-finskog porijekla, poput Karela, Vepsa, i Ingera, u jedinstvenu finsku državu. Njena realizacija bi podrazumijevala proširenje granica Finske na dijelove Rusije (Karelija, oblast oko Ladoge i Belozerska), Estonije, i drugih područja gde su živjeli finsko-ugarski narodi.

Imaginarne države imaju i imaginarne neprijatelje

Neke države nisu nikada imale pretenzije prema drugim državama ne samo zbog historijskih i političkih okolnosti, odnosno nemogućnosti, već i što unutar njih nisu rođene ideje o "velikim" državama. Postojanje takvih ideja u nekim državama ponekad je imalo za posljedicu kreiranja imaginarnih neprijatelja koji imaju slične ili iste ideje. Primjera radi, tokom agresije na Bosnu hrvatska i srpska politika je upozoravala na ujedinjenje muslimanskog korpusa i etničko čišćenje Bosne od nemuslimana kako bi takva država postala zaštita drugim muslimanima u bivšoj Jugoslaviji. Za ovakve tvrdnje nikada se nisu mogli pronaći politički programi ili izjave u muslimanskoj, kasnije bošnjačkoj, historiografiji s kojim bi se mogla skicirati takva jedna država, njena politička i nadnacionalna moć kada se uzme u obzir višenacionalnost muslimana bivše Jugoslavije. Odnosno, u Bosni se nisu rađali dokumenti i programi poput onih koje su potpisivali Ilija Grašanin ili Ante Starčević. Danas se nasljedstvo ovih dokumenata još uvijek vidi u politici ili programima kao što je Deklaracija Svesrpskog sabora, a koja održava živom ideju svi Srbi u jednoj državi. Inače, teza o životu pripadnika jedne nacije na jednoj teritoriji na štetu drugih država je konstitutivni element ideologija "velikih" država, uporedo s "otetom teritorijom" uslijed izdaja ili "nepravednih sporazuma".

Svi u jednoj državi

Često su te zemlje same doprinijele tome da izgube teritorije, a kasnije poraz pretvarale u ideologiju koja je pronalazila glavne krivce i institucionalizirala nacionalno lamentiranje nad izgubljenim teritorijama. Takav je primjer Srbije koja i danas pokazuje pretenzije na druge teritorije u izmijenjenim oblicima, odnosno kreiranju satelitskih teritorija i država. Ono što je Rusija uradila s Transnistrijom ili Južnom Osetijom danas Srbija nastoji s Republikom srpskom i Zajednicom srpskih općina na Kosovu, a sve je učinila da Crna Gora kao nezavisna država gubi suverenitet. Ideologija Velike Srbije je prekrivena paternalističkim pristupom zaštite Srba na svim teritorijama gdje oni žive.

Trijanonski sporazum je potpisan 4. juna 1920. godine između Mađarske i savezničkih sila nakon Prvog svjetskog rata. Sporazum je bio dio mirovnih pregovora u Versaju, kojim su rješavani teritorijalni odnosi poslije raspada Austro-Ugarske Monarhije. Mađarska je ovim ugovorom izgubila dvije trećine svoje predratne teritorije i oko 60% svog stanovništva, što je izazvalo duboko nezadovoljstvo i ostavilo dugoročne posljedice na nacionalnu svijest i politiku. To bi trebalo ostati u povijesti, ali u samoj diplomatiji još nije iščezla historijska trauma ovog sporazuma. Trijanonski mitovi opstaju u savremenoj mađarskoj politici, posebno kroz ideje o zaštiti prava Mađara izvan granica (u Slovačkoj, Rumuniji, Srbiji i Ukrajini), a Viktor Orban koristi trijanonsku simboliku za jačanje nacionalnog identiteta i promovisanje politike nacionalnog jedinstva. To podsjećanje na ovaj sporazum trebalo bi „uskrsnuti povratak nekadašnjih teritorija Kraljevine Ugarske“(Leslie Marie Waters, Resurrecting the Nation... 2012).

Mehka moć Velike Bugarske

Nekada ideologije o velikim državama ne pokazuju teritorijalne pretenzije koliko nastojanje da revitaliziraju nacionalne i povijesne mitove ili programe na nivou teorije. Ideologija Velike Bugarske (Veliko Bălgarija) predstavlja nacionalistički i iredentistički koncept koji teži uspostavljanju Bugarske u granicama koje obuhvataju sve teritorije na kojima su živjeli Bugari ili koje se smatraju historijskim dijelom bugarske države. Značajna inspiracija dolazi iz teritorijalnih rješenja iz Sanstefanskog mirovnog ugovora iz 1878. godine kada je predviđena velika autonomna bugarska država koja bi obuhvatila Makedoniju, Trakiju, dijelove Dobrudže, Kosova i Srbije. Međutim, Berlinski kongres kasnije je ograničio granice nove bugarske autonomne kneževine, što je izazvalo nezadovoljstvo i nacionalističke težnje. Danas se ideja o Velikoj Bugarskoj ne ostvaruje po zamišljenom planu, ali jačanje bugarske naklonosti prema Putinovom nastojanju prekomponiranja evropskih teritorija na osnovu starih karti održava nadu u moguće promjene. Inače, svi političari i političke snage poput Orbana ili Vučića koji najblaže kazano blagonaklono gledaju na ideologije o velikim državama, imaju simpatije prema Putinovoj politici u Ukrajini. Zamjenica kosovskog premijera Albina Kurtija Bošnjakinja Emilija Redžepi kazala je za Preporod kako je bošnjački nacionalni korpus u mnogim zemljama u regionu na udaru, a na Kosovu od Bugara. Naime, mladi upisuju fakultete u Bugarskoj koja sada traži svoju zajednicu na Kosovu, iako mladi nisu Bugari niti znaju govoriti bugarski jezik. Zbog toga je na zadnjem popisu stanovništva izvršena velika propaganda nad mladim Bošnjacima da se radi studentskih benefita izjasne kao Bugari. Autor ovog teksta je lično svjedočio ovom problemu u kosovskim selima.

Na sličan način Bugarska vrši propagandu i u Sjevernoj Makedoniji.

Destabilizacija regiona u ime "mirnog oslobođenja"

Na Dalekom istoku nije samo Sjeverna Koreja zemlja koja smatra da ima pravo na tuđu teritoriju. Kina nije u povijesti imala imperijalističkih tendencija, ali danas kao vojna, ekonomska i politička sila ne krije svoje pretenzije na Tajvan u kojem dvije trećine sebe identificiraju primarno Tajvancima (Pew Research Centre, 2023). Kineska "Bijela knjiga o Tajvanu", posebno najnovija iteracija objavljena u augustu 2022., opisuje sveobuhvatan pristup Pekinga pitanju Tajvana. Naglašava tvrdnju Kine da je Tajvan neotuđivi dio njene teritorije, uokvirujući "ponovno ujedinjenje" kao ključno za historijsko podmlađivanje nacije. Kina preferira mirno ponovno ujedinjenje u okviru projekta "Jedna zemlja, dva sistema", uz tvrdnju da upotreba sile ostaje opcija za suzbijanje vanjskog uplitanja ili separatističkih pokreta. Drugim riječima, ko se bude bunio završit će kao Ujguri.

Na sličan način Kina se odnosi prema Tibetu. "Tibetanski jezik, religija i kultura temelj su tibetanskog identiteta… Suočeni su s neviđenom prijetnjom iskorijenjivanja... Ako Narodna Republika Kina ne bude prisiljena preokrenuti ili promijeniti svoju trenutnu politiku, Tibet i Tibetanci će definitivno umrijeti sporom smrću", rekao je 2023. godine o Kini šef tibetanske vlade u egzilu Penpa Tsering. Inače, Kina vlada regijom Tibeta od 1951. godine. S vojskom je tada preuzela kontrolu nad regijom, nazvavši to "mirnim oslobađenjem" a i danas poriče zločine koje je počinila u cilju sklanjanja neistomišljenika koje je nazvala "zaostalo feudalno kmetstvo". Jedna od javnih ličnosti koja je osjetila ekonomski bojkot Kine zbog stavova o Tibetu je holivudski glumac i aktivista Richard Geere koji je kazao kako se kineska politika na Tibetu "poklapa s definicijom zločina protiv čovječnosti". Eventualna invazija na Tajvan značila bi uključivanje u sukob i SAD-a i saveznika, koji podržavaju Tajvan, a posljedično tome i Sjeverne Koreje i Rusije što bi bila kataklizma svjetskih razmjera.

Genocid i masakri ideologija o "velikim" državama

Dok u nekim slučajevima ideologija o "velikim" državama ostaje na nivou nacionalističkih teorija, u drugim ona ostavlja posljedice koje bi se mogle sažeti u četiri ključne: većina takvih ideologija dovela je do ratova ili invazija, uzrokujući zločine i razaranje; mnoge ideologije opravdavale su protjerivanje ili istrebljenje etničkih manjina unutar teritorija na koje se polaže pravo ili, pak, negiranje identiteta i političke volje etničkih manjina; mnogi su raseljeni kao izbjeglice zbog nasilja povezanog s ekspanzionističkom politikom; destabilizacija regiona - političkim, ekonomskim i drugim metodama.

Genocid nad Bošnjacima je direktna posljedica ove ideologije, a danas se u Ukrajini mogu identificirati slični ili isti obrasci u ruskoj razarajućoj politici. Rusija je jedna od zemalja koja je imala samo kratki prekid s praktičnom realizacijom ideologije Velike Rusije. Ta se ideologija sada na primjeru Ukrajine potvrđuje, a posljedice su uništavanje Ukrajine i brojni civilni gubici. To je zemlja koja je nakon nacističke Njemačke nastavila invazije na druge zemlje u 20. a sada i u 21. stoljeću. Sovjetska vojska brutalno je ugušila mađarsku revoluciju šezdestih godina, čime je Mađarska ostala u sovjetskoj orbiti. U Čehoslovačkoj je šezdesetih godina ugušila "Praško proljeće": invazija je izvršena u sklopu Varšavskog pakta, a sovjetske trupe su obnovile strogi komunistički režim. Spriječila je Gruziju da povrati separatističke regije Abhaziju i Južnu Osetiju 2008. godine i priznala je ove satelitske države. Rusija u Transnistriji na teritoriji Moldavije ima oko 1.500 vojnika, koje Moskva naziva "mirovnim" snagama te iako ne priznaje ovu separatističku državu od 1992. godine ona je samo još jedna ruska satelit-država.

Rusija je na Ukrajinu krenula 2014. godine zauzevši Krim, a prema mnogim analitičarima Ukrajina neće završiti rat bez gubitka i Krima i drugih svojih teritorija. To će biti nova pobjeda ideologije Velike Rusije, koja je već pobila, između ostaloga, 200.000 ljudi u Čečeniji i 60.000 u Ukrajini. U toku agresije na Ukrajinu, Rusija je već zaprijetila susjednim baltičkim državama da bi ih mogao snaći isti scenarij kao Ukrajinu koja je tridesetih godina prošlog stoljeća uslijed ruske imperijalističke ideologije izgubila i preko tri miliona ljudi zbog prouzrokovane gladi (holodomor).

Veliki Izrael

Ideologija Velikog Izraela uključuje, pored nestanka Palestine različitim metodama od kojih su aktuelne u Gazi najbrutalnije, i teritorije drugih država na Bliskom istoku: Libana, Sirije, Jordana i Iraka. Prema pisanju portala Middle East Monitor, kao i drugih medija, Jerusalem Post je izbrisao članak Marka Fisha "Je li Liban dio izraelske obećane teritorije" u kojem je autor tvrdio da zemlja "obećana od Boga" "djeci Izraela" uključuje dijelove današnjeg Izraela, Zapadne obale, Gaze, Libana, Sirije, Jordana, Iraka, pa čak i Turske. Fish je citirao vjerske tekstove da potkrijepi svoje tvrdnje. Autor je dao opravdanje za okupaciju zemalja prema Tori. Rekao je da "Hashem [Bog] nam govori da nam je data svaka zemlja koju ćemo osvojiti unutar navedenih granica". Adrian Stein u tekstu "Veliki Izrael - od Eufrata do Nila" objašnjava da Veliki Izrael u Izraelu i njegovoj dijaspori općenito znači "proširivanje suvereniteta Izraela na Zapadnu obalu (rijeke Jordan)" i, u nekim tumačenjima, na prethodno okupirane teritorije na Sinajskom poluostrvu i Golanskoj visoravni. "Međutim, ne razumiju svi Arapi, niti svi cionisti, i jevrejski i kršćanski cionisti, izraz Velikog Izraela u ovom smislu. Mnogi od nas shvaćaju da Veliki Izrael znači upravo ono što je opisano u Bibliji, što će reći, od ‘Eufrata do Nila’, ili u najmanju ruku rekonstruirane obrise i razgraničenja povijesnih politika kralja Davida, ili kralja Solomona, ili kralja Heroda - svi uvelike premašuju postojeću državu Izrael po veličini i površini", objasnio je Stein. Nije teško zaključiti šta ova ideologija donosi i šta će donijeti u budućnosti ako se nastavi njena praktična provedba u nacionalnoj i međunarodnoj politici Izraela.

Inače, koliko god se to činilo strano savremenoj političkoj praksi, ovim ideologijama pomaže i oslanjanje na sakralnu politiku u geopolitici, koja uključuje preplitanje transcendentnih vrijednosti, religijskih motiva i metafizičkih temelja političkih sistema kako bi se ispitalo kako je sveto mobilizirano da oblikuje upravljanje, kolektivne identitete i međunarodne odnose. To može uključivati nacionalne mitove, sakralizaciju vođa ili mobilizaciju vjerskih narativa u javnom životu. Takva dinamika bila je centralna za revolucionarne pokrete, teokratsko upravljanje, ali i današnje diplomatske procese nekih država. Jedan od najpoznatijih predstavnika teorija o svetim elementima u projekciji nacionalnih programa i međunarodnih odnosa je Rus Aleksandar Dugin koji je glavni filozof ruskog predsjednika Vladimira Putina. No, to je već druga tema.

(E. Subašić/IIN Preporod)