Reforma u pravo vrijeme

Piše: prof. dr. Orhan Bajraktarević

Nužnost reforme visokoškolskog islamskog obrazovanja kod nas: Značaj studija filozofije, logike, etike, estetike a posebno islamske filozofije za bosansku obnovu islamskih nauka unutar eurobalkanskog društveno-historijskog konteksta

Utoku je reforma visokoškolskog islamskog obrazovanja na svim fakultetima islamskih nauka u BiH i Sandžaku i, za sada, koliko vidimo, vodi se na dva istaknuta plana: formalni, vanjski, o kome je ovdje, u ovim razgovorima oko reforme, najviše riječ, i onaj manje vidljiv unutarnji, kao način obnove unutarnjih sadržaja islamskih nauka i njihova studija u skladu s vremenom i društveno-historijskim okolnostima, kako bi rekao veliki Gazi Husrev-beg.

Značaj kritike i kritičke orijentacije u pogledu savremenih islamskih studija, analiza, tumačenja i razumijevanja islama i islamskih nauka i pitanja sekularnog (koje prihvata religijsku tradiciju Zapada) i sakralnog, filozofskog i teološkog, svjetovnog i svetog, tradicije i savremenosti, unutar ovih reformističkih razgovora koji su pokrenuti unutar institucija IZ u BiH, smatramo nezaobilaznim i vidimo da je taj tematski okvir uveliko prisutan i otvoren. Nadilaženje vlastite akademske pozicije i interesa vlastitog fakulteta, vlastite katedre i vlastitog naučno-studijskog predmeta - za sve akademske učesnike reforme, za profesore i studente, sa sve četiri fakulteta islamskih nauka, postaje nužno i neizbježno.

Značaj islamske filozofije

Tri historijska perioda izdvajamo i smatramo značajnim za izrazito kritičku, obnoviteljsku, filozofsko-teološku i uopšte društveno-humanističku i političku misao u islamu, za njeno jače ili slabije prisustvo:

a.) 9. vijek, (3. po Hidžri), period prve formacije islama, "asrut-tedvin", vrijeme kodifikacije temeljnih tekstova islama i pojava islamskih nauka: hadisa, tefsira, povijesti, kelama, fikha, arapskog jezika, gramatike, pojava prijevoda filozofskih djela s grčkog jezika i pojava islamske filozofije (Važnost naslijeđa starogrčke filozofske tradicije za islamsko mišljenje i novonastalu islamsku filozofiju: Sokrat, Platon, Aristotel, Plotin. Ovaj rani helensko-islamski period predstavlja, za kasniji razvoj filozofije i uopšte društveno-humanističkih nauka u Evropi, posebno, jedan paradigmatični povijesni period slobodnog uma i slobodne misli uopšte (el-akl el-mustekill).

Sve ono što je bilo nereligiozno u politeističko-grčkom smislu riječi, ono što je stiglo u znaku predsokratovaca, Sokrata, Platona, Aristotela, Plotina, sva njihova djela i prijevodi tih djela na arapski a kasnije i na druge jezike bilo je za muslimane 9. vijeka vjersko-islamski prihvatljivo i dobrodošlo: kao kada bismo mi danas rekli da je sve ono što je sekularno i manje ili više religiozno unutar kršćanskih tradicija Evrope za nas muslimane vjersko-islamski prihvatljivo. I ono to na jedan način zaista i jeste. Druga struja islamske filozofske misli, neoplatonisti, neopitagorejci i gnostičke religiozne filozofije, zoroasteorizam, spekulativni sufizam indo-azijskog potkontinenta ostavljaju Aristotela i njegovu logiku po strani i razvijaju "filo-theo-zofiju i mistiku istočnog poslanstva". Oni insistiraju, gotovo isključivo, na introspekciji, na neracionalnom kao "govoru o Tvorcu, njim samim"/el-kelam fil-Barijj/. Ova duhovna orijentacija, koja potiskuje misao, povijest, logiku i pojam, iako uvjetno prihvatana, pojavila se kao prijetnja čistom monoteizmu i kao takva zaprijetila je pravno-političkom i povijesnom utemeljenju islamske države, hilafeta, posebno u doba Abasijskog političko-hilafetskog razdoblja. I savremenost, evropska prije svega, u "dobu slike svijeta" kao da razvija upravo sporne elemente ove dogođenosti.

b.) 12/13. vijek, (8. po Hidžri) početak drugog milenijuma, doba istaknute i učvršćene pozicije religije i filozofije u islamu i islamskim naukama: teološka kritika filozofije i filozofska kritika teologije i pojava nauke o društvu, sociologije (Gazali-Ibn Rušd-Ibn Haldun), razdvajanje religije od filozofije i nauke unutar evropskog srednjovjekovlja, te novoevropski razvoj nauke i filozofije inspirisan mediteranskim islamskim tradicijama i kulturama.

(Važnost skolastičke filozofije unutar poznog evropskog srednjovjekovlja; jevrejske, kršćanske i islamske filozofije i pojava humanizma, renesanse i reformacije).

Značaj filozofsko-teološke misli Ibn Hazma, mislioca muslimanske Španije koji ističe: El-akl la junakidul-Kur’an kema ennel-Kur’an la junakidul akl. Um ne kritikuje Kur’an kao što i Kur’an ne kritikuje um, kao što to kaže i Hasan Hanefi, egipatski mislilac: "Kullu ma huve Kur’ani fe huve meakul ve kullu ma huve mekul fe huve Kur’ani. - Sve što je kur’ansko je umno i sve što je umno je kur’ansko". U novovjekovnoj evropskoj filozofije Hegel je to ovako izrazio: "Sve što je zbiljsko je umno i sve što je umno je zbiljsko".

Nakon srednjovjekovnog evropsko-kršćanskog iskustva islama, prevoda Kur’ana na latinski jezik i, posebno, velikih filozofskih djela islamske filozofije i nauke, na filozofsku scenu izbija značaj novovjekovne evropske filozofije: francuskog prosvjetiteljstva, engleskog empirizma i njemačkog klasičnog idealizma u znaku novonastale filozofije povijesti i njenih velikih filozofa i mislilaca, Dekarta, Voltera, Kanta, Fihtea, Berklija, Hjuma, Spinoze, Hegela i drugih.

Metoda i metodologija koja se s Dekartom ("Rasprava o metodi") javlja i izdvaja unutar evropskog novovjekovlja (Mislim, dakle jesam) omogućila je ogroman razvoj i napredak nauke i filozofije u Evropi ali je, istovemeno, bila i pogubna za tu misao jer ona, s pitanja "zašto", (zašto uopšte nešto a ne čak naprotiv ništa) prelazi na pitanje "kako". Time je otvoren put razvoja savremenom tehničko-tehnološkom umu i ogromnom naučno-industrijskom i tehničkom napretku modernog svijeta. Tako se napuštaju pitanja o Bogu i onom svijetu, o istini i smislu života i postojanja i u centar interesa dolazi ovaj svijet i čovjek u njemu i njegov povijesno-realni položaj u svijetu materijalnog razvoja i stvarnosnog položaja u svijetu bića, u svijetu sprege moć - spoznaja - interes, u svijetu bez bitka i Boga, u svijetu odsutnog Boga, skrivenog Boga.

Filozofija povijesti, unutar i nakon evropskog prosvjetiteljstva dovela je i povijest i povijesnu misao i religiju u Evropi do evropocentrizma i smjestila ih unutar tog pojma. Filozofija povijesti nastaje kao otpor srednjovjekovnom kršćanstvu i papinstvu: zbog toga je ona racionalna i iskazuje se kao otpor neracionalnosti kršćanskog pogleda na svijet unutar Evrope. Sada je dakle budućnost ovaj svijet, a nije onaj. I razvoj se pretvara u razvoj razvijenih a ne, očekivano, nerazvijenih. Odbacuju se kategorije Božijeg naroda, "odabranog naroda", i Božije brige za svijet kao i svako drugo religiozno pitanje pa i sama religija. Prirodni principi i faktori su važni, prirodno pravo i društveni ugovor, i oni određuju povijest. Filozofija povijesti je formirala evropocentrizam, novi pogled na svijet s Evropom u centru i omogućila i proizvela udaljavanja od religije i morala. A drugo lice filozofije povijesti jeste orijentalizam. Već dva vijeka unazad, budućnost Zapada, paradoksalno, postaje (islamski) Istok.

c.) Početak trećeg milenijuma, 20-21. vijek (15. po Hidžri) i oživljavanje i povratak filozofije i filozofskog mišljenja unutar modernog svijeta, pa i muslimanskog svijeta. Tu se izdvajaju istaknuta imena savremenog muslimanskog, euroafro-azijskog svijeta, značajna za savremenu islamsku misao, za islamsku teologiju, filozofiju, kulturu, umjetnost i politiku. (Muhamed Abid Džabiri, Muhamed Arkun, Nas Hamid Ebu Zejd, Ankarska škola hermeneutike - Gormez, Fazlur-rahman, Gadamer, Hasan Hanefi, Emilo Beti i dr. Džabiri i nova formacija, reformacija, reformulacija islama i islamskih nauka - epistemološki prekid s tradicijom u islamu kao njeno novo čitanje i kritika arapskog i muslimanskog uma. Tri modela arapsko-islamske kulture: bejan/jasnoća i razgovjetnost, irfan/introspekcija, burhan/logičko-ontološka misao).

Savremena filozofija i religija: Orijentalistika i papina enciklika o filozofiji, pitanje o genocidu i krivici

Ovdje se nadaju neke značajne tendencije savremene filozofske misli koje su značajne za religiozne nauke, posebno islamske:

a.) važnost kritičke teorije društva za savremenu filozofsko-sociološku misao i religiju u cjelini, frankfurski krug: Teodor Adorno, Maks Horkheimer, Herbert Markuze, Erih From Valter Banjamin i dr.

"Da li je moguće pisati poeziju poslije Aušvica", pitao se svojevremeno Adorno, njemački mislilac, a mi danas, postavljamo isto pitanje "Da li je moguće pisati poeziju poslije Srebrenice", ili "poslije Gaze".

b.) važnost egzistencijalističke filozofije i teološko-filozofske misli modernog doba: Seren Kjerkegor, Karl Jaspers, Gabrijel Marsel, Nikolaj Berđajev i drugi. Svi oni, i ne samo oni, govore pod velikim uticajem biblijske tradicije te, na ovaj ili onaj način, iskazuju evropsku jednodimenzionalnost i opasnost po ljudski opstanak, nihilizma (Niče), kraja metafizike (Hajdeger), kraja evropocentrizma, kraja povijesti (Fukujama), sukoba civilizacija (Hantington), kritike ideologije, odumiranja religije (Marks) i sl. U procesu denacifikacije njemačkog naroda i njemačke države, ističe Jaspers, posebnu ulogu imaju filozofija, teologija, sociologija religije. Filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu krivnje u koju svakako spadaju i ratna ubistva nedužnih ljudi, genocida, terora i terorizma, jer se radi o pitanju svijesti, morala, grijeha i kazne izvršilaca zločina. Stoga, niko drugi ne može biti pozvaniji od njih da se zapitaju o kojoj i kakvoj vrsti svijesti i morala je riječ kada su u pitanju počinioci zločina. "Šta je i kakva je to svijest zločinca, kakav je njegov moral, kako i zašto nastaju", to su neka od pitanja na koja odgovore trebaju dati, prije svih, filozofija, teologija i savremena sociologija u modernom ključu.

c.) važnost orijentalistike u svim njenim fazama razvoja, od istočnih jezika do teologije istočnih naroda a posebno rane orijentalistike kao teorije kolonijalizacije istočnih naroda: Edvard Said, njegov Orijentalizam i njegova kritika, ali i Ahmed Smajlović i Filozofija orijentalizma, prijevodi istaknutih evropskih orijentalista ali i iskustva naše bosanskohercegovačke orijentalistike, Katedre za orijentalistiku Filozofskog fakulteta i Orijentalnog instituta u Sarajevu.

(Orijentalizam ističe posredničku ulogu islamskog svijeta između stare Grčke i savremene Evrope. Veliki broj evropskih orijentalista pravi neopravdanu razliku i govori: šiijski islam, sunijski islam umjesto govora o "sunijskom umu", ili "šiijskom umu". Ovdje dakle nisu u pitanju dvije doktrine, dva vjerovanja, dva akaida nego "dva različita spoznajna sistema koji čitaju i misle isto vjerovanje, istu akidu, jedno vjerovanje u Boga". Dva čitanja istog vjerovanja. Dakle, u pitanju je um i misao o islamu a ne doktrinarni ili povijesni islam sam po sebi).

d.) važnost papine enciklike Fides et racio - enciklika (1998.) slavenskog, poljskog pape Ivana Pavla II najvećim dijelom je okrenuta vraćanju filozofije u vjeru i teologiju i teologije i religije u filozofiju što jasno pokazuju i pojedini naslovi i podnaslovi u tom filozofsko-teološkom religioznom traktatu:

(Razumijem da bih vjerovao; vjerujem da bih razumio; O odnosu vjere i razuma; Tragedija vjere odvojene od razuma; Uzajamno djelovanje između filozofije i teologije i slično. Albert Veliki i Toma Akvinski tvrdili su da postoji organska veza između teologije i filozofije, ipak oni su dopustili da se one razdvajaju i da svaka od njih unutar svog područja gradi vlastita istraživanja, ističe papa u ovom svom djelu).

Filozofija religije, sociologija religije, filozofija jezika

Filozofsko-teološka afirmacija i studij islamske tradicije i kulture odvija se kroz brojne discipline: islamske teologije, islamske filozofije, islamskog prava, derviške filozofije, hermeneutike i egzegeze objavljenog teksta ali i svakog drugog teksta, filozofije jezika, islamske kulture i tradicije, islamske umjetnosti, filozofije religije, sociologije religije - na dijaloški, kritički, povijesno-komparativan, istraživački način. Pri tome je važno da studij islamskih nauka, primarno, bude okrenut budućnosti a ne prošlosti i, preko objavljenih kriterija onog svijeta - okrenut ovom svijetu a ne onom: u onaj svijet se vjeruje. Povratak filozofije i religije - u društvu, u kulturi, u društveno-humanističkim i političkim naukama u savremenosti, u islamskim naukama, predstavlja i povratak islamske filozofije i islamske teologije na nov način.

Nužnost zajedničkog jezika u datom vremenu, ujednačavanje i preispitivanje terminologije i novih značenja: a) transkripcije, b) izbjegavanje upotreba nekih teško odredivih termina i njihovih usmjerenih značenja, c) upotreba nekih termina unutar jedne naučne oblasti iz druge naučne discipline i obratno, ili preuzimanje termina drugog autora bez pratećeg konteksta, ili neimenovano preuzimanje termina i njegova "upotreba" unutar vjerskog teksta ili njegovog komentara i govora kao naprimjer: hermeneutika, percepcija, ontologija, egzegeza, selefija, misija, revolucija, ideologija, predaja, Gospodar nas je počastio i sl.

Filozofsko mišljenje je danas gotovo jedino područje za sporazumijevanje i dijalogiziranje sa svima onima koji ne dijele našu vjeru i naš pogled na svijet i život. Duh vremena danas traži od kur’anske objave pa i drugih vjerskih knjiga, da se dokazuju i obrazlažu, a to nije bilo u početku Božije objave; prvi sljedbenici Muhammeda, a. s., pa i samog Isusa, imali su vjeru na osnovu onoga šta su čuli, šta su zapazili i čemu su se čudili i to je bilo dovoljno da je u cijelosti, apriori prihvataju.

Ali danas, to ističu sve teologije, filozofije i kulture, ne treba da vjerujemo ako nismo istražili i racionalnim argumentima potvrdili valjanost naših uvjerenja i vjerovanja (Kant i Sartr). Stoga je nužna filozofija u vjeri. "Granice moga jezika su granice moga svijeta - jedino nas filozofija može osloboditi idola", govorio je Vitgenštajn ispred Bečkog kruga logičkog pozitivizma.

Zašto su muslimani danas, muslimani svih država i svih nacija, zaostali u odnosu na evropske narode. Postoje brojni odgovori a jedan od njih jeste i taj, ako ne i ključni, da su muslimani počeli zaostajati za Evropom i nekim drugim narodima i nacijama onda kada je njihov um počeo slabiti i gubiti slobodu, kada je pao u rezignaciju, u neumno, u neracionalno, u mitološko i magijsko, nepovijesno. Pad uma i prihvatanje vjerskog projekta koji je izgubio vlastiti povijesni racionalitet: sam kapitalizam koji je razvio modernu Evropu je sin reformizma, renesanse, racija i racionalizma. Treba nam "muslimansko ja" koje se ne boji gubitka idealiteta.

Tako reducirana i potisnuta povijest ili iznuđena imaginarna metapovijest islama pretvorila se u dugu "povijest velikih i nepremostivih razlika u mišljenu" umjesto da bude "povijest stvaralačke misli", tarih ihtilaf fi re’jin ve lejse tarih binai-rre’j (Džabiri).

Naša, muslimanska kulturna povijest više je vezana je za mjesto nego za vrijeme / Kairo, Istanbul, Medina, Bagdad, Kordova, Sarajevo i sl. / To je povijest "kulturnih ostrva", odvojenih jednih od drugih, razdvojenih u vremenu. Naša povijesna svijest oformljena je na bezvremenim, nesistemskim, fragmentiranim elementima, protivno slovu i duhu sveobuhvatne cjeline kur’anske objave kao posljednje Božije objave koja samu sebe ukida i koju sada, kao takvu, preuzima ljudski um na sebe kreirajući njenu primjenu, razumijevanje i samorazumijevanje. Doduše, danas i svi drugi žive u jednom takvom dobu, ako je za utjehu, a nije, naprotiv, te stoga i prisustvujemo ozbiljnim i katastrofičnim razgovorima o kraju povijesti, kraju filozofije, kraju religije, krizi svijeta, krizi muslimanskog svijeta, sukobu i kraju kultura i civilizacije i sl.

Kritika uma i potrebe za reformom: Bosanskobošnjačka islamska filozofija i kultura

Poslanstvo Muhammeda, alejhisselam, je cjelovito i univerzalno, i nije okrenuto jednom narodu, njegovom narodu nego en-nas kaffeten, svim ljudima, ono ne želi poništiti prethodne nebeske knjige (Stari i Novi zavjet, Petoknjižje i Talmud, Pjesme nad pjesmama) i prethodne religije, (jevreje, kršćane, zoroasterovce, sabejce), nego ih ispraviti i korigirati i, za početak istinitog dijaloga, prihvatljivog za sve uprkos različitostima doktrina i teologija, vratiti na zajedničku paradigmu autentične povijesne religije Ibrahima, alejhisselam, / Abrahama/Avrama. Iskrivljavanja i falsificiranja unutar ovih religija odvelo ih je u neracionalno, mitološko / ilel-laaklijj, od malog do velikog i skrivenog politeizma, nemonoteizma, upitnog i slabog monoteizma. Monoteizam, tevhid, koji sadrži um i slobodu u sebi, je po sebi racionalan i prihvata samo jednog Boga. Danas je i sam u opasnosti od udara nevidljivog politeizma koji se krije u slici, u metafori, u magijskom, u mitskom, u neracionalnom i nepovijesnom.

Stoga svaka zbiljska reforma u islamskim ali i u svim drugim naukama, podrazumijeva "kritiku uma". Tu leži značaj modernih mislilaca Arkuna, Fazlurahmana, Džabirija, Hanefija, Džaita, Malik b. Nebija i drugih.

Racionalno i neracionalno je rezultat kur’anske dijalektike sukoba tevhida / strogog monoteizma / el-meakulijje , onog što se može misliti i širka / politeizma / la-meakulijje, onog što se ne može misliti.

Filozofija je sama po sebi forma kritike kao što se i za kur’anski tekst kao tekst može reći da je, kako to Hanefi ističe, iako ima Božije ishodište, kritički tekst.

Nama tek predstoje imenovanja i definiranja bosansko-bošnjačke filozofije u BiH ali i eurobalkanske, njenog nastanka, tradicije, istaknutih predstavnika, njenog jezika i terminologije, filozofsko-teoloških djela, opšte i posebne povijesti, odnosa spram drugih filozofija i kultura i sl.

Tu prije svega spadaju istaknuti profesori sarajevskog filozofskog kruga moderne BiH: Muhamed Filipović, Abdulah Šarčević, Kasim Prohić, Rasim Muminović, Arif Tanović, Hasan Sušić, Nerkez Smailagić, Sulejman Bosto, Enver Halilović, Ferid Muhić i drugi.

U istaknute profesore savremene islamske misli i kulture koji su dali velike doprinose razvoju teološko-filozofske i uopšte društveno-humanistčke i kulturološke misli islama kod nas spadaju: Husein Đozo, Ahmed Smajlović, Alija Izetbegović, Hilmo Neimarlija, Ismet Kasumović, Rešid Hafizović, Fikret Karčić, Enes Karić, Dževad Hodžić, Adnan Silajdžić, Nedžad Grabus, Husein Kavazović, Mustafa Cerić, Mehmedalija Hadžić i drugi.

Reformski procesi koji su pokrenuti ovom reformom visokoškolskog islamskog obrazovanja u BiH dolaze u pravo vrijeme jer oni stavljaju težište na novo, savremeno, filozofsko-teološko i povijesno-kulturološko utemeljenje islamskih nauka i njihovog studija u trenutku kada se BiH, kao država i društvo uključuje u Evropsku uniju, među evropske države koje primarno određuje naučni pogled na svijet: tu ključnu ulogu igraju filozofija, kultura, umjetnost, religija. Bez ovih i ovakvih utemeljenja islamske nauke mogle bi samo da šute ili da govore nepoznatim i nerazumljivim jezicima i za sebe i za druge. Značajno je da istaknuti predstavnici Islamske zajednice na čelu s reisul-ulemom, čak i prije akademske i studentske javnosti, stoje na stanovištu nužnosti reforme svih fakulteta islamskih nauka kod nas, da je iniciraju i podržavaju. Postoji tradicija povremenih reformi na FIN-u. Ali ova reforma se nadaje, a što zapravo i jeste kao prva, eurobalkanska, cjelovita i integralna jer obuhvata sva četiri postojeća fakulteta islamskih nauka u Bosni i Sandžaku. Važno je imati osjećaj za trenutak, za vrijeme u kojem živimo, za historiju, isticao je Đozo u knjizi Islam u vremenu. Nijedna reforma ne izvodi se u vakuumu. Uvijek, kritički, nadograđujemo prethodne projekte i učimo iz njihove realno-povijesne primjene. Nužno je da svi studijski programi ne budu na svim fakultetima, da svaki fakultet ima svoj integritet, subjektivitet, da svaki fakultet ima sigurnu perspektivu i mogućnost vlastitog razvoja. U interakciji s drugima. I u BiH ali i izvan nje, na Balkanu i u Evropi ali i izvan njih, u komunikaciji sa savremenim univerzitetima i fakultetima velikog muslimanskog svijeta. Svakako uz prošireno, kritičko-istraživačko prisustvo i razvoj modernih društveno-humanističkih nauka, filozofije i teologije, vjerske i sekularne misli islama, teologije, filozofije i kulture drugih religija i savremene nauke u cjelini. Ovaj i ovakav slobodan društveni razvoj kao svojevrsni podtekst ili nadtekst ili širi historijski, racionalno-demokratski kontekst otvara velika vrata za spasonosnu razvojnu vjersku misao, za novi govor islamskih i drugih religioznih i nereligioznih nauka unutar savremenog svijeta. Svima i za sve.

(IIN Preporod)