Dobri i zli nisu isti, dobri će na kraju pobijediti

Piše: Muhamed Velić

Razmišljao sam čitav dan o tome da li da objavim ovu priču, zapravo, dužu priču o onome što mi se događalo sinoć od akšama. Evo me sjedim sām u džamiji, nakon jacije namaza, ljudi su otišli svojim kućama. Pogasio sam svjetla u džamiji i ostao sam u mektebu. Mislio sam o tome zašto mi se događaju neke nevjerovatne stvari, vjerovatno zbog toga što trebaju biti ispričane, radi pouke i poruke, pa sam odlučio da je ispričam, s Božijom pomoći.

Kao što ste vidjeli, jučer sam bio u planini, objavio sam sliku Sarajeva u magli, uslikanu s Čavljaka. To nam je polazna tačka, kada planinarimo, moja ekipa iz džemata i ja, te neka druga raja i kolege.

Nakon napornog vikenda, u kojem provedem 16 nastavnih sati rada s djecom, ponedjeljak, kada mi je slobodan dan, jednostavno provodim u planini, na čistom zraku, u planinarenju, u šumi, slažući misli i čisteći krv. I tako, moj ahbab Avdo i ja jučer smo krenuli na Bukovik. S nama, negdje do pola puta išao je i džematlija hadžija Kemal, ali se zbog nekih drugih obaveza ranije morao vratiti, sa Crepoljskog. Avdo i ja nastavili smo put prema Bukoviku, do planinarskog doma, na koti od 1500 mnv.

Tu kada dođemo, odmorimo, klanjamo, jedemo i onda nazad, istim putem. Zadržimo se nekoliko sati u domu. No, budući da je sada zimsko vrijeme, dogodi nam se da se vratimo po noći, s upaljenim baterijama i drugom opremom. Imamo i zaštitu u potpunom smislu, naravno, sve na papire i legalno, a planina zna biti opasna, osobito noću kada ima i vukova i drugih zvijeri.

I tako smo jučer stigli do Bukovika, bilo je poprilično iza ikindije, u domu smo zatekli Almira, radnika u domu i izvjesnog Biču, malo smo s njima pričali, Bičo je otišao svojim poslom, Almir se vrtio nešto oko doma, raduckao, a mi smo bili unutra, obavili ono što se mora obaviti, zatim odmarali, pa malo i kunjali.

U tom' je noć uveliko pala, došla je brzo, kao što inače zimske noći dolaze. U domu je svjetlo bilo ugašeno, izuzev svjetla ispred doma, Almir ga nije palio unutra zbog nas koji smo odmarali, a u velikoj bubnjari gorjela je i pucketala vatra. U jednom trenutku, čuo sam da je neko otvorio vrata od doma, zatim sam vidio ljudsku priliku koja je tiho ušla u veliku dnevnu sobu.

Svjetlo iz kuhinje bilo je nedovoljno da bih mogao tačno vidjeti o kome se radi. Pravio sam se kao da još uvijek kunjam, u ćošku velike sobe, ali spreman za „ne daj Bože“. Almir je izašao iz kuhinje i pitao da li može pomoći. Čuo sam tihi ženski glas da mu nešto govori na engleskom. On je rekao da ne priča engleski i da mu je žao, pitao je on nju da li ona zna bosanski. Opet je nešto na engleskom govorila. A onda je on zovnuo mene da mu pomognem.

Digao sam se, obuo cipele i prišao do ulaza, ispred kojeg je stajala mlada i prepadnuta djevojka. Po njenoj garderobi i debelom šeširu na glavi, vidjelo se da je strankinja. Pitao sam je na engleskom možemo li joj pomoći. Ona je jednostavno rekla da se izgubila (I am lost!). Pitao sam je kako se zove, rekla je Lelly.

Pitao sam je zatim odakle je, rekla je da je iz Izraela i da je došla u turističku posjetu našoj zemlji. Nisam mogao vjerovati ono što čujem i vidim: u sred mrkle noći, u sred bosanske planine, na vrata planinarskog doma pojavila se krhka djevojka, turist iz Izraela. Rekao sam ok., pozvao je da sjedne i da mi ispriča svoju priču, otkud ovdje u noći i u planini.

Rekla je da je čula za čuveni vodopad Skakavac i da je još jutros s taxijem pošla da ga obiđe i vidi. Međutim, taksista je nije mogao voziti do Skakavca, jer put nije dobar, ostavio ju je na pola puta od Nahoreva do Skakavca, na Uževici kod Dragana, u planinarskom domu, a odatle ju je Dragan uputio pješice za Skakavac. Bila je sāma, naravno, i fulala je skretanje i skroz se popela na Bukovik, kada ju je noć uhvatila. Shvatio sam onda otkud ovdje. Priča je realna. Pitao sam je koliko ima godina, rekla je 22.

I sada je sjedila sāma u noći s tri nepoznata muškarca u domu i dalje silno prepadnuta, jer uopće pojma nema gdje je došla. Rekao sam joj da se ne plaši, mi joj nećemo nauditi, u sigurnim je rukama i da je ona ipak sretna djevojka, jer je udarila na nas. Predstavio sam se i rekao da se zovem Muhamed, a moj ahbab Abdullah, po bosanski – Avdo. Rekla je da odsjela u jednom hostelu u centru grada, rekla je i ime hostela, ali nije imala broj telefona. Na Bukoviku je mobilna mreža jako slaba, pogotovo internet, ali je dragi Allah dao da sam u jednom trenutku uspio otvoriti stranicu hostela i vidjeti broj recepcije.

Nazvao sam hostel, javio se čovjek s recepcije, predstavio sam se i rekao odakle zovem, zatim sam pitao da li je kod njih odsjela djevojka iz Izraela, rekao je da jeste, zatim je rekao i njeno ime. Ja sam mu rekao da sada ima(mo) problem, jer na Bukovik neće doći ni jedan taxi, izuzev ako ima kakav sa velikim džipom, ili da se pošalje gorska služba, koja opet neće doći ako se ne radi o hitnim slučajevima gdje su ljudi odsječeni i životno ugroženi, ili, pak, da ona prenoći u domu pa da je radnik iz doma svede ujutro ponovo do Uževice i do Dragana pa da tu dođe taxi po nju.

A i do Uževice ima hodanja dobrih sat i po, pa i dva sata. Ili, pak, da krene zajedno sa mnom i mojim ahbabom do Čavljaka, gdje je moje auto pa bismo je mi dovezli onda do hostela, a do mog auta na Čavljaku, po noći, ima dobra tri sata hoda, nešto manje od deset kilometara, sada već po ledu i snijegu. Radnik iz hostela je ponovo razgovarao s njom i rekao je da će biti najbolje da krene s nama prema Čavljaku, a to je bila i njena želja. Ok. To smo dogovorili.

Bila je gladna, Almir joj je iznio kuhanog mesa i krompir. Sve je pojela, a jela je na način kako jede pregladan čovjek. Rekao sam joj da se još malo odmori, jer čeka nas tamna noć, planina i dugo pješačenje. Kada se malo odmorila, spremili smo se, poselamili s Almirom i krenuli put prema Čavljaku. Ona je sada bila s dva potpuna stranca u mrkloj noći u sred šume i planine, daleko od civilizacije. Vidio sam da ju je još uvijek bilo strah, opet sam joj ponovio da nema potreba da se boji jer je u dobrim rukama i na bolje ljude večeras u ovoj planini nije mogla naići. Sām dragi Allah ju je poslao na ovu adresu. Onda sam joj isto tako rekao da možda ja i moj prijatelj Avdo jesmo dobri ljudi, ali ovo nam naša vjera islam ovako nalaže, to je imperativ vjere pomoći čovjeku u nevolji, jer kada joj ne bismo pomogli, mi bismo pogazili svoju vjeru i ono čemu nas uči naš poslanik Muhammed, a.s.!

Njene radoznale i uplašene oči vjerovale su mi, sada već u potpunosti. Onda me je pitala čime se bavim, rekao sam da sam profesor islamskih nauka i da sam sarajevski imam, a moj prijatelj je profesor sporta. Bilo joj je drago, a onda je rekla da je njen otac rabin u Izraelu i da žive u jednom manjem gradiću stotinjak kilometara sjeverno od Jerusalema. Otac joj je britanski Jevrej, a majka iz Australije, također, Jevrejka, nekada davno su došli u Izrael i tu zasnovali porodicu. Ima dva brata i sestru.

Rekao sam da znam za to pozivanje Jevreja da se nastane na okupiranoj palestinskoj zemlji, da je cionistička politika odvratna, da ono što rade Palestincima, posebno u Gazi, je za svaku osudu i prezir, ali isto tako znam da je ona premlada da bi imala ikakve veze s time, mnogo se kasnije rodila na otetoj zemlji, a sada je izgubljeni putnik u Bosni, u planini, gdje je zalutala, a Bog je dragi dao da sretne dobre ljude koji će joj pomoći.

Tako, dok smo se vraćali, pričali smo o svemu, pitala nas je puno o islamu, rekla je da vrlo malo zna o islamu. Pitala je za pokrivanje žena, je li obaveza da se i lice pokriva, rekao sam da nije, samo kosa i čitavo tijelo, izuzev lica, šaka i nogu do članaka, pitala je za ime Ahmed, ko je on, to je buni, rekao sam da je to drugo ime našeg časnog poslanika Muhammeda, a.s., pričali smo o namazima, o hrani, o pobožnim i drugim pjesmama, arapskom i hebrejskom jeziku, kako ima mnogo sličnosti.

Rekla je da ne podržava cionističku politiku i da se oni ne slažu s onim što cionistički sistem radi Palestincima. Zna i za Genocid koji je počinjen nad našim narodom, jer je čitala o tome prije nego je krenula na put. Njen je plan da više ne ide u Izrael, ima dva pasoša, izraelski i australijski (državljanstvo koje je dobila po majci), sutra putuje za Ljubljanu, provest će nekoliko dana u Sloveniji, a onda sa svojom prijateljicom, koja je čeka u hostelu, nastavlja za Berlin, gdje će biti kod nekih prijatelja do februara a onda leti za Australiju i tu planira nastaviti svoj život, naći posao, udati se itd.

Konačno, stigli smo do auta, bili smo umorni, a ona itekako. Brzo smo se očistili, skinuli ruksake i sjeli u auto. Pojačao sam grijanje u autu, jer bilo je hladno vani, onda sam primijetio da je „mala Židovka“ (izraz iz Dinine pjesme) zaspala na zadnjem sjedištu. Rekao sam Avdi da tiše priča da je ne budimo, neka odmara. Sišli smo u grad, u maglu, vozili smo se skoro 45 minuta s Čavljaka do centra zbog magle. Našli smo njen hostel, a ona se probudila.

Bila je radosna i zahvaljivala nam je najljepšim izrazima. Pozdravili smo se i rekao sam joj da ne hoda više nigdje sāma, jer sām čovjek uvijek može zalutati. Ali, isto tako, ako je čovjek vjernik, i ako je s Bogom, on nikada nije sām. Allah uvijek pošalje ili uputi čovjeka u pravo društvo. Klimala je glavom, sa suzama u očima. Onda je izašla i otišla u hostel.

A mi smo onda svojim putem i svojim kućama. Sutradan, tj., danas sam ponovo nazvao hostel i pitao za nju, da vidim je li sve u redu, ona im je ispričala cijelu priču i kako je zahvalna Bogu što ju je uputio na nas. Bila se pravo prepala. Gazda hostela mi je zahvalio, kazavši, ne dao Bog da se nešto dogodilo i da je ostala u šumi, u planini, u tamnoj noći, izgubljena „mala Židovka“, s dva pasoša – izraelskim i australijskim. Kažem mu, hvala Allahu koji ju je uputio na bošnjačkog imama i dobrog bošnjačkog džematliju. Nekad smo primili Sefarde, otvorili im svoje kuće, sela i gradove, a da ne pomognemo jednoj izgubljenoj Jevrejki. Takvi su Bošnjaci, muslimani mehkog i dobrog srca.

P.S. Ovo se uistinu dogodilo tačno prije devet godina, zabilješku sam napravio tačno na današnji dan 15. 12. 2015. godine.

Pitanje glasi: Da li bih, nakon genocida u Gazi od strane cionističkog sistema nad nedužnim ljudima, isto postupio?

Da, postupio bih isto. Jer, nisu isti oni koji ubijaju djecu, žene, stare osobe, ruše bogomolje i oni koji to sve ne rade već naprotiv.

U ratu i agresiji na BiH pokazali smo da smo takvi bili, kad smo bili iskušani upravo s tim, takvi smo i ostali. A Bog je sudija najbolji i Njegova je zadnja.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.

(Preporod.info)