Jezik kao dijagnostički aparat duše: Od snalaženja do sklada

Jezik kao dijagnostički aparat duše: Od snalaženja do sklada

Piše: Esad Bajić 

Jezik nije samo sredstvo komunikacije – on je ogledalo kolektivnog duha, osjetljiv poput nervnog sistema, koji bilježi svaki puls zajednice i prati transformacije kroz vrijeme.

U njemu se odražavaju slojevi pamćenja, istine i iskustva koje često ne možemo izgovoriti drugačije. Svaka riječ nosi teret prošlih vremena, ali i potencijal za oblikovanje budućnosti.

Uzmimo primjer riječi "snalaženje". Na prvi pogled, to je neutralan pojam, običan glagol koji opisuje navigaciju kroz životne izazove. Međutim, u našem jezičkom i kulturnom kontekstu, ta riječ postaje simbol, filozofija preživljavanja, i dijagnoza kolektivnog mentaliteta.

Historijski kontekst snalaženja

Pojam "snalaženje" ima svoje korijene u specifičnim društveno-političkim okolnostima poput:

- Prije osmanskog perioda, Bošnjaci su se morali snalaziti zbog geostrateškog položaja na raskršću civilizacija, političke nestabilnosti, ekonomskih izazova, vjerske pluralnosti i nepristupačnog terena, što ih je prisiljavalo na prilagodbu i improvizaciju kako bi opstali u promjenjivim uvjetima.

- Osmanski period: U vremenu preklapanja pravnih i administrativnih sistema, "snalaženje" je bilo nužno za opstajanje unutar složenih pravila.

- Socijalizam: S nedovoljno funkcionalnim ekonomskim sistemima, snalaženje je značilo improvizaciju i kreiranje paralelnih mreža za preživljavanje.

- Tranzicioni period: Ratovi i ekonomska nestabilnost učinili su snalaženje ključnom strategijom preživljavanja – umjetnost preobražavanja ruševina u osnove novog života.

Ova riječ u našem jeziku ne opisuje samo praktičnu vještinu; ona ukazuje na otpornost, kreativnost i sposobnost prilagodbe. Ali istovremeno, ona otkriva i disfunkciju društvenih normi i sistema. Kada je snalaženje norma, pravila postaju prepreke, a ne oslonci.

Prelazak iz snalaženja u sklad

Ibn Haldun, veliki islamski mislilac, razlikovao je dvije vrste društava: nomadska, koja se oslanjaju na improvizaciju i borbu za preživljavanje, i sedentarno-urbana, koja stvaraju stabilne institucije i uslove za skladan život.

Naše društvo, kroz historiju, razvilo je duboko ukorijenjenu strategiju preživljavanja kroz snalaženje, ali sada se postavlja ključno pitanje: možemo li izgraditi društvo sklada?

Sklad ne znači savršenstvo, već balans između pojedinca i zajednice, između pravila i njihove primjene. To je sistem u kojem pravila nisu prepreke, već oslonci – podrška za napredak, a ne izazov koji treba zaobići.

Zašto nam je teško napustiti snalaženje?

Vraćajući se na misao: "Snalaženje nije samo prilagodba – to je stvaranje novog sistema unutar postojećeg", postavlja se pitanje: zašto nam je lakše stvarati paralelne sisteme nego popraviti zvanične?

Odgovor leži u našem iskustvu sa zvaničnim sistemima koji su često bili nametnuti, nepravedni ili nefunkcionalni. Međutim, i tamo gdje imamo priliku izgraditi stabilno društvo, često ostajemo vezani za mentalitet snalaženja.

Je li to strah od gubitka identiteta preživljavanja? Ili možda nesvjesna navika da improvizacija ostane dio naše svakodnevice?

Plašimo li se da će "zlatna Bosna i Hercegovina" – zemlja sklada i funkcionalnih sistema – ugasiti potrebu za našom individualnom "snalažljivošću"? Jesmo li spremni zamijeniti improvizaciju institucionalnim povjerenjem i zajedničkim radom?

Snalaženje vs. sklad

Snalaženje je talenat opstanka, ali sklad je umjetnost življenja. Ako želimo graditi društvo u kojem ćemo se manje "snalaziti", potrebno je raditi na povjerenju – kako u institucije, tako i u međusobne odnose. Društvo sklada nije društvo bez izazova, već zajednica koja zajednički odgovara na izazove, gradeći bolje sisteme i norme.

Vrijeme je da prestanemo biti narod improvizatora i postanemo narod graditelja. Snalaženje je naš odgovor na disfunkciju, ali sklad je naš cilj – balansiran, pravedan i održiv način života koji nas povezuje, umjesto da nas razdvaja.

(Preporod.info)

Podijeli:

Povezane vijesti